super_ extra

ponedjeljak, 16.06.2008.

Zmije Hrvatske

Crvolika sljeparica - Typhlops vermicularis

Image and video hosting by TinyPic

Opis:
Odrasli su do 40 cm, obično manji. Više nalikuje suhoj sjajnoj kišnoj glisti nego nekoj drugoj europskoj zmiji. Trbušne ljuske su male. Vitka i cilindrična, malo zadebljala prema repu. Glava je pomalo neprimjetna, spljoštena, zaobljena. Oči su na vrhu glave, ali ispod ljusaka i izgledaju poput 2 tamne točkice. Rep je zaobljen, vrlo kratak (širok koliko i dug) sa "bodljom" na vrhu (duža u mužjaka- imaju oko 10 umjesto oko 7 ljusaka u redu na dolnjoj strani repa) koja im služi za lakše kretanje nad zemljom.
Obično je smeđkaste, žućkaste, rozkaste boje, trbuh je nešto blijeđi od leđa.

Br. ljusaka:
21-24 leđnih.

Stanište:
Uglavnom živi pod zemljom u suhim, vrućim područjima bez neke guste vegetacije. Češće travnata polja i padine sa raštrkanim kamenjem, ali nekada se mogu naći i na golijem terenu, nekad i bliže moru.
Često se nađe u proljeće ispod kamenja koje je napola u zemlji, ali po ljeti se povlači dublje pod zemlju zbog vrućine.
Živi u uskim hodnicima (npr. od kišne gliste) u koje se brzo povlači kad ju se uznemiri. Povremeno se pojavi na površini u sumrak ili za vlažnog vremena, rijeđe preko dana.

Prehrana:
Uglavnom se prehranjuje malim beskralježnjacima (mravi i njihove larve, mali pauci, štrige, kornjaši i cvrčci/skakavci).

Razmnožavanje:
Ženke polažu 4-8 žućkasto-bijelih izduženih jaja sa zašiljenim vrhovima (11-25 mm duga).


Crna poljarica (žuto-zeleni guž, crnica, crni guž, crni gad) - Hierophis viridiflavus carbonarius


Image and video hosting by TinyPic

Opis:
Odrasli su do 150 cm, ponekad duži. Vitka zmija sa pomalo malom ali jasno istaknutom glavom, glatke ljuske i vrlo istaknute oč sa okruglom zjenicom.
"Temeljna boja" tijela je kroz većine rasprostranjenog teritorija većinom zelenkasto-žuta koja je većinom "sakrivena" crnim/tamnim pigmentom koji formira konačni uzorak: poprečne pruge na prednjim dijelovima tijela, žute pruge/redovi pjega. Taj se uzorak proteže sve do tijela, pa se često vidi dok zmija bježi u zaklon.Trbuh je žućkast ili sivkast (rijetko crvenkast), ponekad sa malim tamnim točkicama. Većina odraslih jedinki sa SI rasprostranjenosti, J Italije, Sicilije i nekih otoka je skoro potpuno crna (pa tako i u Hrvatskoj). Mladi su sivi ili maslinaste boje, sa uzorkom na glavi (najčešće svijetla crta između očiju, okrugle točkice i lagani V- ili W- oblikiza tih. Također mogu biti prisutni tamni uzorci nas prednjemdijelu tijela. Odraslu obojanost poprime negdje oko četvrte godine.

Ljuske:
Obično 19 (17-21) preko sredine leđa, trbušne: 187-212 (m)/197-227 (ž), 92-125 para podrepnih.

Stanište:
Voli raznovrsna suha staništa, otvorena ali dobro obrasle vegetacijom (npr. osunčane kamene padine, grmasta područja, makija i garig, rijetke šume i njihove granice, ostaci građevina i vrtovi). Povremeno i vlažne livade i drugim vlažnim mjestima. Drži teritorij od 1 500 m (rijetko 2 000 m) na jugu svoje rasprostranjenosti.

Ponašanje:
Nekad vrlo česta, većinom aktivna danju, boravi na zemlji, ali se doro penje po grmlju i kamenju.
Hibernira u pukotinama u kamenju, hodnicima sisavaca, nekad u grupi.
Od mjesta hibernacije se može vrlo daleko preseliti u proljeće do ljetne "kuće". Tu može boraviti na relativno malom području (oko 3000 m2 u djelovima Italije). U tom teritoriju kreću se u potrazi za hranom, sunčaju se, vrućiji dio dana provode u sjeni. Slično i sa riđovkom, vjeruje se da tamnija koloracija nekih jedinki pospješuju upijanje topline za hladnijeg vremena i te jedinke znadu narasti nešto veće od ostalih i imaju više jaja. Ali te prednosti se uravnoteže sa činjenicom da te jedinke nisu dovoljno kamuflirane pa ih predatori češće ulove.
Vrlo brza i okretna zmija, lovi vidom i znade biti vrlo agresivna ako ju se ulovi i znade uporno i jako gristi. Ponekad davi plijen.

Prehrana:
Prehranjuje se gušterima, sisavcima, ptićima, drugim zmijama (čak i ljutice i pripadnici vlastite vrste!), žabama. Mladi se prehranjuju malim gušterima i njihovim jajima, velikim skakavcima.

Razmnožavanje:
Mužjaci se bore u sezoni parenja, "bičevaju" se svojim repovima i traže partnera do 3 km. Ženke lijegu 4-15 izduženih jaja (često 4-7 u Italiji) koja su 30-40 mm x 15-22 mm sa zvijezdastim uzorcima. Mladi se izlegu za 6-8 tjedana (20-25 cm).

Gdje se nalazi:
Istra i Kvarner, Primorje, neki otoci (Krk, Veliki Brijun, Susak, Palagruža...)


Šara poljarica (balkanska poljarica) - Hierophis gemonensis (Coluber gemonensis)


Image and video hosting by TinyPic

Opis:
Odrasli su obično ispod 100 cm, ali može do 130, čak i više. Vitka zmija sa dobro definiranom glavom, glatkim ljuskama, izraženim očima sa okruglom zjenicom. Maslinasto siva, sivo-smeđa ili žućkasto-smeđa sa tamnim pjegama na prednjem dijelu tijela koje su često odvojene sa svijetlim trakama, često nepravilne. Ostatak tijela obično ima pravilne uske svijetle i tamne pruge. Manje bijele piknje često prisutne na rubovima nekih leđnih ljusaka. Trbuh je žućkast ili bijelkast sa tamnim mrljama koje su prisutne barem na bočnim stranama vrata. Mladi su slični mladima crne poljarice.

Br. ljusaka:
Obično 19 leđnih (jako rijetko 17), 160-187 trbušnih, 80-116 parova podrepnih.

Stanište:
Nađe ju se na suhim kamenitim mjestima, grmoviti teren, vinogradi, obrasle ruševine, rijetke šume i niska makija, na rubovima cesta... Ponekad vrlo česta. U Hrvatskoj do 800 m nadmorske visine, ali najviše ih ima blizu morske razine.

Ponašanje:
Vrlo sličan način života sa crnom poljaricom, aktivna danju, prizemna, ali se ponekad penje po grmlju. Grize kada ju se primi.

Prehrana:
Prehranjuje se gušterima i velikim kukcima (skakavci...), mali sisavci i ptićima.

Razmnožavanje:
Ženke polažu 4-10 jaja (25-40 mm x 15-20 mm).

Gdje se nalazi:
Čitava obala Jadrana, mnogi otoci.


Žuta poljarica (smičalina) - Dolichophis caspius (Coluber caspius)


Image and video hosting by TinyPic

Opis:
Odrasli su obično do 200 cm (250 cm), mužjaci su veći od ženki. Jedna od većih europskih zmija (druga po veličini) sa vrlo definiranom, ali malenom glavom, glatkim ljuskama i izraženim očima sa okruglim zjenicama. Tijelo je žuto smeđe, maslinasto smeđe ili crvenkasto odozgo sa uzorkom (često blijedih) uskih pruga koje se protežu duž cijelog tijela i prolaze preko rubova svih ljusaka. Nema očitih tamnih mrlja. Trbuh je svjetlo žut, narančast ili narančasto-crven, bez tamnih pjega kod odraslih, čak ni na vratu (ali to jako rijetko). Mladi su sivkasti ili smeđkasti, obično sa razmaknutim kratkim prugama na leđima i bez izraženih svijetlih uzoraka na glavi. Tamna crta je obično prisutna na sredini "krune" i trbuh može imati nekoliko tamnih pjega na bokovima.

Br. ljusaka:
Obično 19 leđnih, 189-204 (m.)/98-221 (ž.) trbušnih, koje su blago grebenaste, 80-110 (m.)/91-104 (ž.) podrepnih.

Stanište:
Aktivna danju, vrlo brza i većinom prizemna vrsta, živi u suhim otvorenim staništima sa nešto vegetacije: kamenite padine, nasipi, vinogradi, vrtovi, grmlje, suhozidovi, otvorene šume, stepe sa par drveća, čak i polupustinjska staništa.

