Održavanje na životu...

srijeda, 21.12.2011.

Zašto me želite razapeti na hladni metalni križ ? Zašto mi želite zabosti vaše hrđave sanjive igle u krvotok i održavati me na ovome životu ? Zašto želite da mojim tijelom struje isti snovi i želje koje kolaju vama ? Zašto me ne želite pustiti da se napokon probudim ?

Dosta je lažnoga smijeha i pogleda, upravljanja mojim tijelom i umom. Dosta je igre trbuhozborca. Ne želim više igrati po vašim pravilima. Dosta je otrovnoga dima koji nagriza oči i um.

Ne želim uspjeti na vaš način, niti visjeti na vašem križu, na vašem brdu u vašem snu. Ne želim udisati isti otrov koji udišete niti gledati isti zalaz sunca kao vi. Ne želim hodati istim trnovitim putovima kojim vi koračate, niti želim gledati kako sve gubim, kako sve tone dok sam pribijen za križ.

Dok se krv slijeva sa neba.

Želim svoje izbodene izranjavane dlanove izvući iz vaših čavala i okova. Želim se spustiti sa križa kao po toboganu u najčišću vodu i na najmekšu travu. Želim da NJIH uhvatim svojim opranim rukama i umom. Da ih nježno probudim. Želim se buditi iz sna u san sa njom, njima, bez vas. Želim biti bez vas, vašega tijela, vaših želja, krvi i kaosa koji su me održavali.

Biti ću ja.

Matrix...

Dok se topla voda polako crveni od guste krvi iz mojih poderanih vena, probijam se kroz plastične zavjese beskonačnoga hodnika, punog debelih željeznih vrata ispisanih binarnim kodom. Slankasta para nastala isparavanjem vruče krvave vode, puni cijelu smrtno tihu kupaonu te magli ogledalo na kojem su sada samo tragovi ruku i kapljice vode koje klize niz to isto ogledalo i sa zidova.

Kiseli je miris željeza i izlaska u toj sparnoj prostoriji. Mišići, žile i um potpuno su se stopili sa vodom, relaksirani do kraja, uzdasi postali sve kraći i mirniji a zadnja plavo crvena staklena vrata sve su bliže. Na očigled plavi dio vrata stapa se sa crvenim, te postaju predivna ljubičasta boja, boja lavande, koja bi privukla svakoga prošarana slatkim mirisima.

Ipak pogled mi odvlači ogromni znak EXIT koji titra erotskom crvenom bojom u ritmu moga srca, te sve više nabija krv na put bez kraja. Sa smiješkom na blijedome i znojnome licu koračam prema tim posljednjim vratima, i polako sklapam suzne umorne oči, umorne od sanjanja. A opet pune optimizma za novi početak koji čeka iza toga znaka.

Samo sjećanja, lijepa i ona ružna ostaju, kukama zabodena duboko u mozak i meso, ne želeći se odvojiti od ovoga tijela. Duboki rezovi nastali stoljećima razmišljanja, zavareni u metalni dio mozga, u taj trnoviti stup. Ali ova krv i sparina ih rastapaju kao polivene kiselinom. Rastapa te hrđave lance i stupove i samo pucaju kao tanki led pod nogama, ostavljajući za sobom samo spokoj i mirnoću.

Srce polako prestaje kucati za ovaj san, sve je lakše dok prestaje pumpati krv kroz otvor u otvoreno more nekadašnjeg života. Sve je sada ljubičasto, crveno, plavo i vrtoglavo dok sam sve bliže vratima. Crveni EXIT sada pred mojim očima postaje plavi START, a put oko vrata posut je bijelim sitnim pijeskom koji stalno pada od dolje prema površini ostavljajući za sobom samo šum vode. Dva u nedogled visoka bijela stupa popločeni su pločicama sa mojim pravim i istinskim imenom i svrhom. Dvije na dolje okrenute svijeće su na sredini svakoga stupa, te gore plavim plamenom koji izbacuje iz sebe kapi vode koje u dodiru sa pijeskom postaju crvenkasta para koja postaje šareni noćni leptir koji se zapali u istoj toj svijeći postajući nakon toga topla kap.

