...nešto paralelniji od ostalih...

utorak, 30.10.2007.

Nisi sam









Gledaj anđele, to si ti. Na vlažnom peronu stojiš naslonjen na stup. A ovo sivo, to je dim pomiješan s tankom jesenskom kišicom. Jednu si ruku stisnuo u džepu jakne, a drugom pridržavaš užarenu cigaretu. Tužan si, sjetan. Gledaš torbe na ramenu i kišobrane nad glavama kako se gube u vagonu na trećem peronu. Znaš da je unutra svjetlo, a vani mrak i da ovaj vlak samo što nije krenuo, ali ti se pogled gubi negdje na pola puta između toplih svjetala i crnih tračnica. Promeškoljiš se uskoro pa gnječiš cigaretu tankim đonom. Mrak je vani, tamni jesenski mrak. Volio bi da baš ovako ostane. Da gledaš svjetlost iz blizine i ljudske osmijehe preko puta. Volio bi da si ovdje oslonjen i samotan. Krećeš prema vratima, ipak. Pognute i ozeble glave puštaš da te zapuhne toplina i žamor. Eto, baš tu gdje su prva otvorena vrata promrmljaš par uljudnih riječi pa se zavališ u zeleni naslonjač pored staklenih vrata. Podbočiš glavu i uperiš pogled ispred sebe.

***

Paničnog pogleda i izvrnutog kišobrana, da, to si ti. Da postoji zvuk, sad bi vjerojatno čuo tvoje toptanje na visokim petama, a maglica ispred nosa i usta bila bi obojena ubrzanim udisajima. Prošla bi ispod bijelog željezničkog sata baš kada bi prometnikova zviždaljka zaparala zrak, a onda bi iz tvojih usta vjerojatno iskočio krik popraćen lomljenjem kišobrana u nejakoj ruci. Prometnik bi tada zirnuo u tvoje očajno lice i promrsio par prijekornih riječi, a ti bi ga zahvalno pogledala i nespretno se popela u najbliži vagon. Tvoj bi se glasni dah tada utopio u žamoru i bespomoćno bi promatrala kako u mrak odmiče tvoj izvrnuti kišobran na stanici. Popravila bi tada crnu torbu na ramenu i topli kaput te virnula u prvi kupe. Netko bi ti odsutno kimnuo glavom i ti bi zauzela jedino slobodno mjesto. Sada, da postoji zvuk, čuo bi kako ti se srce smiruje ispod kaputa dok uz prozor stišćeš crnu torbu na krilu, a s duge kose voda ti tiho kaplje na široki šal.

***

Gledaj, tamo negdje na rubu vidnog polja ubrzano odmiču žute lampe u mraku. Stupovi. Sela. Gradovi. Začuđeni pogledi. Sjene. Razgovori. Pretapaju se. Teku poput rijeke. Mirno. Toplo je i svijetlo i miješa se s hladnim mrakom izvana. Gledaj kako je tvoja ruka spokojno naslonjena na bradu, na snene i nježne oči. Kojim mrakom one lutaju?

***

Naslonila si mokru glavu na zeleni naslonjač i pustila pogled u prazno. Prsti ti se još grče na torbi u krilu. Mirna si. Tiha. Puštaš da preko tebe prolaze usnule žute sjene. Da postoji zvuk, sad bi čula prodornu škripu kočnica i proklizavanje mokrih tračnica. Negdje daleko. U mraku... Čula bi i kako se bezbrižni žamor osmijeha iskrivljuje u iznenađeni krik. Čula bi i kako udaramo u mrak i čula bi vrata koja su se treskom zatvorila i kako je svjetlost progutao mrak. Tamni, crni mrak.

***

Tu sam, anđele. Vrati se. Pogledaj. Samo trenutak prije mraka. Tu, na staklu, na zalupljenim vratima. Sjene. Tvoja i moja. Kako se igraju. Naslonjene jedna na drugu. Drijemaju, spokojne i tihe. Ne boj se, sve je to igra. Uz tebe sam. Nisi sam.

30.10.2007. u 00:29 • 37 KomentaraPrint#

utorak, 23.10.2007.