Ponašanje:
Način života je sličan crnoj i balkanskoj poljarici. Često se sunča na cestama, pa ih često pregaze auti. Agresivnija vrsta, rijetko bježi, nekad kada joj se prilazi baca se (veće jedinke mogu do 1 m unaprijed), grize kada ju se primi.

Prehrana:
Može se popeti 5-7 m u drveću i grmlju u potrazi za hranom. Odrasli se prehranjuju pretežito malim sisavcima i gušterima, ponekad male zmije i ptice. Mladi se hrane gušterima, skakavcima...

Razmnožavanje:
Mužjaci za vrijeme parenja prime ženku za vrat. Ženke polažu 5-18 (45mm x 22mm) jaja, bebe su 30 cm duge kad se izlegnu. Spolno sazrije sa 65-70 cm (oko 3 god. starosti).
U prirodi živi 8-10 godina.

Gdje se nalazi:
I Slavonija, otoci Lastovo i Mrčara


Šilac - Platyceps najadum dahlii (Coluber najadum dahlii)


Image and video hosting by TinyPic

Opis:
Odrasli su do 135 cm, ali obično ispod 100 cm. Lako se identificira po građi i uzorku. Vrlo vitka zmija sa uskom i dobro izraženom glavom i rep koji je 1/4 ili čak 1/3 dužine cijelog tijela. Trbušne ljuske su izraženo grebenaste. Prednji dio tijela je obično sivo zelen ili maslinasto smeđ, čestoprema repu postaje sve smeđije ilicrvenkastije. Red velikih crnih ili maslinastih pjegana bočnim stranama vrata, od kojih svaka može biti okružena koncentričnim tamnim i vanjskim svijetlim prstenovima. Te pjege su izraženije i protežu se dulje po tijelu kod mladih jedinki. Koža ispred i iza oka svijetlo obojana. Trbuh je žut ili bijelkast, bez pjega. Glatke ljuske na leđima.

Br. ljusaka:
19 (rijetko 17) preko sredine leđa, oko 205-223 trbušnih, 104-138 parova podrepnih.

Stanište:
Voli suha, često kamenita staništa, ponekad sa grmljem i nešto guste vegetacije po kojoj se penje. Pojavljuje se na čistinama, u šumama, kraj obraslih zidova, kamenitim obalama, kamenitim kotlinama, ruševinama, rubovima puteva...

Ponašanje:
Aktivan danju i pretežito prizemna vrsta, voli suha, često kamenita staništa, ponekad sa grmljem i nešto guste vegetacije po kojoj se penje. Pojavljuje se na čistinama, u šumama, kraj obraslih zidova, kamenitim obalama, kamenitim kotlinama, ruševinama, rubovima puteva... Vrlo brza u usporedbi sa ostalim poljaricama. Ponekad grize kad ga se primi. Za razliku od većine zmija, ne sikće.

Prehrana:
Plijen lovi brzinom i znade ga proganjati na veće udaljenosti (za zmiju). Manji plijen jednostavno primi ustima i počne gutati, dok veće nekad pritisne o tlo sa tijelom ili ih 2-3 puta omota tijelom dok ih guta. Pretežito se hrani malim gušterima, skinkovima, čak i malim agamama. Također se hrani skakavcima, drugim beskralježnjacima, rijeđe malim sisavcima. Slina ima toksičnih svojstava i plijen ugine vrlo brzo (ali to je BEZOPASNO za ljude).

Razmnožavanje:
Ženke polažu 3-16 vrlo izduženih jaja (21-44mm x 5-14mm), iz kojih se izlegnu mladi manji od 30 cm.

Gdje se nalazi:
Čitava obala Jadrana, na S do Istre, neki otoci (Krk, Pag...)


Crvenkrpica (pjegava c., mišarica, šareni guž) - Zamenis situla (Elaphe situla)


Image and video hosting by TinyPic

Opis:
Do oko 116 cm, ali obično kraća, ženke su veće od mužjaka. Prilično vitka zmija sa karakterističnim rasporedom uzoraka. Glava je uska, ali izražena, okrugle zjenice i glatke ljuske. Odrasli zadrže uzorak mladih, koji se često sastoji od reda crno obrubljenih smeđih ili crvenih pjega na leđima i red manjih pjega na bokovima. Uzorak na leđima može biti vrlo raznolik. Temeljna boja tijela je sivkasta, žućkasta ili sjajna. Trbuh je žućkasto sjajan kraj glave, ali postaje tamniji prema repu, tako da je sredina i stražnji dio trbuha često većinom crn. Glava je jasno obojana sa tamnim crtama.

Br. ljusaka:
27 (nekad 25) leđnih, 215-255 trbušnih i 54-92 para podrepnih.

Stanište:
Pretežito zmija koja živi na zemlji, karakteristična za sredozemnu makiju i obično ju se nađe ispod 500 m nadmorske visine, ali može i do 1600 m. Obično je na osunčanim staništima, naročito na onima koji imaju kamenje i nešto vegetacije: rubovi polja, rubovi cesta, hrpe kamenja, padine s kamenjem, suhozidovi, ponekad močvare i obale potoka. Može ju se susresti u ljudskim staništima: vrtovi, vinogradi, maslenici, groblja, oko štala i kuća, u koje ponekad uđe.

Ponašanje:
Aktivna danju, ponekad i u sumrak. Relativno se sporo kreće, ali se spretno penje po hrpama kamenja, zidovima i grmlju, gdje ju se često može vidjeti kako leži i izbjegava visoku temperaturu na zemlji. Hoće gristi kada ju se primi, ali se ukipi kad ju se uznemiri. Ponekad brzo vibrira vrh repa u lišću i tako stvara zvuk čegrtaljke.

Prehrana:
Veliki plijen može daviti, ali manji je pritisnut uz zemlju prije gutanja. Odrasli se skoro samo prehranjuju sisavcima i njihovim mladima (mali glodavci, ponekad rovke...), ponekad pticama i gmazovima. Mladi se hrane gušterima.

Razmnožavanje:
Parenje može trajati i nekoliko sati tijekom kojeg mužjaci grizu ženke za vrat. Ženke se vjerojatno pare svake druge godine i polažu 2-8 velikih cilindričnih jaja (35-70mm x 10-22mm) iz kojih se nakon 6-9 tjedana izlegnu mladi veličine 29-36 cm i treba im vjerojatno 3 godine (ili više) da dostignu spolnu zrelost.
Živi i do 25 godina u zarobljeništvu.

Gdje se nalazi:
Obalno područje, na S do Istre, mnogi otoci


Bjelica - Zamenis longissimus (Elaphe longissima)


Image and video hosting by TinyPic

Opis:
Odrasli su do 200 cm (225 cm), ali obično oko 140 cm, mužjaci su veći od ženki (i imaju duži rep). Vrlo elegantna i vitka zmija sa uskom glavom, oči imaju okrugle zjenice. Odrasle jedinke mogu biti smeđkaste, sivkasto-zelenkaste, čak i crne boje (melanizam) (prvih cirka 20-40 cm nekad svjetliji), sa bijelim točkicama na rubovima ljusaka, naročito na polovici tijela. Trbuh je žut ili bijelkast, ljuske su grebenaste. Smeđkaste mogu imati žute pjege iza glave pa se može zamijeniti sa bjelouškom. Vrlo slična talijanskoj bjelici (Zamenis lineatus (prije Elaphe lineata)- J Italija). Također primijećen albinizam (potpuno bijele/žuto bijele). Mlade zmije imaju 4-7 redova malih crnih (smeđih) pjegica po tijelu i često tamni uzorak na vratu u obliku slova ''V'' ili ''U''.

Br. ljusaka:
leđa- 23 (rijetko 21), trbuh- 211-250, rep- 60-91 para.
Muški su odrasli sa 100 cm, a ženke oko 85 cm.

Stanište:
Česte su ma suhim staništima, livade sa grmljem i visokom travom, ali i kameni zidovi, kamenjari i stogovi sijena.

Ponašanje:
Aktivne su danju, nekad i vrlo toplim večerima. Voli se sunčati, ali bježi od velikih vrućina. Može biti vrlo brza. Vrlo se spretno i elegantno penje po drveću i grmlju, nekad ravno prema gore. Često bježi, nekad brže, nekad sporije, ali često se osjeća neugroženo od ljudi pa znade ostati na mjestu i ne micati se. Često grize kada ju se primi i pušta ''neugodan'' sadržaj kloakalne žlijezde (ništa opasno za zdravlje, bez mirisa, lako se pere...), ali se u prosjeku ubrzo smiri i pokaže svoju blagu narav. Gravidne (trudne) ženke su puno agresivnije.

Prehrana:
Miševi (po ljetnim vrućinama odrasla bjelica svaki treći dan ulovi jednog!), voluharice, nekad vjeverice, gušteri i ptići. Plijen davi.

Razmnožavanje:
U sezoni parenja, mužjaci su spremni ići i do 2 km za ženkom. Ženke legu 2-18 (često 5-11) izduženih, kruškolikih jaja (35-60 mm x 17-25 mm) pod zemljom, u rupama drveća i u komposištima i sl. (nekad zajedno sa bjelouškom).
Živi 25-30 godina.

