Umorna.

Uživam čitajući. Zatim me svladava umor i pogled mi je sve mutniji. Oči mi suze. Čujem crkveno zovono - otkucava ponoć. Gasim svjetlo iako znam da neću još dugo zaspati. ...Već dugo razmišljam, toliko da sam počela misliti na one bezvrijedne sitnice i počinjem se zamarati glupostima. Kasni sat. Ponovno čujem zvono crkve. Još uvijek sam budna. Vidim narančasti odsjaj svijetla koji baca ulična lampa na cestu.
Budim se s bolovima u vratu. U glavi mi odzvanja svaki pokret. Lutam po kući, noge mi se petljaju i zapinju o svaku stepenicu dok pokušavam doći do svoje sobe. Čekam pola jedan da krenem na autobusnu stanicu. ...Slušam je kako priča u odlasku na more za praznike. Čitam sms poruke koje joj je On poslao. Ona mi sva izvan sebe usputno objašnjava svaku od njih i veseli se što će ga ponovno vidjeti.
Još jedan odlazak na kavu. Isto mjesto - isti ljudi. Dim cigarete mi se uvlači pod odjeću i pod kožu. Ne volim to. Pijem topao Ness od čokolade dok Ona piše zadaću iz engleskog jezika. Odlazim u školu s Njim. Priča mi o nekim događajima proteklih dana. Komentiramo neke predmete i profesore. Uobičajeno.
Opet Oni, One. Njihova lica razvučena u neodoljiv smješak, njihovi pokreti i riječi. Živciraju me; taj ponos, pogled, smijeh, laž i umišljenost.
Osjećam se užasno. Želim da je kraj dana, da odem kući. Želim dočekati ove praznike i odmoriti se.Treba mi to.

Vidjela sam ga. Slučajno u prolazu. Zašto? Opet sam se našla u krivo vrijeme na krivom mjestu. Taj hladan pogled upučen prema stropu cafee-a. Ostala sam hldanokrvna i nimalo šokirana kao što bih bila pred mjesec dana.
Umorna sam.

Nisam u nekoj depri, nisam u bedu, nisam pesimistična (ili možda malo)...samo sam umorna. Umorna od svega.

*Hvala Ti na svemu! Mogla si ti to i bolje.

Love in this world is so hard to find.

Vrijeme prolazi...ljudi se mijenjaju dok neke stvari ostaju iste, nepromijenjene. Još uvjek je ono maglovito vrijeme koje ne želi otići. Tu i tamo se pojavi Sunce. Imam osjećaj da se krećem po nekoj maketi. Oko mene kuće, zgrade, travnjaci, ulice, ispred asfaltirana stara cesta po kojoj hodam, iznad nebo prekriveno sivo-bijelim oblacima. Sve tako beživotno, bez sjaja.

Svi smo djeca duboko u nama. Svi smo ljudi. Svi smo jednaki. Rasizam. Uopće nije važno jesi li bijele, žute ili crne rase. Zašto raditi tu razliku?? Isto kao crnci, mogli smo i mi bijele rase biti robovi. Neopravdane činjenice. A nažalost, ima ljudi koji i danas imaju takvo razmišljanje.
Teško je naći onaj sretan kutak s puno ljubavi u ovakvim okolnostima. Moramo se suočiti sa činjenicama i boriti za sebe. Svijet nam ne popušta i One povlastice moramo sami nalaziti. Zašto dolazi do novih sukoba? Zar nije lakše mirno živjeti i odreći se nekih materijalnih stvari nego živjeti sa strahom gdje ćeš dočekati sutra i hoćeš li ga uopče dočekati?

Uzalud sve rijeći kada je sve gore.

Won't you help to sing
these songs of freedom?



:)

Zadanja tri tjedna su mi poprilično ispunjena. Svaki dan je po nečemu poseban i vrijedan pažnje. Imam osijećaj da je prošla cijela vječnost. Od onih tužnih dana do sretnih.

Promatram arboretum ispred škole. Grane drveća se protežu i bacaju sjene u učionicu. Da, ona prva. Ona koja ima velike prozore koji se nalaze na pročelju te zgrade. Ona u sredini. Žao mi je što se sljedeće godine selimo u Onu drugu učionu koja je kao i svaka druga. Izdužena i nekako...obična. Grane se isprepleću s drugim granama drveća koje sada imaju ružičaste pupoljke i skrivaju toranj crkve koji se vidi s trga. Onako, deviant. Mogla bi pisati beskonačno o tome. O istom prizoru u zoru, podne, poslijepodne, večer, suton...i uvijek je tako očaravajuć i jednostavan. Meni poseban.

