Dopodne na placu kao i svako dopodne u ovo vrijeme - pomalo dosadno, nema baš posla pa ja tu priliku koristim da promatram ljude. To mi je baš gušt. Ništa posebno nema, sve te ljude već jako dobro znam, toliko dobro da primjetim tko ima novu torbu ili majicu :). A onda mi pažnju privuče dječačić od nekih 7-8 godina koji nosi malenu sestricu od otprilike godine dana. On je mršav, u hlačama koje je prerastao još prošle godine, na nogama tenisice bez čarapa, sa nestašnim čupercima na čelu. Sestrica - mala buckica, sa gustoim crnom kosom u loknicama i 'palmicom' na glavi i u čistoj ali flekavoj majičici. Zašto sam se zagledala u tu djecu? Pa zbog ljubavi! Taj dječačić je jedva nosio seku, ali, nije mu bilo teško, ljubio ju, mazio, grlio....Pa ju je odnio natrag do roditelja koji su jeli sladoled zajedno sa još jednom sekom kojoj je otprilike oko 5 godina. Stavio je seku na stolac, opet ju poljubio, dao joj svog sladoleda.... Oni su Romi. I nemaju a i ne mare za neka materijalna bogatstva, ali, ja ovako sretnu djecu nisam dugo, dugo vidjela! Zaista su me oduševili! Jer svakodnevno gledam djecu koja vrište, deru se, hoće nešto ili baš neće, divljaju, skaču, svađaju se....uglavnom - neodgojenu deriščad čije bi roditelje trebalo odgajati. A ta djeca imaju sve i opet su nesretna i nezadovoljna, za razliku od ovih malih Roma... Da se razumijemo, ovo je sličica, nije pravilo, ali, ima pouku... |
Pisala je Dona nedavno o strahu, a evo sad se i meni nametnuo kao neizbježna tema. Sjećate se priča o progonu vještica? 'Priča' kažem jer meni to zvuči gotovo nevjerojatno, da te optuže i smaknu za neku krivu riječ. Bilo je u povijesti još takvih trenutaka, tamo 40-ih godina prošlog stoljeća. Bila su to mračna vremena za koja bismo se zakleli da su daleko iza nas jer mi danas kao živimo u moderno doba demokracije i slobode. A oko mene se jučer strah mogao rezati nožem! Naravno, govorim o fiskalizaciji na tržnicama. Ni slova neću reći o tome da li nam je to ili nije potrebno, odmah dobijem dodatni slom živaca. Imam i ja svoju Fifi, radi ona već dvadesetak dana jer nisam htjela čekati zadnji tren, ipak to treba naučiti, uhodati se... i savladala sam ja to, nije 'božje slovo' slična je mobitelu, doduše, koštalo me živaca i živaca jer eto, ne razumijem, npr. što je to 'skrbnik obrta'...ispalo je da sam to je - vlasnik. Prekjučer sam na 4 kupca imala 10 kn viška u kasi....kako? Ne znam. Kupcu se žurilo, ja sam vratila iz vlastitog novčanika i onda - sam nešto zbrljavila i eto viška! Jučer ujutro, svi iščekujemo kad će doći inspekcije, i došli su, bilo ih je valjda 10, meni prvi kupci ujutro kupe neka 4 cvijetića po 4 kn, ja uredno hoću izdati račun a ono - nema tog artikla u kasi! Propustila sam ga unijeti! Hvata me panika, ženi se žuri na bus, ja ručno utipkavam naziv artikla, a sporo je, njoj se žuri, ja od panike još nešto zbrljavim....pa opet....uspjela sam na kraju, ali, panika nije popuštala cijeli dan. U svemu je potpuno nebitno što su mi tih 16 kuna bili jedini promet sve do 13.30. Ponovno provjeravanje da li sam propustila još koji atrikl, da li sam dobro ispunila sve obrasce koje moram imati, jesu li baš svagdje cijene i deklaracije.... Aranžirala, naravno, tako sva izvan sebe, nisam ništa. Samim time nisam baš ni mogla prodati. Kolege oko mene kod kojih su došli u nadzor su također u panici i strahu, dolaze pitati kako se nađe zadnji račun na kasi kako ovo ili ono, od straha ne znaju više ništa..... Nije ni danas bilo bolje.... Poanta priče je: znam da nisam ništa kriva, sve mi je uredno knjiženo, izdajem račune (promet je toliko mali da, da i hoću, ne mogu muljati), ali, nikad ne znaš hoćeš li negdje u administraciji pogriješiti, krivo vratiti kusur....itd a milosti nema, 'ljudski faktor' se ne priznaje. I najmanja kazna, većini nas znači 'smrt'.... A mislili smo da su mračna vremena iza nas! |