Gdje se nalazi:
Čitava Hrvatska, neki otoci (Cres, Rab, Hvar, Brač, Mljet, Pag...)


Kravosas (četveroprugi guž ) - Elaphe quatuorlineata quatuorlineata


Image and video hosting by TinyPic

Opis:
Odrasli su do oko 260 cm (rijetko dulji), ali većina je ispod/oko 150 cm. Najveća europska zmija. Velika, pomalo deblja zmija, robusnija od ostalih velikih zmija na području rasprostranjenosti. Glava je dobro izražena, pomalo duga i zašiljena, okrugla zjenica. Leđne ljuske su lagano, ali izraženo, grebenaste kod odraslih. Mladi imaju red tamnih, širokih mrlja (često sa crnim obrubom) ili prečaka na leđima i 1 ili 2 niza manjih na svakom boku. Glava u mladih ima jasan uzorak, a trbuh ima tamne šare koje mogu tvoriti 2 linije. Odrasli mogu imati više-manje takve uzorke ili sa 4 tamne (često tamno smeđe) linije na leđima. Ima 2 predočne ljuske.

Br. ljusaka:
25 (rijetko 23, 26 ili 27) leđnih, 187-234 trbušnih i 56-90 para podrepnih.

Stanište:
Često ih se može naći na rubovima šuma i živica, u otvorenim šumama, na obraslim kamenitim padinama. Preferiraju nešto hladovine i vole topla, relativno vlažna staništa i može ih se susresti u močvarama i kraj potoka i bazena.

Ponašanje:
Dobro se penje i pliva. Kravosas je realtivno flegmatičan i sporije se kreće.

Prehrana:
Često lovi plijen za topla, oblačna vremena i u sumrak. Veći plijen davi. Hrana odraslih se pretežito sastoji od manjih sisavaca (do veličine štakora i mladih zečeva), ali ptice (pogotovo ptići) lovi pretežito u proljeće. Jaja i povremeno pokoji gušter. Nekad zalazi u kokošinjce. Mlađi se pretežito prehranjuju gušterima.

Razmnožavanje:
Ženke se pare skoro svake godine, barem na nekim područjima. Lijegu 4-16 jaja (30-70 mm u dužini). Mladi se izlegnu za 7-9 tjedana i dugi su 20-40 cm. Spolno su zreli sa 3-4 godine.

Gdje se nalazi:
Obalno područje Hrvatske, neki otoci.


Ribarica (kockasta vodenjača ) - Natrix tessellata tessellata


Image and video hosting by TinyPic

Opis:
Odrasli su do 130 cm , nekad više, ali obično ispod 80 cm. Ženke su veće od mužjaka. Srednje velika zmija obično sa omalom, uskom, zašiljenom glavom, okruglim zjenicama i vrlo izraženim grebenima na leđnim ljuskama. Boja varira: najčešće sivkasta ili smeđkasta, ali ponekad žućkasta ili zelenkasta, često sa uzorkom pravilnih tamnih pjega koje su pravilno raspoređene po tijelu. Te pjege mogu biti velike, male ili ih nema ili su spojene i tvore tamne crte na leđima i bokovima. Te na bokovima se često izmijenjuju sa scijetlijim crtama. Ponekad uzrak u obliku "›" na šiji, ali uzorci na glavi su obično mutni. Trbuh je bijelkast, žut, roza, crven ili tamni i kockast ili sa 1 ili 2 nepravilne tamne linije, ili potpuno crn.

Br. ljusaka:
19 (rijetko 17 ili 21) leđnih (izraženo grebenaste), obično 160-187 trbušnih, 47-89 parova podrepnih.

Stanište:
Općenito vrlo slična maurskoj vodarici (Natrix maura) i susreće se na sličnim staništima (rijeke, jezera...), ali više voli vodu i često provodi većinu svog vremena u vodi. Može roniti do 15 minuta. Vrlo česta na obalama rijeka (čak može biti svakih 2-3 metra obale jedna).

Ponašanje:
Jako rijetko grize. Također, kao i bjelouška, isprazni sadržaj kloakalnih žlijezda ako se primi.

Prehrana:
Aktivno traži hranu, traži ispod kamenja i vegetacije za plijen koji se skriva, ali povremeno lovi iz zasjede (tijelo i rep većinom sakriveni u kamenju i vegetaciji). Skoro u potpunosti se prehranjuje ribama, povremeno vodozemcima.

Razmnožavanje:
Može se udvarati u grupama (kao i bjelouška), jaja (5-37; 30-45mm x 20-25mm) liježe 7-10 tjedana nakon parenja u pukotine u kamenju, ispod kamenja i ponekad u hrpama vegetaciji koja truli (komposišta...), ponekad zajedno sa bjelouškom. Mali su 14-25 cm dugi i mužjaci sazriju nakon 3 godine (oko 40 cm).

Gdje se nalazi:
Cijela Hrvatska, neki otoci (Krk, Cres...)


Bjelouška (obična prugasta švicarska) - Natrix natrix (Natrix natrix natrix, Natrix natrix persa, Natrix natrix helvetica )


Image and video hosting by TinyPic

Opis:
Prosječno velika 150 cm, ali može i oko 200 cm (N. n. helvetica), ženke su veće od mužjaka (deblje, do 2 puta dulje!). Odrasli primjerci imaju okruglastu glavu, okrugle zjenice. Boja vrlo varira (crno-siva-tamno plava, smeđa, maslinasto siva, mogu biti prisutne crne pjege, nekad svjetle pruge...), ali mnogi primjerci imaju 2 bijele/žute/narančaste pjege (nekad crne) iza glave. Mladi se mogu zamijeniti sa bebama bjelica zbog sličnog uzorka. Leđne ljuske imaju greben po sredini. U Europi živi 12 podvrsta *(vidi marginu) (u Hrvatskoj N. n. natrix, N. n. persa (do ca. 150 cm) i N. n. helvetica (do ca. 200 cm, samo na području Istre te više nadmorske visine), ali radi jednostavnosti se sve zapadne podvrste stavljaju pod N. n. helvetica, a sve istočne pod N. n. natrix.

Br. ljusaka:
leđa- 19 (grebenaste).

Stanište:
Voli vlažna mjesta, ali se može naći i dalje od vode. Voli livade sa jako gustom (često dubokom) travom.

Ponašanje:
Aktivna danju, nekad u sumrak za vrijeme vrućeg vremena na jugu. Na Sardiniji navodno aktivne noću. Savršeno pliva, prosječno roni do 15 min. Kada se uznemiri sikće jako glasno i baca se, ali ne grize! Ako to ne uspije, pravi se mrtvom tako da se okrene na leđa, otvori usta, isplazi jezik (nekad pusti malo krvi) i luči sekret "neugodna" mirisa iz analne žlijezde (miriši kao crkotina, teško se pere!). To ćešće rade (po mom iskustvu!) jedinke velike 1 m na više nego mali. Kada ju se primi često izbaci "sadržaj" crijeva.

Prehrana:
Žabe, krastače, vodenjaci, ribe, punoglavci, nekad mali sisavci, puževi golaći, ptići, druge zmije, čak i daždevnjaci. Bebe se hrane punoglavcima i beskralježnjacima.

Razmnožavanje:
Mužjaci potencijalne partnerice trljaju sa bradom i nekoliko mužjaka (nekad čak 22!) može formirati "loptu" oko ženke (kao i kod anakonde!) i hrvaju se svojim repovima. Parenje može trajati i 3 sata, ženke se često pare samo jedanput. 2-5 tjedana kasnije ženke polažu 2-105 (prosječno 30-40) bijelih jaja koja se zalijepe zajedno i nabubre pa su krajnje veličine od 20 mm do 40 mm. Jaja polažu u rupe i pukotine, hodnike sisavaca, ispod kamenja i trupaca, ali često i u komposištima i hrpama gnojiva (prirodnog!), lišća (trulog) i drugog bilja (također hrpe algi izbačene na obalu). Nekad koriste isijavanje topline iz peći u zidovima kuća. Nekad ih može biti i 3000-4000 (zajedno sa jajima od maurske vodarice, ribarice i bjelice). Inkubacija traje 6-10 tjedana na jugu. Kada se izlegnu, velike su 14-22 cm. Mužjaci su odrasli sa (30) 40 - 50 cm (H 3 god.), a ženke sa 60 cm (H 5 god.).
Mogu živjeti 28 god. u prirodi.

Gdje se nalaze:
Cijela Hrvatska, neki otoci.


Smukulja - Coronella austriaca


Image and video hosting by TinyPic

Opis:
Odrasli su obično do 70 (75) cm, nekad preko 80 cm. Ženke su veće od mužjaka. Zjenica je okrugla, glatke ljuske. Obično sivkasta, smeđkasta, roskasta, nekad i crvenkasta. Ženke su sivije od mužjaka (obično smeđi). Po tijelu ima 2 reda tamnih (smeđih, crnih) pjega, iza glave obično malo veće mrlje (nekad u obliku rogova). Na bočnoj strani glave prolazi tamna pruga od nosnice preko oka do vrata. Trbuh je crvenkast, narančast, siv ili crnkast, nekad sa pjegicama.