Stvaralačka kriza prevalila vrhunac:)









Kopači

Vi, koji prljavim rukama
Kopate skriveno blago života
I ne raspoznajete crnilo od tame,
Pokažite mi da ne živim iluziju.
Pokažite mi da moje nevine ruke
Tragaju za opipljivim blagom.
Ja vas vidim
Kako blaženo spavate nad kutom
Gdje se spajaju crnilo i tama.
Spokojni ste, nježni.
I zavidim vam što je vaše blago
Dovoljno nisko da ga dosegnete.
Dopustite mi da vjerujem
Da je ovo što me prati
Tek crnilo satkano od znoja kopača.
Dijete sam.
Ne dajte da se moje crnilo pretvori u tamu.
Moji snovi skuče u prizemni međuprostor.
Ne dajte da postanem kao vi.
Tvrdih, ožuljanih, blatnjavih ruku.
Mutnog pogleda.
U strasnom grču zalijepljeni za ledeno tlo.
Dijete sam.
Lako nasjedam na vaše laži.
Pustite me.
Pustite me još malo.
Do granice opipljivog još su dvije stanice kopača.

23.10.2007. u 19:25 • 13 KomentaraPrint#

utorak, 02.10.2007.

Tinta









- Ne grizu.
- Ne.
- Kaj ćeš.

Dva plovka kočila su se na mirnoj površini vode. Njih dvojica spokojno su sjedili u ribarskim stolicama i zirkali u veliko crveno sunce koje se uporno približavalo horizontnoj crti. Tišinu je remetio tek poneki kreket žaba iz šaša i pucketanje trske.

- Čuješ? Patke.
- Aha.
- Ne grizu.
- Ne.
- Trebali smo u lov na patke.
- Khm.
- Kaj?
- A `ko če bit` cucak?
- Ti.
- Ja?
- Pa kad ti je žena kuja.
- A mogal bi i ti. Ionak ti punica laje po cele dane.

Nedaleko od njih, do koljena u vodi i šašu, grčevito je stiskala požutjeli list papira među prstima i poput neke ribe bešumno otvarala usta. Oblijetale su je mušice i grizla je oštra barska trava, a ona je samo sumanuto promatrala kičasti tinejdžerski rukopis na papiru kao da ga vidi prvi put u životu. Lice koje već zakoračilo u «ozbiljnije» godine, sad je izgledalo još starije, bore oko očiju punile se nevjericom i ludim nemirom. Da joj je netko u njezinoj sedamnaestoj rekao da će onaj produkt mladenačke bojazni i nedefiniranih planova za budućnost s papira jednog dana prijeći stvarni svijet, vjerojatno bi samo slatko zahihotala. Sada, ona je zurila u papir i papir je zurio u nju. Srednja i mladenačka dob susretale su se u suhim, koščatim prstima i izbezumljenom pogledu. Najlakše je ignorirati. Pa to je, na kraju, uvijek i radila. Skretala pogled i blebetala o lijepoj budućnosti, rajskim planovima i skrivenim željama. Možda se samo skrivala od papira. Možda se skrivala od one prijetnje koja je nezaustavljivo nadirala i rasla iz dana u dan. Podnosila je silne lažne izvještaje papiru; kako je sve u redu, kako samo što se nije udala, a već osjeća miris djece u vlastitom stanu u velikom gradu, kako će uskoro doći «ona prava» sreća, zbog koje je vrijedno živjeti. Papir je slušao i trpio, ali prijetnja je ostala. Plava tinta i nakon 18 godina ostala je jednako čitka i konačno je zahtijevala danak. Usta su u tišina artikulirala napisane rečenice. Drhtava koljena klecnula su u barskom mulju.


Predvečerje se valjalo u mutnom odrazu jezera. Njih dvojica polako su žvakali sendviče zamotane u celofan. Odjednom, površina vode zatreperi i jedan se plovak trgne.

- Grize!

Jedan od njih poskočio je na svojoj stolici i slobodnom rukom pokušao dohvatiti štap. Čvrsto zabijen u meku jezersku zemlju, štap se nije dao van. Starčić je vukao slobodnom rukom, ali štap kao da je srastao s obalom.

- Boga mu, zbrisat će!

Naposlijetku je izvukao štap i trgnuo iz vode praznu udicu.

- Sam ti rekel.
- Jebiga.

Zabio je štap natrag u zemlju i vratio se u stolicu. Oboje su nastavili žvakati svoje sendviče. Točno nasuprot njih, umirali su zadnji odsjaji Sunca.

- Lepo je.
- Je.

