H.A.D.L. by Stanka Gjurić

četvrtak, 09.02.2017.

Sada

Da bismo dosegnuli mogućnost neosporne osjetilne detekcije određenog trenutka, najprije se od njega moramo odmaknuti.


U bespuću mojih digitalnih mapa pronašavši zametnute fotografije, sinoć sam se na nekoliko sati posve stopila s prošlošću. Kroz nedirnuto sjećanje ponovno sam proživjela ne taku davnu minulost, te po tisućiti put shvatila kako u času koji obilježava sadašnjost, nitko ne može dotaknuti biće u sebi koje je u stanju prepoznati i vrednovati vlastitu emotivnu spoznaju onog što se događa Sada. Da bismo dosegnuli mogućnost neosporne osjetilne detekcije određenog trenutka, najprije se od njega moramo odmaknuti. Drukčije je nemoguće. Uzalud nam savjeti o tome kako svaki trenutak života treba iskoristiti maksimalno, unaprijediti ga kroz svoju svjesnost, međutim to nikada nije tako, ne zato što mi to ne bismo željeli, već zato što nam je tako dano. Naš um mnogo toga osvještava na posve drukčiji način nego u momentu događanja, dakle tek s vremenskim odmakom, vjernije i temeljitije.
Mi, primjerice, uživamo grleći svoga psa ili se igrajući s njime, međutim tek udaljeni od tog događaja, dopiremo do diskurzivnog sebe koje je u stanju promotriti se iznutra.
Zbog tog jučerašnjeg intenzivnog povezivanja s prošlošću možda sam noćas i usnula moju majku koja dolazi k meni u Zagreb, hitrim se korakom približava mojoj kući, uspinje stubama… Ozarenost na njenom licu, nezamislivost da bi ikako drukčije moglo biti; kao što je danas. Odlazimo na planinu s koje promatramo brod na kome se nalazi netko tko nam je objema važan. Majčinsko-kćerinski kujemo plan, smijuljimo se poput šiparica grleći jedna drugu, vraćamo u hotel u kojem smo odsjele iščekujući tog privlačnog muškarca koji će u predvorje stići mokar, iz saune, ogrnut samo ručnikom i obgrliti nas svojim pogledom, osmijehom, riječju. Sva me ta dražesna prošlost i u snu posve obuzela, utiskujući u me svoju novooživljenost toliko da je se ni jutros ne mogu osloboditi, niti to baš želim. Bilo je divno, makar na taj način opet doživjeti radost koja se u tom obliku vjerojatno nikada neće ponoviti, osim u snima koji me nakon povratka u drukčiju stvarnost, svaki put ponovno bolno žigošu surovom istinom.





Oznake: prošlost, stanka gjuric, snovi

09.02.2017. u 12:44 • 1 KomentaraPrint#
Widget by : widget

ponedjeljak, 25.04.2016.

Tajnoviti sni

Što može biti vjerodostojnije od osobnog iskustva koje precizno, iako pod dojmom uglavnom podsvjesnoga djelovanja, upućuje na pravi karakter tih razmetnih simbola kojima iz noći u noć bivamo zasipani. Nije nam potrebno analizirati vlastite snove (mnogi se često puta čak ni ne sjete što su sanjali) da bismo preuzeli makar djelić njihove snage u okrilje stvarnosti, kako bismo njome bili koliko-toliko zaštićeni pred nadirućim i nimalo bezazlenim životnim izazovima.


Rijetko kad sanjam proročke snove, no kad se to desi, kao jučer, tada zaista mogu reći da sam snivajući živjela stvarnost koja tek nailazi. Ponekad mi se znalo dogoditi, da mi se san ostvari tek nakon nekoliko mjeseci, no s obzirom da je sjećanje često nedovoljno pouzdano, a u to sam vrijeme vodila dnevnik snova, svoj sam spomen na ono što se dogodilo mogla provjeriti. Premda sne više ne zapisujem, što se autentičnosti tiče, ovaj put za to nije bilo ni potrebe, jer od sanjanog do obistinjena nije prošlo ni osam sati. Zapravo sam zaključila da se ono zbivalo tijekom samoga sanjanja, budući da sam u svome snu bila sudionik - promatrač zbivanja na monitoru kompjutora u trenutku kada mi je netko slao poruke na facebook. Možda bih trebala ponovno voditi takav dnevnik, jer tko zna koliko toga sanjanog, a zaboravljenog, uistinu doživimo, a da toga nismo ni svjesni. Ipak, ne vjerujem da je to česta pojava, jer se i meni koja sam dugo vremena potanko zapisivala sve odsanjano, to dogodilo tek nekoliko puta.
Toliko sam puta pisala o snovima, njihovu značenju, značaju i tome slično, da bi sve daljnje razglabanje o toj temi bilo samo ponavljanje već napisanog i objavljenog u moje tri knjige ('Lekcija o drskosti', 'Dnevnik vodonoše' i 'Umijeće življenja'), te ću zbog toga ovdje objaviti jedan od tih zapisa/eseja:

