...nešto paralelniji od ostalih...
utorak, 02.10.2007.
Tinta
- Ne grizu.
- Ne.
- Kaj ćeš.
Dva plovka kočila su se na mirnoj površini vode. Njih dvojica spokojno su sjedili u ribarskim stolicama i zirkali u veliko crveno sunce koje se uporno približavalo horizontnoj crti. Tišinu je remetio tek poneki kreket žaba iz šaša i pucketanje trske.
- Čuješ? Patke.
- Aha.
- Ne grizu.
- Ne.
- Trebali smo u lov na patke.
- Khm.
- Kaj?
- A `ko če bit` cucak?
- Ti.
- Ja?
- Pa kad ti je žena kuja.
- A mogal bi i ti. Ionak ti punica laje po cele dane.
Nedaleko od njih, do koljena u vodi i šašu, grčevito je stiskala požutjeli list papira među prstima i poput neke ribe bešumno otvarala usta. Oblijetale su je mušice i grizla je oštra barska trava, a ona je samo sumanuto promatrala kičasti tinejdžerski rukopis na papiru kao da ga vidi prvi put u životu. Lice koje već zakoračilo u «ozbiljnije» godine, sad je izgledalo još starije, bore oko očiju punile se nevjericom i ludim nemirom. Da joj je netko u njezinoj sedamnaestoj rekao da će onaj produkt mladenačke bojazni i nedefiniranih planova za budućnost s papira jednog dana prijeći stvarni svijet, vjerojatno bi samo slatko zahihotala. Sada, ona je zurila u papir i papir je zurio u nju. Srednja i mladenačka dob susretale su se u suhim, koščatim prstima i izbezumljenom pogledu. Najlakše je ignorirati. Pa to je, na kraju, uvijek i radila. Skretala pogled i blebetala o lijepoj budućnosti, rajskim planovima i skrivenim željama. Možda se samo skrivala od papira. Možda se skrivala od one prijetnje koja je nezaustavljivo nadirala i rasla iz dana u dan. Podnosila je silne lažne izvještaje papiru; kako je sve u redu, kako samo što se nije udala, a već osjeća miris djece u vlastitom stanu u velikom gradu, kako će uskoro doći «ona prava» sreća, zbog koje je vrijedno živjeti. Papir je slušao i trpio, ali prijetnja je ostala. Plava tinta i nakon 18 godina ostala je jednako čitka i konačno je zahtijevala danak. Usta su u tišina artikulirala napisane rečenice. Drhtava koljena klecnula su u barskom mulju.
Predvečerje se valjalo u mutnom odrazu jezera. Njih dvojica polako su žvakali sendviče zamotane u celofan. Odjednom, površina vode zatreperi i jedan se plovak trgne.
- Grize!
Jedan od njih poskočio je na svojoj stolici i slobodnom rukom pokušao dohvatiti štap. Čvrsto zabijen u meku jezersku zemlju, štap se nije dao van. Starčić je vukao slobodnom rukom, ali štap kao da je srastao s obalom.
- Boga mu, zbrisat će!
Naposlijetku je izvukao štap i trgnuo iz vode praznu udicu.
- Sam ti rekel.
- Jebiga.
Zabio je štap natrag u zemlju i vratio se u stolicu. Oboje su nastavili žvakati svoje sendviče. Točno nasuprot njih, umirali su zadnji odsjaji Sunca.
- Lepo je.
- Je.
Zapravo i nije primjećivala kako joj koljena nestaju pod vodom. Oči su joj se u strahu širile, a tamna voda kao da se približavala, sve više i više. Nije mogla. Ne može više. Tinta ju je prijeteći promatrala i izazivala da se suoči sa sadržajem. Kao da ga već nije znala napamet. Kao da ga nije pokušala protumačiti na tisuće raznih načina. Ne, pomiri se s tim, život ti ne štima. Sad lijepo izađi van, dosta je bilo gluposti, smoči presvlake u autu i vrati se na posao. Da, to je najbolje. Kakve su to idiotarije? Nespretno je izvukla jednu nogu iz mulja i zakoračila van. Druga je zapela u mulju i čitavu je prevagnula u vodu. Nezgrapno je pljusnula, a trska je zašuštala pod njenom težinom. Bijesno je ustala, pa sva blatna i prljava krenula prema obali, a onda ukočeno stala. Papir. Gdje je papir? Prestravljeno se okrenula. Papir je mirno plovio u trski, sve dalje i dalje… Ne. Stani, vrištala je u sebi i zakoračila prema njemu. Ne može tako. Vrati se. Papir se provlačio između guste trske, a ona ju je mahnito odmicala i propadala sve dublje i dublje u mulj. Cipele su joj se činile olovno teškima i cijelo tijelo tonulo je pod slabim rukama. Sitne šake očajnički su se primale za oštru, krhku trstiku i vukle ju pod površinu vode. Lice se nadimalo i grčilo, a oči gušile u navali očaja. Naposljetku se voda zaklopi nad posivjelim čelom. Uz potmuli «blurb» i plavkasti odsjaj prolivene tinte, dva su mjehura odskočila u zrak.
- Čuješ?
- Ej! `Ko je tamo?!?
- Možda cucak.
- Onda je sigurno rastjeral patke.
- Jebiga. Niš od lova.
- Kaj ćeš.
