Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
subota, 07.03.2009.

Istražno povjerenstvo

Saborsko istražno povjerenstvo treba otkriti kako je to tadašnji ministar obrane Berislav Rončević za vaš novac kupio 39 vojnih kamiona i platio ih, opet tim istim vašim novcem, oko 15 milijuna kuna više nego bi ih se platilo da su kupljeni od onih koji su u pozivnom natječaju nudili najbolju cijenu.

Izabran sam za predsjednika toga Povjerenstva koje je dobilo rok od tri mjeseca da provede parlamentarnu istragu. Povjerenstvo broji devet članova, pet iz redova parlamentarne većine i četiri iz oporbe. Parlamentarna većina ima dakle i većinu članova u Povjerenstvu i tu je svoju većinu iskoristila odmah na samom početku rada Povjerenstva tako da je nametnula donošenje pomalo neobičnog Poslovnika o radu Povjerenstva.

Zašto je Poslovnik neobičan? Prije svega zbog toga što ja kao predsjednik Povjerenstva uopće ne mogu sazvati sjednicu tijela kojemu sam predsjednik, ako se s tim ne slože potpredsjednik i tajnik, koji su pak iz HDZ-a. Teoretski, to znači da kada prikupimo dokumente iz MORH-a i kada se u njima vidi da su cijene drugih ponuditelja bile kud i kamo povoljnije od cijene koju je za istu robu tvrtki Eurokamion platio ministar Rončević, HDZ-ovci u Povjerenstvu mogu blokirati svaki daljnji rad ne dajući mi suglasnost da sazovem sjednicu na kojoj bi se ta jednostavna činjenica mogla konstatirati.

No, ja ne samo da neću moći sazvati sjednicu tijela kojega sam predsjednik, nego o tome da HDZ-ovci blokiraju rad Povjerenstva neću moći čak ni izvijestiti novinare, jer su kod donošenja Poslovnika o radu, HDZ-ovi članovi nametnuli odredbu po kojoj nitko iz Povjerenstva ne smije davati bilo kakve izjave o radu Povjerenstva sve dok ono ne pošalje svoj izvještaj u Sabor. Zanimljivo. Kamioni su kupljeni vašim novcem, a vi nećete smjeti saznati zašto je tog novca potrošeno 15 milijuna kuna više nego što je trebalo, jer nitko od onih koji to utvrde tijekom svog istražnog rada, neće smjeti o tome prozboriti ni riječi.

Na kraju, iz Poslovnika je izbačena i odredba po kojoj se svjedok pozvan pred Povjerenstvo ne može udaljiti dok mu to ne dopusti predsjednik Povjerenstva. Pokušao sam objasniti zašto sam ovu odredbu unio u prijedlog Poslovnika. Pretpostavimo, rekao sam, da u trenutku kada ovdje bude svjedočio bivši ministar Rončević, netko postavi pitanje o tome kada je on digao kredit za kupnju stana, kolike su rate toga kredita i od čega bivši ministar otplaćuje te rate, odnosno, ima li kupovina tog njegovog stana ikakve veze s prije toga preplaćenim kamionima. Ministru se takvo pitanje možda ne svidi i on uvrijeđeno jednostavno ustane i ode van zalupivši vratima. Kada sam, dakle, objasnio da odredba po kojoj se nitko ne može samovoljno udaljiti sa svjedočenja dok mu odobrenje za to ne da predsjednik Povjerenstva, HDZ-ovci u Povjerenstvu još su gorljivije stali zastupati tezu da takve odredbe u našem Poslovniku ne smije biti.

Eto, sada sam predsjednik Istražnog povjerenstva sjednice kojega ne mogu samostalno sazivati, s kojega se pozvani svjedoci mogu udaljiti kad im to padne napamet, a osobito onda ako im se postavi kakvo za njih neugodno pitanje, a na kraju o svemu tome ne smijem ništa iznositi u javnost.

Sva sreća, pa je Internet još uvijek slobodan medij.


07.03.2009. u 16:18 • 26 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.