Nema više zvukova, osim par predzadnjih otkucaja srca koji se čuju u potiljku i koji se osjete u području nosa kako izviru kroz pore lica van, pa do uha, te vibriraju toplom vodom po cijelom tijelu. Tako je sve spokojno i tiho, odvojen od negativnih misli, sam sa životom koji prolazi prostorijom i očišćenim ali izrezanim umom.

Prekrasno je, dok držim toplu bravu ljubičastih vrata stojeći na mekanom pijesku okružen šarenilom noćnih leptira i zvukovima njihovih krila. Nazire se kroz vrata narančasta svijetlost, opojni mirisi, ogromno mirno plavo jezero sa divovskim križem koji izvire iz njega. Pored je zelenkasto more kroz koje se vidi žuti pijesak, a na dnu stari crveni kabriolet nepoznate marke sav prekriven algama.

Šume bez kraja, polja do kud pogled seže, drvene kuće i napuštene tvornice te skupina probuđenih ljudi, neki u sivo-bijelim uniformama sa čudnim a tako poznatim oružjem, djeca i njihovi roditelji koji se bezbrižno igraju na tim livadama tik do jezera.

Svi čekaju tako beskonačno, svi su oni nekada sanjali, čitali, radili, spavali i znali. Nekoliko udara šakom o drvena vrata, silom me vračaju na početak puta, vrata su opet crveno plava, znak je EXIT. Pluća se naglo pune kisikom dok izranjam iz krvave vode, srce luđački lupa, a bol u razderanim zapešćima tjera suze na opet sanjive oči. I opet se nerado vračam u kolektivni san.

Usamljeno...

Dok stojim okovan mahovinom u vremenu, ja čuvam te. Moje mrtvo hladne usne govore volim te, dok još u meni te riječi bolno peku i daju nadu razorenom tijelu i duši. Nakon svega samo te riječi ostaju, riječi koje klize niz obraz u toploj tekućini.

Oči te mole da opet zajedno gledaju svitanje nove zore. Suze na mome licu više ne kapaju iz istih razloga kao nekada, nisu više sretne ni lagane, nego teške kao sva patnja svijeta zarobljena u jednoj kapi.

Naše zvijezde koje sada sam promatram su izgubile sav svoj sjaj, ugasle su, nema ih. Samo trunčice žute svjetlosti naviru kroz tu beskrajnu crninu, naviru kada se sjete nas.

Želje u meni sada su još jače dok sada drugi u tvom zagrljaju sija i rumeni se od sreće. Ako ikada pomisliš na mene, vidjet ćeš na tmurnome nebu jednu pticu. Tada se sjeti mog pogleda i onih suza na mome licu.

Change of Heart...

Njezina bosa stopala koja su nekada koračala beskonačnim zlatnim pješčanim plićacima i mirisnim livadama, sada tumaraju hladnim i grubim asfaltom.
Toplo pulsirajuće srce koje je nekada kucalo za uzdisajem mišićavih konja, sada usporeno kuca za metalnim skulpturama straha, laži i očaja. Nekada izgovorena istina sada je laž, progutana riječ, hrđavi žilet koji polako reže utrobu.
Oči koje su davno hipnotizirano promatrale vjetrovite šume, nebo i mora, sada su ugašene natečene kugle koje sa mukom gledaju visoke siluete kroz oblake dima. Miris tek rukom iskopane zemlje i pokošene trave izgubio se u mirisu benzina, cigareta i znoja kao i fermentiranog voća.
Suza, nekada vrela postala je led, hladni uznemirujući plavi led. Druga polovica bez koje je nekada postojanje bilo nezamislivo, krv koja je tekla istim žilama, koja je tekla nama sada je trnovita i krvava željezna umjetnička instalacija. Mirna, hladna i nepomična kao najdublja dubina, kao mač pod zemljom prekriven stoljećima i koracima.

Zaboravljen.