Br. ljusaka:
leđa- 19 (rijetko 17-21), trbuh- 150-182 (m)/170-200 (ž), rep- 41-70.

Stanište:
Zna se ju naći na grmovitim, travnatim padinama, kamenjarima (navodno čak i u vinogradima), suhim, ali i vlažnim staništima. Voli se grijati ispod vegetacije, limova (...), ali izbjegava velike vrućine. Zbog toga je češće aktivna u hladnijim dijelovima dana, toplim oblačnim danima.

Ponašanje:
Vrlo tajnovita zmija koja je aktivna danju. Za toplijeg vremena aktivna i noću. Po danu se ne kreće puno (13 - 100 m). Može se penjati po gustom niskom grmlju. Relativno spora i flegmatična, ali u rukama često grize, čak i ako se ne osjeća ugroženom (ugriz je potpuno bezopasan i ne boli, ali po mom mišljenu i osobnom iskustvu ima jači stisak od bjelice iste veličine). Također kao i bjelouška pušta sekret neugodna mirisa (miris je puno slabijeg intenziteta od bjelouške).

Prehrana:
Ne "trči" za plijenom, traži ga po mirisu do njegovog skrovišta i tamo se hrani. Veći plijen omota tijelom. Većinom se hrani gušterima (često 70% prehrane!) (posebno veličine običnog zelembaća napola izraslog u dužinu), sljepići i skinkovi, mali sisavci (i njihove bebe), male zmije (čak male ljutice!), jaja gmazova i ptići. Ženke se češće hrane nečim drugim, a ne gušterima. Bebe i mladi se hrane kukcima i gušterima.

Razmnožavanje:
U sezoni parenja (proljeće), mužjaci se bore. Parenje traje nekoliko sati. Kote 2 - 16 (rijetko 19) živih malih. Na jugu se pare opet na ljeto i mlade nose kroz zimski san i kote na proljeće. Na sjeveru ženke se pare svake 2 - 3 god. Mužjaci sazriju za 2.5-3 god. (jug) i 4 god. (sjever). Ženkama treba dulje. Nekad živi i 18 godina u prirodi.

Gdje se nalazi:
Čitava Hrvatska, neki otoci (Brač, Krk, Cres...)


Crnokrpica "pržac" - Telescopus fallax fallax


Image and video hosting by TinyPic

Opis:
Odrasli su obično oko 75 cm, ali nekad i 130 cm. Vitka zmija sa širokom plosnatom glavom. "Njuška" je zašiljena, ali tupa, oči su male sa okomitom zjenicom. Ljuske na glavi su velike. Leđne ljuske su glatke. Siva, bež ili smeđkasta leđa sa tamnom mrljom ili ogrlicom iza glave i niz tamnih poprečnih pruga ili mrlja na leđima koje su često ukošene (naročito na vratu gdje se najbolje vide). Blijeđe linije prisutne na bokovima i često ima tamnu prugu od svakog oka do spoja čeljusti. Trbuh je blijedo žućkast, bijelkast ili čak rozkast, nekad "zaliveno" sa sivom ili smeđom bojom koja mpže tvoriti nepravilne linije ili pjege.

Br. ljusaka:
Ljuske: 19 (nekad 23) redova ljusaka na leđima.

Stanište:
Obično ih se nađe na kamenitim terenima, kamenitim terenom sa degradiranom vegetacijom, starim zidovima, hrpama kamenja, ruševine... ali ponekad i na hrpama stare vegetacije i pjeskovitim prostorima sa grmastim pokrovom. Ponekad blizu ljudskih naselja. Pretežito nizinska zmija. Ako ju se uznemiri, može se ponašati kao ljutica: glasno sikće, spljošti tijelo i glavu i grize. Temperament varira i neke žele gristi kad ih se primi (ali kod hrvatskih većinom vrijedi da ne grize ruku koja ju drži). Aktivna noću po ljeti, po danu za hladnija vremena.

Ponašanje:
Većinom lovi u sumrak. Pretežito se prehranjuje gušterima, posebno gekonima i lacertidama, ali isto tako povremeno agamama i sljepićima. Može ponekad jesti male zmije i rijeđe manje sisavce i ptice, također kukcima (male crnokrpice). Veće crnokrpice love plijen do veličine skoro odraslog balkanskog zelembaća (Lacerta trilineata). Plijen nekad izvlači iz njegovog skrovišta, ali također vreba na otvorenome i prilazi oprezno iza zaklona (od tuda vjerojatno englesko ime "Cat Snake"). Kada ulovi guštera, drži ga u čeljustima dok otrov "ne proradi".

Razmnožavanje:
Leže 5-9 izduženih jaja (25-40 mm x 10-15 mm), koji su lagano ižlijebljeni po dužini iz kojih se izlegu malci veličine 14-20 cm.

Otrov:
Ima užlijebljene očnjake straga (ispod oka) u gornjoj čeljusti (stražnjožljebozubica). Otrov (ubrizgava "žvakanjem"- "primitivni" mehanizam) prouzroči smrt malih guštera za 1-5 minuta, ali nije opasan za ljude jer su usta premala da bi očnjaci bili korišteni efektivno.
Simptomi (u "najgorem" slučaju) kod čovjeka bi vjerojatno bili slični kao kod ugriza zmajura: oticanje ugriženog mjesta, mala lokalna bol, eventualno mučnina... i prođu za nekoliko sati (bez bolničkog liječenja).

Gdje se nalazi:
Čitava obala Hrvatske, mnogi otoci.


Zmajur - Malpolon insignitus


Image and video hosting by TinyPic

Opis:
Odrasli su do 240 cm, ali obično kraći. Može dostići masu od 3 kg. Velika, zastrašujuća zmija obično jednoliko obojana sa "ukočenim" vitkim tijelom i uskom karakteristično oblikovanom glavom: oči su velike i "obrve" su nadignute i izbočene, produžuju se naprijed na "njušku" kao 2 jasne brazde, koje daju zmiji vrlo prodoran izraz lica. Temeljna boja tijela je siva, crvenkasto-smeđa, maslinasta, zelenkasta ili crnkasta. Mnogi odrasli su više-manje jednoliko obojani, ali mogu imati raštrkane svijetle ili tamne pjege, ili oboje. Neki imaju tamnije bokove nego leđa, a neki zadrže blijedu verziju obojenja mladih. Trbuh je često žućkast, šaren ili "zaliven" sa tamnijim pigmentom. Neki mladunci su više-manje jednolike boje, neki imaju niz blijedih tamnih mrlja na leđima i red manjih tamnih pjega na bokovima. Nepravilne, svijetle pjege mogu također biti prisutne, a glava i grlo često imaju pravilne, dobro oblikovane svijetle i tamne uzorke.

Br. ljusaka:
leđne su velike, 17 (rijetko 19) redova, nisu grebenaste, ali mogu biti užlijebljene što postaje izraženije sa starošću.

Stanište:
Najčešće se nađe na toplim, suhim mediteranskim staništima, skoro uvijek sa nešto biljnog pokrova u kojem se često skriva. Preferira otvorena kamena ili pjeskovita staništa sa grmastom vegetacijom, ali se isto tako može sresti na obradivim površinama, "otvorenim" šumama, čak i na slano-močvarnim i vegetacijom pješćanih dina kraj mora. Ponekad na rubovima vlažnih šuma (npr. u Italiji) i na obalama rijeka i navodnjavanoj zemlji, povremeno čak i pliva.

Ponašanje:
Pokretna, pomalo agresivna zmija, živi pri tlu. Većinom aktivam danju, ali može biti djelomično aktivan u sumrak za vrućeg vremena. Može se penjati po vegetaciji i često se sunča na cestama (često ih pregazi auto). Zmajuri imaju veliku žlijezdu sa svake sttrane "njuške", ispod kože između oka i nosnice. Ta žlijezda proizvodi tekućinu koja se izlučuje kroz nosnicu i "premaže" se preko tijela, naročito nakon presvlačenja kože. Ta izlučevina izgleda učini zmiju "vodootpornom", tako da to u kombinaciji sa ljuskama uveliko smanji gubitak vode kroz kožu. U opasnosti glasno i dugo sikće, također može spljoštiti i napuhnuti prednji dio tijela i raširiti vrat. Temperament varira, ali isprovocirani zmajuri često grizu.

Prehrana:
Plijen lovi većinom uz pomoć vida. Veiki dio prehrane su gušteri (odrasli zmajuri čak love odrasle pjegave zelembaće (Timon lepidus)), druge zmije i mali sisavci (do veličine malih zečeva) također jede, povremeno i ptice (posebno mladi od ptica koje se gnijezde na tlu). Mali se prehranjuju beskralježnjacima.