TAJNOVITI SNI

Ponekad se pitam: sanjamo li kako bi nam bilo lakše živjeti, budući da ono što je san u stanju učiniti svojom «ispričanom pričom», iako se svojim učinkom ne može natjecati sa stvarnom mogućnošću s «prijeteće nam» jave, na čovjeka djeluje izuzetno povoljno i nadasve iscjeljujuće. Malo što može biti tako nesavladivo i moćno kao trenuci lagodne koncentracije vlastite snage kada primjerice lebdimo, ili činimo jedno od mnogih samo u snovima dostupnih čuda, premda je nerijetko upravo slabost ona koja nas zaokuplja, no koja na nas podjednako može djelovati i «tješiteljski».
Što može biti vjerodostojnije od osobnog iskustva koje precizno, iako pod dojmom uglavnom podsvjesnoga djelovanja, upućuje na pravi karakter tih razmetnih simbola kojima iz noći u noć bivamo zasipani. Nije nam potrebno analizirati vlastite snove (mnogi se često puta čak ni ne sjete što su sanjali) da bismo preuzeli makar djelić njihove snage u okrilje stvarnosti, kako bismo njome bili koliko-toliko zaštićeni pred nadirućim i nimalo bezazlenim životnim izazovima.
Koliko puta samo usnemo ono što nam silno nedostaje i tako kompenziramo taj nedostatak na način da svoje neostvarene želje i potrebe ispunjavamo tim umalo jednako djelotvornim putem! Naravno, mnogo puta nismo ni svjesni koliko nam je određeni san pomogao, ili još točnije: većina ljudi toga nije ni svjesna, a čak je i sklona, ohrabrena za to «pogodnom literaturom» nepravilno ih tumačiti, u nastojanju da pronikne u njihovu na taj način suviše pojednostavljenu i napokon posve pogrešnu simboličnost.
Snovi su zapravo, u toj sferi tajnovitosti, sami «vlastiti čuvari» svoje snažne nedodirljivosti i, ne znam može li njima itko svjesno upravljati, mada bi mnogi to zasigurno željeli. Bilo bi senzacionalno kada bi to doista bilo moguće, no nije isključeno kako bi tada ta mogućnost utjecanja bila nemalo zloupotrebljavana, čak možda i na vlastitu štetu, kao uostalom i sve ono što je pretjerano i nasilno «pod paskom» čovjeka.
Mnogo sam se puta približila tek milijarditom djeliću te vjerojatnosti, ali u njezinom najjednostavnijem, i po svoj prilici jedinom «dozvoljenom» obliku. Naime, znala bih, budeći se noću iz nekoga prelijepog sna koji se iz neodgodivih potreba morao prekinuti, svjesno izazvati da usnem njegov nastavak i gotovo uvijek bih to postigla nastavljajući ga upravo na mjestu gdje se određeni san i zaustavio. Nisam, doduše, sigurna koliko sam na to stvarno utjecala vlastitom voljom, budući da se taj neželjeni intermeco događao u izvjesnom polusnu, iako svjesno održavanom, koliko je to naravno moguće da se obave stanovite radnje za koje je ipak potrebna kakva-takva budnost. To govorim stoga što sam se mnogo puta borila, jednako tako da od sebe odagnam onaj ružni, i to u trenucima kada sam tijekom sna znala da sanjam, ili sam se pak nenadano probudila ne htijući ponovno zaspati iz bojazni pred njegovim produžavanjem.
Najdalje koliko sam, čini mi se, dospjela u «upravljanju» svojim snivanjem, jest moment kada, opet znajući da sanjam, poželim poletjeti, i pri tom se «svjesno» uzdižem i - doima se- beskrajno dugo letim. To je jedan od najgrandioznijih trenutaka koji sam ikada doživjela, no na žalost rijetko bijah počašćena tom nadnaravnom, tek kroz sne dostupnom mogućnošću.
Međusobno sporazumijevanje ljudskog uma i tijela, s tim «tajnovitim potonućem» u kojem se kroz utočišnu mrežu rasterećenja i njezina suptilna iščitavanja odvija blagotvorno, samozatajno došaptavanje koje osobu nerijetko spašava od nje same, nešto je što u svojoj još nedovoljno spoznatoj, no nesumnjivoj snazi, uistinu zapanjuje.
Često zamišljam kako čovjek, pošto se probudi i ukloni sa svoga čela sićušnu i zamalo nezamjetnu elektrodu, promatra na ekranu televizora ono što je te noći «proživljavao». Uvjerena sam da bi malo koji film mogao konkurirati toj specifičnoj domišljatosti uma oslobođena svih zabrana i stega. Sve ono što nas zaokuplja i tišti, čime smo nerazrješivo opterećeni, ili nam bilo što nije dostatno, nalazi svoje mjesto u tom začuđujućem međuprostoru našega bića koji se pokatkad doima zbiljskijim od same stvarnosti.











Oznake: snovi, sanjanje, stanka gjuric

25.04.2016. u 10:26 • 1 KomentaraPrint#
Widget by : widget

četvrtak, 28.08.2014.