Puti koji su bili isprepleteni sada su razgranati kao vrela krv prolivena na autoputu nakon stravične smrtne nesreće. Samo isprana može biti. Rasparano kao srce kroz koji je nekada strujao život i topla krv, a više nema ni kapljice krvi, zauvijek iscijeđeno. Promijenio te je svijet, pridobio, zamrznuo i razapeo. Sada samo živiš u smiješku slika i u našim pjesmama.

San...

Njegova sivo bijela dlaka obasjana mjesečinom lagano vijori na povjetarcu koji dopire sa napola otvorenoga prozora u njezinoj sobi. On sjedi u tamnom kutku promatrajući ju žutim očima dok ona sniva snove o njima. U snu je on i u javi, na pola u oba svijeta da pazi na nju, da joj se nešto loše ne dogodi. Osjeća njegovu prisutnost u svjetovima i samo sa smiješkom sigurno nastavlja sanjati beskonačne zelene livade prekrivene raznovrsnim šarenim cvijećem. Pleše među prijateljima, krdom konja i orlova koji lete oko nje vođeni slatkom melodijom trave, šume i vjetra kao dirigenta. Svaki komadić tijela i duše joj je tamo presretan i zaljubljen, neokupirana je tako u svome plesu. Konji savršenih boja počinju galopirati u samo njima i njoj poznatom smjeru, prema suncu, te svaki novi korak koji napravi svojom bosom nogom po travi, otvara joj svijest na neviđene načine. Svaki novi korak puni joj nosnice predivnim još nepoznatim a opet poznatim opojnim slatkastim mirisom ovoga cvijeća.

On zna koliko to obožava. Umorna samo pada bez straha na tu travu, mekanu kao najmekše perje. Gola tako leži gledajući u oblake koji iscrtavaju predivne čudne oblike, oblike koje samo ona prepoznaje. Osluškuje vjetar dok se igra krošnjama drveća i travkama tik do njezinoga uha. Malo bolje je naćulila uši jer čuje i osjeća njegove korake kako joj se iz daljine polako približavaju. Sada je njegov miris potpuno zamijenio miris cvijeća u njezinome umu i nosu. I gorak je i sladak taj njegov miris, više sladak nego gorak i sviđa joj se. Pozna ga. Ne ljuti se što je na njezinoj livadi, njezinom svijetu jer on tu i pripada, sa njom. Što je bliže, sve je toplije, i vjetar je prestao, ne hladi joj više kapljice znoja na rumenom obrazu. Zatvara svoje oči ne skidajući smiješak sa prekrasnoga lica, i samo čeka i osluškuje njegove korake koji su sada jako blizu. Srce joj kuca sve jače i penje se u grlo, kao da želi pobjeći iz tijela. Potpuna je tišina zavladala njima i svime oko njih, samo se čuju njihovi uzdasi i srca kako im udaraju. Njegove su usne tik do njezinih, ne dodirujući ih, tako su blizu da osjeća njezin topli zrak iz nosnica na svome licu.

Ona otvara oči i vidi njegove zelene oči kako ju promatraju, kako ju gleda u nju samu. Suza joj nekontrolirano počne kliziti iz oka, niz obraz pa pada na zelenu travu, iz koje odmah niče crvena mekana ruža bez trnja. I jedno i drugo se ježe po cijelom tijelu, još uvijek se i ne dodirujući, samo se gledajući i osjećajući se. Spušta joj se polako prema usnama, tresući se i napokon joj poklanja taj poljubac za kojim su žudjeli, možda više on nego ona. Usne i duše im se spajaju u jedno, jedan svijet i jedan san. Sve je kako treba biti. Zora se bliži, dok ju on još iz sada osvijetljenoga kutka sobe promatra kako rumena sanja njihov poljubac još uvijek smješkajući se. Ona će se ubrzo probuditi. Prilazi do kreveta, njuši ju, nježno ju lizne po obrazu pazeći da ju ne probudi prije vremena. Odlazi do prozora, pretvara se u jutarnju izmaglicu i nestaje u novoj zori. Ona se budi otvara oči, gleda kroz prozor u oblake i zna da je opet bio tu, da ju je opet čuvao u oba svijeta.