Razmnožavanje:
Mužjaci se međusobno bore u sezoni parenja, ponekad čak i za vrijeme parenja, ali prema ženkama su pravi kavaliri (mužjak ulovi miša i ponudi ga ženki. Ako ona prihvati miša, nastavlja udvaranje. To daje 2 važne prednosti ženki:
1. Jedan obrok manje kojeg ženka mora sama sebi uloviti i zato ima više energije za razvoj malih.
2. Manje se izlaže opasnostima da ju ulovi predator dok si traži hranu, pa su šanse za preživljavanje povećane.
Zmajur je jedina zmija u svijetu za koju znanstvenici znaju da to radi.). Ženke polažu 4-20 (obično 4-14) izduženih jaja (27-55 mm x 12-40 mm) ispod kamena, u pukotinama u drvu, ispod uvenulog lišća i u hodnicima zečeva, gdje se može naći jaja od nekoliko ženki zajedno. Za oko 2 mjeseca se izlegnu mali 20-36 cm dugi koji spolno sazriju za 3-5 godina.
Mužjaci žive 25, a ženke 15 godina u divljini.

Otrov:
Plijen brzo ugine (unutar nekoliko minuta), ali su očnjaci pozicionirani straga u gornjoj čeljusti (stražnjožlijebozubica), što znači da mora čvrsto primiti plijen da može "žvakanjem" ubrizgati otrov ("primitivni" mehanizam). Zbog toga se očnjaci mogu efektivno koristiti na ljudima samo ako se zmiju drži u rukama i "težak" ugriz od "slobodne" zmije je gotovo nemoguć. "Teški" ugriz (dugo "žvakanje") u čovjeka u ruku prouzroči utrnuće i ukočenost ruke, kao i naoticanje i ponekad vrućica, no to prođe za nekoliko sati (bez bolničkog liječenja).

Gdje se nalazi:
Od Istre do J Dalmacije, mnogi otoci.


Planinski žutokrug - Vipera ursinii macrops


Image and video hosting by TinyPic

Opis:
Odrasli su obično ispod 50 cm, vrlo rijetko iznad 60, ženke su veće nego mužjaci. Najmanja europska ljutica: mala, debela zmija uske glave, često ima mrki izgled. Najčešće se zamijeni sa talijanskom ljuticom (Vipera aspis) i riđovkom. Od talijanske ljutice se razlikuje u tome da nema "njušku" uperenu prema gore i ljuske na glavi su uvijek velike i ima mali broj redova leđnih ljusaka. Od riđovke se razlikuje u tome što je manja, ima užu glavu sa zašiljenom "njuškom" i nekoliko razlika u ljuskama na glavi. Leđne ljuske u presjeku izgledaju poput vala, imaju izraženiji greben i često su kratke pa se vidi tamna koža od ispod. Te odrednice daju grubu "teksturu" žutokrugu. Uzorak često nije raznolik: obično je sivkast, blijedo smeđ ili žućkast sa tamnom cik-cak šarom na leđima koja je obično obrubljena crnim i može ponekad biti razlomljena u pjege. Bokovi su obično tamni, trbuh može biti crnkast, bjelkast ili tamno sivi, čak rozkast, sa ili bez pjega. Donja strana repa je ponekad tamna ili sa žutim uzorkom. Kod ove podvrste su mogući melanistički oblici (skroz crni).

Stanište:
Planinski žutokrug je planinska forma, sreće ih se na visinama preko 1 000 m nadmorske visine. Živi na brdima sa dobrom "drenažom", nešto vegetacije, ali češće na visokim često suhim, livadama.

Ponašanje:
Planinski žutokrug je pomalo živčana zmija (a tko ne bi bio da ima manje od 100g i nešto ogromno ti ne da mira?), hoće gristi ako ga se uznemirava. U neuznemirenim staništima može biti relativno česta (ali to je ipak rijetko u usporedbi sa ostalim vrstama).

Prehrana:
Pretežito se hrani skakavcima (našlo se i do 100 komada po zmiji). Plijen često guta živ rađe nego da ga otrova, ali i to se dešava.

Razmnožavanje:
Leže 2-5 malih. Bebe su 12-15 cm duge.

Otrov:
Slabiji od svih ostalih europskih ljutica. To zajedno sa blagim i mirnim temperamentom čini žutokruga najmanje opasnom europskom ljuticom, ali zbog moguće zamjene sa opasnijim riđovkama (V. berus berus i V. b bosniensis) ipak treba postupati prema njima sa poštovanjem.
Kod ljudi izaziva lokalnu bol i oticanje. U osjetljivih osoba može se javiti mučnina i povraćanje, ali oporavak je obično brz. Nisu zabilježeni smrtni slučajevi.

Gdje se nalazi:
Dinara, J Velebit


Riđovka - Vipera berus


Image and video hosting by TinyPic

Opis:
Odrasli su obično do 65 cm, rijetko do 80 cm (čak 90 cm), ženke su veće od mužjaka. Rep je 1/5-1/6 ukupne duljine tijela. Tijelo je deblje, ima spljoštenu (ravnu, nije uzdignuta, ali ponekad može biti blago uzdignuta) "njušku". Većina riđovki ima jasnu cik-cak liniju na leđima. Ta je obično bez blijeđe centralne linije (kao kod nekih drugih sličnih ljutica). U rijetkim slučajevima cik-cak linija je ravnih rubova, isprekidana, blijeda ili čak je nema. Temeljna boja tijela varira: mužjaci su vrlo kontrastno obojani (naročito u proljeće), u pravilu bijelkasti ili blijedo sivi sa intenzivnim crnim uzorcima. Ženke su smeđkaste ili crvenkaste sa tamnim uzorcima. Postoje i druge kombinacije boja (sivo-smeđa...) i mogući su potpuno crni (melanistički) oblici (u polarnim područjima 50% populacije može biti melanističko). Malci su često crvenkasti. Trbuh je siv, sivo-smeđ, crn, nekad sa bijelim pjegama. Vrh repa je žut, narančast ili crven odozdo.

Stanište:
Susreće se na vrlo raznolikim tipovima staništa, naročito na sjeveru rasprostranjenosti. Tu se nalazi na barama, ravnicama, otvorenim šumama, rubovima polja, živicama, močvarnim livadama, čak i slanim močvarama. Na jugu se češće susreće na planinskim područjima, nizinama...

Ponašanje:
Većinom aktivna danju, naročito na sjeveru. Spljošti tijelo kad se sunča. Melanistički oblici bolje upijaju toplinu. Mogu putovati 0.5-2 km od mjesta na kojem hiberniraju i pare se do lovišta i mužjaci mogu preći i 200 m po danu u sezoni parenja.

Prehrana:
Mali sisavci, ptice, gušteri i žabe također, bebe se hrane bebama glodavaca, malim gušterima i žabama. Kada jedna riđovka ubije plijen, druga može doći i probati ga oteti i onda se bore kao mužjaci u sezoni parenja.

Razmnožavanje:
Mužjaci se bude ranije iz hibernacije i odlaze na lokacije za razmnožavanje ranije. Za vrijeme udvaranja pokušavaju otjerati suparnike glasnim siktanjem i nasrtajima, nakon čega oba suparnika mogu dignuti prednji dio tijela i uvijaju se jedan oko drugoga, pokušavajući pritisnuti protivnikovu glavu uz tlo. Obično pobijedi veći mužjak.
Mužjak i ženka pritisnu svoja tijela zajedno (predigra) prije parenja sa uzdignutim repovima, proces koji može trajati 2 sata. Mužjak često ostane sa jednom ženkom kroz nekoliko dana i s njom se pari nekoliko puta, ali ipak se znade pojaviti "mnogoočinstvo".
Rodi 3-18 malih koji sazriju za 3-4 godine.
Može doseći starost od 10 godina.

Otrov:
Snažno djeluje, ali ugrizi nsu toliko opasni kao kod talijanske ljutice (Vipera aspis) i poskoka. Očnjaci odrasle riđovke su dugi oko 4 mm.
Kod ljudi ugriz izaziva bol, oticanje, razaranje okolnog tkiva, u kasnijim fazama može se javiti mučnina i povraćanje. Zdravim odraslim osobama ugriz nije opasan po život, ali se ipak preporuča liječnička pomoć. Ljudske smrti su jako rijetke.
Bosanska riđovka (V. b. bosniensis) ima jaći otrov od obične riđovke (V. b. berus).

Gdje se nalazi:
Uglavnom kontinentalni krajevi, Istra. U nekim dijelovima uglavnom na većim nadmorskim visinama.