Zapravo i nije primjećivala kako joj koljena nestaju pod vodom. Oči su joj se u strahu širile, a tamna voda kao da se približavala, sve više i više. Nije mogla. Ne može više. Tinta ju je prijeteći promatrala i izazivala da se suoči sa sadržajem. Kao da ga već nije znala napamet. Kao da ga nije pokušala protumačiti na tisuće raznih načina. Ne, pomiri se s tim, život ti ne štima. Sad lijepo izađi van, dosta je bilo gluposti, smoči presvlake u autu i vrati se na posao. Da, to je najbolje. Kakve su to idiotarije? Nespretno je izvukla jednu nogu iz mulja i zakoračila van. Druga je zapela u mulju i čitavu je prevagnula u vodu. Nezgrapno je pljusnula, a trska je zašuštala pod njenom težinom. Bijesno je ustala, pa sva blatna i prljava krenula prema obali, a onda ukočeno stala. Papir. Gdje je papir? Prestravljeno se okrenula. Papir je mirno plovio u trski, sve dalje i dalje… Ne. Stani, vrištala je u sebi i zakoračila prema njemu. Ne može tako. Vrati se. Papir se provlačio između guste trske, a ona ju je mahnito odmicala i propadala sve dublje i dublje u mulj. Cipele su joj se činile olovno teškima i cijelo tijelo tonulo je pod slabim rukama. Sitne šake očajnički su se primale za oštru, krhku trstiku i vukle ju pod površinu vode. Lice se nadimalo i grčilo, a oči gušile u navali očaja. Naposljetku se voda zaklopi nad posivjelim čelom. Uz potmuli «blurb» i plavkasti odsjaj prolivene tinte, dva su mjehura odskočila u zrak.

- Čuješ?
- Ej! `Ko je tamo?!?
- Možda cucak.
- Onda je sigurno rastjeral patke.
- Jebiga. Niš od lova.
- Kaj ćeš.


02.10.2007. u 09:47 • 23 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< listopad, 2007  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Listopad 2007 (3)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (6)
Srpanj 2007 (5)
Lipanj 2007 (11)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Superljepilo za krhotine misli rasute negdje između dva svijeta.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Dnevnik.hr

tko sam?

Zapela u procjepu između srednje škole i faksa, između geografije i umjetnosti, između sna i jave....zujo

općenito?

18 godina
velike očiyes
duga kosa
zbunjena totalno
geografijacerek
pisanje
violinaheadbang
beatlesithumbup
đorđe balašević
billy holliday
tbf
steve vai
amy winehouse
gibonni
konjicerek
rumparty
za početak dovoljno


volim čitati:
kalodont-genijalno ironičan i poticajno iskren!:)
Algon Cordy-filozof i pjesnik
decembar2001-moje najnovije otkriće
catcher-sjetni sugrađanin
milou-jednostavno pisac
Nikad kao Bane-dobri sin,tih i miran,čist i fin...
nihonkichigai-tračak japanske mudrosti...
Čičak neodoljivi-čičkica luckasta:)
samo reci istinu-putem poezije
djevojčica voli svog dječaka****- pjesmice u balončiću:)
oceana-dijete prirode
ely - raspjevani glasovi u glavi:)
dmj - kreativac i pol
rutvica-čarobira stvarnošću
vjetrasta-koji potencijal....rahatlokum-zanimljivo,nadasve
oblčc-hvata riječi iz svemira...

Counters
Get a Counters



Kako zvuči mrtvo drvo?
Zašto krila leptira ne postoje u tami?
Koliko Sunčevih pjega možeš prebrojati u osvit zore?
Što se krije ispod kapljice rose na suncokretu?
Koliko patiš za onim što ne vidiš?

Ispod mrtvog drva rađa se titraj.
Iz Sunčevih pjega navire toplina.
Krupni lepet krila miluje tamu.
Mirisno diše rosna latica.
Zar ne vidiš?

Sve je to igra.
Paralelni svijet jednog minulog trenutka.
Zar ne vidiš?
Okrutno se poigravaju tvojom spoznajom.
Zar ne vidiš?

Ti živiš u paralelnom svijetu
ali tvoj je nešto paralelniji od drugih.

Osjećaš li?
Tišina te doziva.
Pođi s lepetom krupnih krila.
Osluhni
Mrtvo drvo rađa mirisne zvukove...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se