Dok On Umoran Spava pored Tebe...

Kada on zaspe umoran pored tebe, u toplini vaše postelje, a ti ostaneš sama sa svojim mislima, hoćeš li me se sjetiti.

Hoće li ti naša maštanja proletjeti tijelom i umom dok ti se oči privikavaju na tamu i polako pune toplim suzama, koje ti isparavaju na hladnome licu.

Jedna utroba sa dva kucajuća srca, isprepleteni prsti na rosnoj travi i naše oči koje prate iste oblake na nebu, to smo bili i ostali.

Iste smo snove sanjali a sada se samo tamo srećemo, potpuno nesvjesni toga, kao Romeo i Julia, još jedna zabranjena ljubav. Sakrivati ćemo se od tuđih snova i realnosti.Koliko ćeš noći ostati budna gledajući u nas, čekajući nas, moj dodir, dok on umoran spava pored tebe.

Hoće li ti biti toplo pored njega kao pored mene, hoće li ti njegova noga biti potpora za ugodnije i ljepše snove.

Ili ćeš zaspati natečenih očiju sa grčem u želucu.

Hoće li on vidjeti tvoj plač, hoće li se njegove ruke omotati oko tebe kada loše sanjaš.

A ja ću biti u hladnoj i toploj noći, u svakome tvome dahu, svakome komadiću tijela i vrele ti utrobe.

Moje će srce kucati sa tvojim, dok on umoran spava pored tebe.

Početak Kraja...

Ne obazirem se na polu raspadnute viseće leševe dok tumaram popločenim tamnim putom bez ikakvoga vidljivoga kraja. Jezivim šapatom me dozivahu da im priđem bliže dok me krhkim mrtvačkim prstima grebu po mekom licu. Što se više približavam početku kraja, njihov broj naglo raste dok se pojavljuju iz sive izmaglice, a zvuk pucanja kostiju sve je glasniji oko mene. Probijam se kroz te stvorove, kao što se probijam kroz stvarnost.

I sada napokon stojim na rubu početka kraja, na rubu skliske krvave litice iznad beskrajnoga mora. Ne vidim put koji vodi do goruće barke, ali nekako moram sići. Te koračam naprijed u tu crnu pustoš iz koje se naziru samo vatra i osjeća na jeziku okus soli. Nekako me nije briga, kao što dokazuje moj zaleđeni u vremenu izraz lica cijelo ovo vrijeme, čak i sada, kada padam u nepoznato, vlažno i pakleno vruče.

Nije ni bitno, kada će suza koja se sada rađa u mojoj svijesti izranjajući u mome oku možda ugasiti plamen koji obuhvaća barku. I tada, dali će mi put u beskrajnost biti imalo lakši, to pitam se. Opet, vrijedi li moja suza nešto u ovome svijetu bez nade, i hoće li samo rasplamsati taj plamen ?

Trebam li ju uopće pustiti da padne, da me napusti jednom zauvijek, ili ju trebam zaustaviti u padu kao i sebe da ostanemo na jednome mjestu beskraja početka kraja. Dok tako padam u tamu, topla suza se sklupčala na mome obrazu i vratila na mjesto gdje pripada, u prsni koš pa kroz slojeve mesa i gustu krv u srce, gdje me je zapekla.

Moram li ju sačuvati za nešto sretnije ili pak gore, jer druge neće biti. Samo je tamo sigurna od vanjskog zla ,pogleda i izrugivanja. Ispod mojih izranjavanih grudi, rebara, u toploj a ponekad hladnoj pulsirajućoj unutrašnjosti.

Preokupiran sobom zaboravljam gdje sam, i nisam ni primijetio da sam udario o to crveno more i da polako nestajem gledajući u barku iznad sebe kako sablasno, nečujno i spokojno tone, ostavljajući za sobom goruće balončiće koji završavaju kao slatkasta para na površini.

I pitam se, gdje je moj um.

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se