Poskok - Vipera ammodytes ammodytes


Image and video hosting by TinyPic

Opis:
Odrasli su prosječno od 60 do 80 cm, mužjaci su veći od ženki i mogu narasti do 100 cm. Jedina istočnoeuropska otrovnica sa rošćićem na nosu. Tijelo je relativno debelo. Mužjaci su sivkasti, ženke su smeđe, sivosmeđe, crvenosmeđe. Rijetko žuti (1), roskasti ili zelenkasti. Na leđima je tamna (crna, smeđe-crna) linija koja tvori cik-cak šaru (ne mora biti kontinuirano spojena). Samo je u rijetkim slučajevima šara blijeda ili kao crta. Trbuh je roza, sivkast, pjegast (tamno). Dolnja strana repa je crvena, narančasta, roza, zelena, žućkasta... Leđne ljuske imaju greben.
Postoje 3 podvrsteu Europi: V. a. meridionalis (jug Balkana), V. a. montadoni (istočna Rumunjska, Bugarska, europski dio Turske), V. a. ammodytes (Hrvatska, ostali djelovi rasprostranjenosti) i 1 podvrsta u Aziji- V. a. transcaucasiana.
*Poskoci su vrsta koju mogu razlikovati pojedinca od pojedinca. Razlikujem ih po uzorku cik-cak šare. Kod nekih sam primjetio sličnosti u šari. Da li to znači da neki dio cik-cak šare genetski naslijeđuju?

Stanište:
Najviše voli suha osunčana područja sa nešto vegetacije i kamenja (suhozidovi, hrpe kamenja, salonitne ploče, livade sa gustim niskim grmljem- polušikare...).

Ponašanje:
Povremeno se penje po niskom grmlju i drveću (sunčanje, traži ptice), u kamenim zidovima traži guštere. U proljeće i jesen aktivan danju, a po ljeti aktivniji u sumrak i noću. Relativno spor, ali brz po potrebi, često kad ga se iznenadi ili sikće i/ili bježi ili se ukipi. Iako ga se može lagano razbjesniti, rijetko se brani ugrizom.

Prehrana:
Prehranjuje se miševima, gušterima, ptićima, drugim zmijama. Mladi se prehranjuju kukcima, gušterima, miševima.
*Poskok star 2 god. (oko 30-40 cm) već lovi odrasle miševe.

Razmnožavanje:
Parenje se odvija krajem travnja i u svibnju (20-30 dana). Ženke rađaju žive mlade (4-15(20)), 15-18(23) cm) krajem kolovoza ili u rujnu. Od prvih minuta života u "vanjskom" svijetu imaju otrov.

Otrov:
Europska najopasnija otrovnica što se tiče otrova, u prošlosti čak i smrtonosan (danas jako rijetki smrtni slučajevi, normalno boravak od oko tjedan dana u bolnici, teški simptomi trovanja). Očnjaci mogu biti i 1 cm dugi. Ugriženo mjesto jako naotekne, jako boli.
Po jačini otrova (u Hrvatskoj) na prvom mjestu su poskoci u okolici Slunja, onda su velebitski, pa zagrebački i na četvrtom mjestu su krapinski.
*Poskok se boji vode i ne voli se smočiti osim ako nije pitanje života i smrti, pa ga se može otjerati i tako da ga se pošprica običnom vodom. Nekad je i jedna kapljica dovoljna.

Gdje se nalazi:
Cijelo područje Hrvatske na pogodnim staništima, neki otoci.

16.06.2008. u 12:12 • 3 KomentaraPrint#

Tarantule

Image and video hosting by TinyPic

Tarantulama se naziva velika skupina dlakavih, ponekad i vrlo velikih pauka koji, po klasifikaciji, spadaju u obitelj Theraphosidae, u kojoj je identificirano oko 800 vrsta. Love plijen na tlu i ne pletu mreže. Prehrana im se najviše sastoji od insekata i drugih artropoda (skakavci,...), koje najčešće love u zasjedi. Najveće tarantule mogu ubiti životinje veličine guštera, manje zmije, manje ribe, miša ili ptice.

Većina tarantula nije opasna za ljude, a neke vrste se drže kao kućni ljubimci ili za hranu. Prirodno stanište tarantula su tropska i pustinjska područja diljem svijeta. Postoje i mnoge druge vrste paukova koje se evolucijski vežu blisko tarantulama.

Image and video hosting by TinyPic

Općenito, tarantule su aktivne noću, ubijaju lovinu injiciranjem otrova kroz svoje šiljate zube. Gladna tarantula u zasjedi čeka plijen. Ima osjetljive dlačice koje im omogućuju detektiranje veličine i položaja potencijalne žrtve pomoću vibracija koje "žrtva" proizvodi kretnjama. Kao i mnogi drugi pauci ne vide mnogo, osim svjetla, tame i kretanja, a koriste osjet dodira kao način percipiranja svijeta oko sebe. Što se tiče hranjenja tarantula držanih u zatočeništvu, bitno je napomenuti, ako tarantula odbije ponuđenu hranu, treba je izvaditi van terarija i ponuditi joj ponovno za nekoliko dana. Ako je opet odbije, ponovno joj hranu treba ponuditi za nekoliko dana. Hrana se ne bi smjela ostavljati u terariju više od nekoliko sati, a ostatke nepojedene hrane ukloniti kako bi se izbjeglo kvarenje hrane (nastanak plijesni i dr. mikroorganizmi). Također, smatra se kako temperatura ima veliki značaj za apetit tarantule. Ukoliko se spusti ispod 20 °C slabije jedu, a preko 25°C obrnuto. Ponekad ne jedu i mjesec dana, bez posljedica na zdravlje.

Tarantule žive u gnijezdima različite izvedbe. Razlikuju se one vrste koje žive u jamama ili rupama (terestrijalne), koje kopaju ili sami, ili koriste napuštene jame glodavaca ili drugih malih životinjica. Druge tarantule grade dom ispod kamenja ili trupaca drva. No, neki grade svilena gnijezda na drveću (arborealne), padinama planina, zidovima zgrada. Tarantule su vrlo spretni penjači. Kao i ostale vrste paukova, tarantule prolaze razvojne stadije presvlačenjem. Mlade tarantule presvlače se nekoliko puta godišnje, dok se potpuno razvijene jedinke presvlače jednom godisnje, ali i rjeđe.

Tarantule su dugog životnog vijeka. Neke vrste odrasle su tek sa 2 - 5 godina, no neke vrste potpuno su spolo zrele sa 10 godina starosti. U kasno ljeto i ranu jesen (rujan i listopad u sjevernijim krajevima), mužjaci napuštaju svoja skrovišta u potrazi ženke za parenje. Kad je pronađe, izgura je iz skrovišta i daje signal za parenje vibracijama tijela i tapkanjem prednjih nogu. Ako je ženka spremna za parenje, također će vibrirati tijelom i tapkati nogama. Nakon parenja, mužjak se mora brzo izvući iz skrovišta jer je velika vjerojatnost da će ga ženka pojesti.

Ženka koja nije spremna za parenje također ponekad pojede mužjaka koji je želi pariti. Ovo je mnogo rjeđe u tarantula nego u drugih vrsta paukova.

Određene vrste tarantula pare se višekratno u periodu od nekoliko tjedana. Parenje tarantula uvelike se razlikuje od onog u sisavaca. Prije samog parenja, osim što treba biti siguran u vrstu i različite spolove paukova koji će biti stavljeni zajedno za parenje, treba i dobro nahraniti ženku da mužjak pri prvom kontaktu sa ženkom ne postane hrana. Dakle, ženku treba hraniti dok ne počne odbijati hranu. Mužjak poslije poslijednjeg presvlačenja (spolna zrelost), radi neprozirnu mrežu na ravnoj podlozi. Trljanjem trbuha po takvoj podlozi ispušta sjeme. Svojim pedipalpama ("rukama") uzima sjeme. Kod samog akta parenja, u otvore na donjem dijelu trbuha ženke, mužjak pedipalpama prenaša sjeme. Tada mužjak brzo napušta mjesto parenja, kako bi izbjegao povratak apetita ženke. Neki uspiju pobjeći, dok neke ženke pojedu. Ženke polažu od 50 do 2000 jaja, ovisno o vrsti, u svilenkastoj opni jajeta i tako ih čuva sljedećih 6 - 7 tjedana. Terestrijalne vrste slažu kokon u obliku kugle, dok arborealne vrste kokon postavljaju na vertikalnim površinama iznad zemlje. Već nakon 3 tjedna u kokonu, pauci nekih vrsta će se početi razvijati i iz jajeta se razvija u nimfu prvog stupnja. U tom stadiju se još ne kreću niti hrane.

Kako se ženke nastavljaju presvlačiti i nakon spolne zrelosti (sposobne su regenerirati nožice), tako produljuju svoj životni vijek. Ženke žive oko 30 godina, a često dosegnu starost i od 40 godina. Mužjaci dožive 10 - 12 godina, ovisno o vrsti. Tarantule obično žive samotnjački jer su gotovo sve kanibali, tj. napasti će i pojesti jedinku svoje vrste. No, postoje iznimke, tarantule Avicularia avicularia mogu živjeti u zajednici, jer su jedinke tolerantnije prema drugim jedinkama. No, držanje tarantula u zajednici, bez obzira na vrstu nije preporučljivo, osim kod iskusnih vlasnika.