Zadovoljna sam. Mogla bi reći sretna, gotovo sretna. Roditeljski satsanak. Ono čega sam se pribojavala, no sve prošlo u najboljem redu. Znam da moja Majka duboko u sebi nije zadovoljna i želi ono bolje, ali je zato Tata bio zadovoljan. :)

Hvala Ti na onom razgovoru. Na onih pola sata koje si proveo samnom. Hvala Ti na onim riječima koje su mi pomogle krenuti dalje i zbog kojih sam uspjela nadoknaditi sve ono propušteno. Iako ovo nećeš čitati, želim ti da uspiješ u svemu što si naumio. A znam da hoćeš.

:) :) :)

Duh Proljeća

Probudio me sat kao i svako jutro do sada. Jedan pogled kroz prozor i shvatila sam da je tu. Prvi dan Proljeća a vani ima još neotopljenih hrpica snijega. Ni približno onoliko koliko ga je bilo jučer ujutro. Isprva ga uopće nisam skužila. Zatim sam uočila bijeli pokrivač koji je pokrio grane drveća, livadu, voćke koje su bespomoćno stajale ispod balkona moje sobe. Čule su se i ptičice koje su nevozno cvrkutale u šumi. Tužna pomisao na sve te životinje kojima nisu jasne novonastale promjene u prirodi. Lako je čovjeku prilagoditi se, kako je njima?

Dolazim s prvim vjetrom, s kišom, suncem...putujem kroz vrijeme. Borim se sa sadašnjosti, sijećam se prošlosti, živim za budučnost.

Sve je baš onako kao treba biti. Istina, moglo je biti bolje, a i gore. Sretna sam sa stvarima kako trenutno stoje. Dočekala sam Proljeće i nastavljam pisati. Vraćam se normalnom životu. Iza mene su neprospavane noći pune iščekivanja novog jutra, neznajući kako će početi i kako će završiti. Nema više suza.

Želim...
-Otići u kazalište pogledati neku predstavu iako sam nedavno bila
-Otići u knjižnicu i konačno posuditi neku knjigu pored lektire koja to do sada nije dopuštala
-Prošetati obalom rijeke Korane
-sretno dočekati nadolazeće praznike i odmoriti se
-Željela bi da razgovaramo. O bilo čemu, nije važno. Da budem sigurna da je sve uredu između nas.

Imam veliku želju otići u Francusku. Neznam zašto. :O

Naporan dan. Zaista. Umorna sam.
Post za devilRed i Lovru. :)

Toliko od mene za sada.
Subeam

Gdje je nestao život?

S vremena na vrijeme, pišem ponešto.

Željela bih pobjeć...daleko od svega. Uhvatiti svježeg zraka, biti sretna i uživati.



Ne znam što je razlog mom ne definiranom raspoloženju. Sve me tako guši i svaka sitnica me rastuži. Pomisao na sve što se događa oko mene. Na ljude. Ljudi moji, svaki drugi čovjek je u nekoj depri. Negdje sam pročitala da je to zapravo nemoguće. Ne mogu se sjetiti gdje. Uostalom nije važno. Još uvijek nisam jedna od tih teških patnika. ''Shvatila sam da je glupo uopće biti tužan i sam kada ima toliko ljudi koji su sretni i žele da i ti budeš.'' Njene riječi koje su me natjerale na razmišljanje. Postoje ljudi kojima je stalo do tebe. Da, a kod mene je upravo taj strah da ih nema. Pronalazim pogrešku u svakom svom učinjenom postupku, koraku, mislima. Željela bih biti bolja. Željela bih s nekime razgovarati. A imam osjećaj da su te riječi i želje suvišne. Kao što je Lada rekla ''kod mene ne pali ona - najbolje se uči na vlastitoj koži - jer sam prošla kroz toliko sranja, a uvijek se uspijem uvaliti u još gora...''
Sada je to ona bolna istina. Gdje je prava sreća? Postoji li ona uopće? ...Ili je to samo razmišljanje pesimističnih ljudi. Kod mene je prevladala ona želja biti sretnom. Želiš to, a stvarnost je skroz drugačija.

Kazalište. Predstava. Po drugi puta, samo što sam prvi puta bila na premijeri, a sada je to bilo u sklopu školske nastave. Svi su očekivali još jednu u nizu onih dosadnih kazališnih predstava, ali su se razočarali i većina je zadovoljna. Iako već viđeno, nije mi žao što sam je već jednom gledala. :)

Toliko o tome, zasada.

Subeam