SPAVANJE I SANJANJE

Poznajem čovjeka koji od svoje odrasle dobi odlazi na spavanje i budi se s upaljenim radiom. Kad bi se netko pozabavio istraživanjem njegovih snova, mogao bi lako ustanoviti kako je njegovo sanjanje, u nekom svom segmentu, bilo povezano s 'pričom' s radio prijemnika. Govor koji prodire u naš um dok je u stanju uspavanosti mogli bismo usporediti s bacanjem kamenčića na mirnu površ jezera. Ono ne može ostati netaknuto, svakim će se kamenčićem namreškati i barem malo uzburkati njegova površina.


Kad god sam zadovoljna sobom i osjećam se ispunjeno, ne more me problemi sa spavanjem. Na kvalitetu mog sna ne utječu tekuće brige, zato što sam s vremenom uspjela ukrotiti svoj um na način da u postelji ne razmišljam ni o čem što bi me moglo opteretiti. O svemu što me eventualno zabrinjava, odlučila sam razmišljati tek sutradan. Najbolje će me uspavati televizijski program, no svakako ne zaspim istog trenutka nakon što ugasim televizor, pa ipak uspijevam ostati praznih misli, i potom vrlo brzo usnuti.
Ponekad preko dana nisam u mogućnosti kontrolirati kojim će smjerom krenuti moje misli, no uvečer njima u potpunosti zavladam i postajem njihovom gospodaricom. Što sam pak starija, čini mi se da sve bolje mogu vladati onim o čemu razmišljam, neovisno o dobu dana.
Mnogi koje znam imaju nemalih komplikacija sa spavanjem, i kažu kako ih upravo razmišljanje sprječava da zaspu. Ja se u svoj san uljuljavam kakvim filmom ili serijom s tv ekrana, i otkad tome pribjegavam, rijetko imam poteškoća s mogućnošću da zaspim. Ponekad iskrsne da se iz nekog nepoznatog razloga probudim usred noći, iza čega mi je teže odmah ponovno usnuti, no to se rijetko kad zbiva, a kada se i dogodi, kraj mene se nalazi svjetleća kutija koja će me vrlo brzo opet uspavati.
Nije mi se nikada desilo da zaspim uz upaljen televizor ili radio, no čak i da jedino na taj način mogu usnuti, ne bih voljela da ono na što mogu utjecati (jer na buku izvan mog stana ne mogu), ulazi u moj san, jer mislim da takvo što može imati negativan upliv na naše sanjanje, stranom materijom formirajući građu za naše snove. Štoviše, uvjerena sam da se takav vanjski utjecaj na sanjanje, može nepovoljno odraziti na naše duševno stanje.
Poznajem čovjeka koji od svoje odrasle dobi odlazi na spavanje i budi se s upaljenim radiom. Kad bi se netko pozabavio istraživanjem njegovih snova, mogao bi lako ustanoviti kako je njegovo sanjanje, u nekom svom segmentu, bilo povezano s 'pričom' s radio prijemnika. Govor koji prodire u naš um dok je u stanju uspavanosti mogli bismo usporediti s bacanjem kamenčića na mirnu površ jezera. Ono ne može ostati netaknuto, svakim će se kamenčićem namreškati i barem malo uzburkati njegova površina. Tako i riječi koje dopiru do nas kad spavamo, naročito noću kada sve miruje, na nas bi možda donekle mogle imati djelovanje poput hipnoze, osim ako na radiju nije isključivo glazba, kao što u to doba najčešće jest.
Međutim, da s radio aparata dopire kakav dramski tekst, to bi se po svoj prilici moglo reflektirati na sadržaj čovjekova sna, na određen način uplesti u već započeto snokazanje, djelovati na tijek njegove radnje, što svakako može imati utjecaja i na to kako će se osoba osjećati nakon buđenja.
Svima je poznato kako se dobro ćutimo nakon lagodno prospavane noći i ugodnog sna, premda se nerijetko ne možemo prisjetiti što smo sanjali, no čak i u tom slučaju, toga se sjećaju stanice našega tijela. One umjesto nas pamte sve ono što u sebi nismo uspjeli osvijestiti, dakako kao i sve ono što jesmo. Dakle, takvo što može, ali i ne mora biti bezazleno; ovisi o tome kakvo nam je gradivo, ako govorimo o slušanju televizijskog odnosno radio programa, nametnuto tijekom spavanja.
Mogla bih jednom i sama napraviti eksperiment, na način da snimim cjelonoćni program na određenoj radio postaji, te po buđenju ispitati je li to imalo, i kakvoga utjecaja na moje sanjanje. Jedino ću na taj način moći provjeriti istinitost vlastite tvrdnje, samo nisam sigurna hoću li biti u mogućnosti zaspati uz upaljen prijemnik, no valja pokušati. S obzirom da sam sklona eksperimentiranju svih vrsta, naravno ne onih opasnih po zdravlje, ovo i ne doživljavam nekim naročitim pothvatom; za mene je to samo igra koju, iz navedenog razloga, na moju žalost, možda i neću moći sprovesti u djelo.



Oznake: san, snovi, spavanje, stanka gjuric

28.08.2014. u 13:07 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< kolovoz, 2017  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (4)
Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (5)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se