Image and video hosting by TinyPic

TARANTULE ODRŽAVANJE:

Kod kupovanja tarantule, jedna od osnovnih stvari koja se mora uzeti u obzir je kakav je okoliš potreban odabranom pauku, a za to je potrebno znati koje je pauk vrste, ili bar koji je rod (eng. "genus"). Dakle potreban je latinski naziv. Nazivi na hrvatskom i engleskom jeziku su u 99% slučajeva netočni (u "našim" dućanima) i nije sigurno o kojem je pauku riječ. Latinski nazivi u Hrvatskoj su isto tako sumnjivi zbog nezainteresiranosti dobavljača, krivim imenima na uvoznim dozvolama i nezainteresiranosti samog prodavača za dobrobit životinje. Tako da će za mnoge paukove dati kriva imena što zbog neznanja, a što zbog želje za većom zaradom pošto nude "rijetku" ili, još gore, "novu vrstu". Zato prije kupovine treba pročitati i prelistati puno knjiga, i pregledati puno slika i web stranica.

U KRIVIM UVJETIMA NEKE VRSTE TARANTULA SE NEĆE MOĆI NORMALNO RAZVIJATI, IMATI ĆE POTEŠKOĆE KOD PRESVLAČENJA I NAKON NEKOG VREMENA ĆE UGINUTI.

Tarantule nisu "društvene" životinje i zato svaku jedinku treba držati u zasebnom terariju. Terariji mogu biti razne vrste plastičnih kutija (prozirnih po mogučnosti), terariji za gmazove, akvariji za ribe (na kojima treba postaviti poklopce jer tarantule mogu hodati po staklu) ili posebno izrađeni terariji za paukove. Zato što u Hrvatskim dućanima nema dobrih/prikladnih terarija, pogotovo za terrestrialne tarantule, najbolje ih je izraditi sam ili ih dati izraditi po narudžbi, što će ispasti puno jeftinije.
Veličina terarija zavisi o vrsti i veličini tarantule. U "pravilu" je da terarij bude barem dva do tri puta duži i barem dva puta širi nego što je raspon nogu tarantule. "Arborealne" tarantule zahtijevaju visoke terarije jer one rijetko silaze na tlo, pa im je važnija visina nego širina terarija, dok je za vrste koje žive na tlu (eng. "terrestrial") važno da nije previsoko. "Terrestrialne" vrste nemaju takvu sposobnost hodanja po glatkim vertikalnim površinama kao "arborealne" i ako padnu sa stakla mogle bi se ozlijediti i uginuti od zadobivenih ozljeda.

Tarantule iz istih rodova (eng. "genus") zahtijevaju otprilike iste uvjete održavanja.

ODRŽAVANJE "ARBOREALNIH" VRSTA:

Terarij bi trebao biti visok barem dvije do tri dužine raspona nogu odrasle jedinke, 30 do 40 cm. U većim terarijima će pauku biti teže pronaći hranu i posudu sa vodom. Širina terarija i nije toliko važna, ali bi trebala biti oko 30 cm. Terarij bi trebao imati dvoja vrata radi lakšeg održavanja, i manjeg uznemiravanja pauka. Jedna klizna vrata ili poklopac na vrhu terarija, i na jednoj strani terarija, više pri dnu, još jedna klizna "vrata". Vrata sa strane ne trebaju biti prevelika, tek koliko je potrebno za lagano čišćenje terarija. Za arborealne vrste ventilacija je jako važna. Rupe za ventilaciju najjednostavnije je izbušiti na vratima i poklopcima od plexiglasa.
Podloga kod arborealnih vrsta i nije toliko važna zato što te vrste najviše vremena provode na vrhu i stranicama terarija i jako rijetko silaze na tlo, pa je zato "dubina" podloge od samo par centimetara dovoljna. Za podlogu se može koristiti treset ili kupovna zemlja za cvijeće, koja može biti pomiješana sa tresetom radi boljeg zadržavanja vlage. Zemlja treba biti dobro "utisnuta" zbog lakšeg pronalaska ostataka hrane koji će pasti na nju. Posuda za vodu treba biti velika (za odrasle tarantule). U terariju se trebaju nalaziti i grane po kojima se paukovi mogu penjati, i između kojih mogu isplesti mreže. Zbog veće otpornosti na plijesan i kojekakve gljivice bolje je koristiti grane od vinove loze ili korijenje "mangrovog drveta" nego ostale vrste drva.

ODRŽAVANJE "TERRESTRIALNIH" VRSTA:

Terarij bi trebao biti oko tri puta duži i širi nego što je raspon nogu tarantule. Prikladna veličina bi bila 40 x 30 x 25 cm (ili slične kombinacije). Terarij za "terrestrialne" vrste ne treba imati vrata na nekoj od njegovih strana, najviše zbog sigurnosti samog pauka. Iako vrata na stranici terarija mogu poslužiti kod parenja, da omoguće lakši pristup paukovima iz jednog terarija u drugi. Vrata na vrhu terarija mogu biti klizna ili kao poklopac koji se može cijeli odstraniti.
Podloga za "terrestrialne" vrste je jako važna, zbog toga što se pauk po njoj svakodnevno kreće.Dubina podloge treba biti najmanje desetak centimetara. Najbolja podloga za većinu tarantula je treset, koji se može pomiješati sa komadima kore drveta; ili pomiješani komadi kore sa zemljom za cvijeće (nesmije se koristiti zemlja tretirana pesticidima i kemikalijama za "bolji" rast biljaka); prije stavljanja u terarij zemlja i drvo se treba "spržiti" u mikrovalnoj ili običnoj pećnici, ili prokuhati u vodi (zbog mogućih nametnika koji se mogu naći u njima). Sitni pijesak nije dobar za podlogu u terariju.
Temperatura unutar terarija za tarantule mora biti između 22 i 29'C, a najidealnija za većinu vrsta je oko 26'C. Za vrste iz tropskih šuma temperatura bi trebala biti između 26 i 29'C. Većina tarantula se može prilagoditi blagim promjenama temperature, ali veće promjene mogu utjecati na zdravlje tarantule. Grijanje terarija može biti problematično. Ako je terarij od stakla može ga se zagrijati sa "samoljepljivim grijačem" (eng. "heating pad") za terarije koji se lijepi na stranicu terarija (ne ispod!). Takve grijači u Hrvatskoj se mogu naći u različitim veličinama, ali su dosta skupi. Kod paukova se ne koristi "grijači kamen" (grijač u obliku kamena koji se koristi za reptile) jer se kamen previše zagrijava, a ostali dijelovi terarija ostaju hladniji. Ako se tarantula pokuša ukopati ispod kamena, da izbjegne toplinu, još će se više zagrijati i umrijeti od vrućine ili dehidracije (tarantule nemaju previše razvijeni mozak i djeluju instinktivno). Mogu se koristiti i "kabelski grijači" (eng. "heating cable") koji postoje u raznim dužinama i razne jačine (W). Na temperaturu i vlažnost u terariju se uvijek mora paziti.

Image and video hosting by TinyPic

• Terariji se ne smiju direktno izlagati sunčevoj svijetlosti! •

Za promatranje tarantula noću koriste se crvene, zelene ili plave lampe jačine od 25W. Lampu treba biti na manjoj udaljenosti da ne bi došlo do jačeg zagrijavanja terarija, koje kao što je već navedeno može uzrokovati ozljede ili smrt tarantule.
Kako je već naglašeno, razina vlage je jako važna. Bez dovoljne vlage neke vrste tarantula mogu dehidrirati ili imati problema kod presvlačenja. Oboje može završiti smrću tarantule. Vrstama koje dolaze iz tropskih šuma potrebna je 60-85% vlažnosti zraka. To se postiže posudom za vodu i špricanjem terarija. Vlaga je isto tako jako važna za mlade tarantule. Postotak vlažnosti se prati pomoću "Hygrometra".
Tarantula se hrani uglavnom raznim insektima a ponekad i manjim glodavcima, gmazovima, pticama i ostalim malim životinjama. Tarantule, iako ih zovu paucima ptičarima, nemogu svladati odraslu pticu, ali ozlijeđene ptice ili mlade koji ispadnu iz gnijezda sa lakoćom će svladati.

• Za hranu se ne uzimaju životinje iz područja u kojima se koriste pesticidi! •

Tek kupljene tarantule će u početku najvjerojatnije moći pojesti hrane koja će joj u daljnnjem razvoju biti dovoljna za cijeli mjesec. Svi ostatci hrane se obavezno trebaju ukloniti što prije da se izbjegne nastanak plijesni ili razvitak kojekakvih nametnika na njima, što će ujedno i pomoći pri održavanju terarija čistim. Ne preporučuje se ubacivanje "više hrane" odjednom u terarij. Kad tarantula pojede ponuđenu hranu onda se treba ubaciti druga. A za lakšu "kontrolu" same hrane (cvrčaka, crva, žohara) može se koristiti glatka keramička "posuda za hranu". Ova metoda je jako korisna i zbog sigurnosti da ta "hrana" neće napasti tarantulu za vrijeme presvlačenja.
Ako tarantula počne odbijati hranu (hrana ostaje u posudi) to može značiti da se je prejela ili se priprema za presvlačenje (što je najkritičnije razdoblje za tarantule). U svom razvoju tarantula se mora "presvlačiti" da bi mogla dalje rasti. "Presvlačenje" (eng. "molting, moulting") je proces u kojem tarantula skida svoju staru kožu i razvija se u novoj, većoj. Mlade se tarantule (eng. "spiderlings") u prvoj godini života presvuku 5 do 6 puta, dok odrasle jednom u dvije do tri godine. Arborealne vrste češće mijenjaju kožu nego one koje žive na tlu, ali imaju i kraći životni vijek. Prije presvlačenja tarantula će prestati jesti. Post će početi od par dana do par tjedana prije, kod starijih paukova i po nekoliko mjeseci prije, presvlačenja. Tarantula će u to vrijeme malo potamniti (to se najviše vidi na abdomenu), i neće se kretati koliko se prije kretala. Ako tarantula odbije ponuđenu hranu, hranu treba izvaditi van i ponuditi joj ponovno za par dana, ako opet odbije, ponovno joj treba ponuditi hranu za nekoliko dana. Hrana se ne treba ostavljati u terariju više od nekoliko sati jer kad se tarantula počne "presvlačiti" i mali cvrčak je može ubiti.
Kada dođe vrijeme presvlačenja, tarantula će si napraviti "krevetić" od paučine na kojem će provesti tih nekoliko sati. Presvlačiti će se ležeći na leđima (kad tarantula leži na leđima to ne znači da je mrtva; kad tarantula umire najčešće to čini tako da sve noge podvuče pod tijelo). Poslije presvlačenja još neko vrijeme će se odmarati na leđima, neće se puno micati. Nakon nekog vremena opet će stati na noge. Slijedećih nekoliko dana će se odmarati, i neće jesti dok se nova koža ne osuši. Kada tarantula bude spremna, dakle kada joj se nova koža osuši, početi će sa hranjenjem. Hranu može uzimati svaki dan, i po nekoliko puta, dok se ne zasiti i počne odbijati hranu; tada se može nastaviti normalno hraniti nekoliko puta tjedno. Presvlačenje ne bi trebalo trajati duže od 12 do 15 sati, nakon tog vremena tarantula vjerojatno treba pomoć. Najčešći problem je premalo vlage, pa zbog toga stara koža ne silazi kako treba. Trenutno veliko povećanje vlažnosti terarija, bez uznemiravanja tarantule, postiže se stavljanjem šalice sa vrućom vodom u zatvoreni terarij. Ako su uvjeti u kojima pauk živi dobri šanse za komplikacije su jako male. Tarantule se ponekad ozlijede zbog lošeg "inventara" u terariju ili za vrijeme presvlačenja, pa tako mogu izgubiti dio, cijelu nogu ili čak više nogu, tokom idućih presvlačenja "izgubljeni" udovi bi se trebali polako regenerirati, dakle narasti će novi (ali samo u slučaju da tarantula nije teže ozlijeđena i ne iskrvari). Mladi paukovi će prije regenerirati izgubljene udove nego što će to učiniti stariji paukovi.
Jedanput ili dvaput godišnje zbog temeljitog ćišćenja terarija od smeća i nametnika, mijenjanja podloge i slično, tarantula se mora preseliti. Najlakši način za to je da se tarantula lagano "usmjeri" štapićem ili kistom u plastičnu kutiju. Nakon ćišćenja terarija tarantula se istim načinom vrati nazad u terarij.
Nametnici. Mali, bijeli (ima ih i u drugim bojama), prokleti stvorovi koji će se sigurno bar jedanput naći u svakom terariju. U terarij dolaze na "hrani" koja se daje tarantuli, u podlozi i komadima drveta koji služe za dekoraciju terarija. Nametnici će se prvo moći primjetiti na vlažnijim mjestima u terariju, na posudi za vodu i oko nje. Neke vrste nametnika su toliko male da ih se rijetko (teško) može vidjeti golim okom. Terarij se svakih par tjedana treba pregledati povećalom. Najbolji način da se terarij očisti od nametnika je da se tarantula premjesti u suhu(!) plastičnu kutiju, sa "dobrom" ventilacijom, bez ikakve podloge, samo sa posudom za vodu. U toj kutiji treba ostati par dana. Terarij se treba dobro očistiti, a svi predmeti prokuhati ili "spržiti" u mikrovalnoj pečnici. Kod vrsta tarantula koje dolaze iz suših i pustinjskih područja nametnici se neće ni pojaviti ako su ostaci hrane redovito odstranjivani iz terarija.
Tarantule su ljubimci, kao i ribe, samo za gledanje (eng. "display animals"), i ne treba ih se maltretirati. Tarantule ljudsku pažnju neće shvatiti kao psi i mačke, već kao prijetnju i pokušati će pobjeći, ugristi ili "baciti" iritirajuće dlake (eng. "urticating hairs") koje ponekad izazivaju jaki svrbež i iritiraju kožu.
Iako... tarantule se mogu držati u rukama, ali jako pažljivo. Nagli pokreti, vibracije i strujanja zraka mogu uplašiti tarantulu. Uplašena tarantula će početi bježati, skočiti sa ruke, pasti na pod i teško se ozlijediti. Može i ugristi osobu koja je drži, refleksnom reakcijom čovjeka, tarantula će "poletjeti" i najvjerojatnije udariti u strop, zid ili pod, i opet... teško se ozlijediti; a i otrovni ugriz nije najbolji način da se otkrije osjetljivost ljudskog organizma.
Ako se ikad i pomisli na držanje tarantule u rukama za to je potrebna smirena tarantula, koja ima visoki stupanj tolerancije, koja nije gladna i koja nije otrovna; puno pažnje, puno opreza i puno strpljenja.
Poslije "rada" u terariju ili diranja tarantule ODMAH se trebaju oprati ruke. Tarantuline dlake na ljudskoj koži najlakše se odstranjuju jakim selotepom.
(detaljnije o "iritirajućim dlakama" na: Urticating hairs)

AKO DLAKE TARANTULE DOSPIJU U OČI ILI DIŠNE ORGANE, TREBA VRIŠTEĆI PROJURITI ULICAMA I OBAVEZNO POTRAŽITI POMOĆ LIJEČNIKA!!

Image and video hosting by TinyPic

16.06.2008. u 11:01 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 15.06.2008.

Raspored polazaka autobusa iz Zagreba

Autobusni kolodvor, ZagrebAutobusni kolodvor Zagreb doo - prijevoz putnika i prtljage.
http://www.akz.hr

15.06.2008. u 21:23 • 1 KomentaraPrint#

subota, 14.06.2008.

Hrvatski zakon o sigurnosti prometa na cestama (NOVI)

cry burninmad
9.6.2008 Zakon o sigurnosti prometa na cestama. Proglašavam Zakon o sigurnosti prometa na cestama, kojeg je Hrvatski sabor donio na sjednici 30. svibnja 2008. godine. Klasa: 011-01/08-01/58 ...
http://www.nn.hr/clanci/sluzbeno/2008/2224.htm - 338k -

14.06.2008. u 22:44 • 0 KomentaraPrint#

Prva knjiga “Kyokushinkai karate kate” “Kyokushinkai karate kata book”

thumbup
Image and video hosting by TinyPic

hrvatska

Prva knjiga “Kyokushinkai karate kate” u Hrvatskoj
NOVO U HRVATSKOJ…..Po prvi puta u Hrvatskoj izdana knjiga pod nazivom “Kyokushinkai karate kate” na hrvatskom jeziku, tako i na engleskom “Kyokushinkai karate kata book”, detaljno prikazane sve kyokushinkai kate na 152 stranice. Nakladnik Kyokushinkai klub “Mas.Oyama” Strmec, a autor Shihan Zvonko Samaržija prof. Cijela knjiga je izrađena na kvalitetnom papiru i u boji. Sve informacije na tel.095/856 49 48 ili na upit putem emaila: http://info@kkk.hr




SNAGA UMA I VJEŠTINE:

http://www.youtube.com/watch?v=4OjWTb8gJ-A
http://www.youtube.com/watch?v=eMAKCpvM8i4
http://www.youtube.com/watch?v=FqyMao8VA9I
http://www.youtube.com/watch?v=0Ma66qLMnI4
http://www.youtube.com/watch?v=nBGuzhxME0k
http://www.youtube.com/watch?v=v5bkqvi1Ydg
http://www.youtube.com/watch?v=wHgGINamaXQ
http://www.youtube.com/watch?v=r76Yt0Tfaf8
http://www.youtube.com/watch?v=cPtUdaxtVJM

14.06.2008. u 22:15 • 0 KomentaraPrint#

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



  lipanj, 2008  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Lipanj 2008 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Razne zanimljivosti, tražilice, oglasi, uglavnom sve i svašta...


web counter

free web hit counter

Linkovi

bigbadmama.blog.hr
Najdraži blog......

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

heroes033.googlepages.com


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

Prilagodeno pretrazivanje