27.06.2007., srijeda

Nakon dugo vremena…

Ili se samo meni čini kao da je prošlo toliko vremena,
A tek je nekoliko mjeseci u pitanju?…

Ne znam, otkako sam donijela odluku prestala sam brojati dane,
Jer nema smisla zatvoriti jedan dio svoje knjige i brojati…
I čekati da vidiš kako će srce sa vremenom reagirati…

Hoće li i ono brzo zaboraviti neke trzaje?...

Ne, nisam takva osoba… preveliki sam sanjar i uvijek nastojim vidjeti ono dobro…
Šarene boje Života…



A i previše sam ponosna u nekim stvarima…
Neki kažu da ću nastradati zbog toga, ali… Isto koliko ću lako nekome do koga mi je stalo dati sve… dati sebe u potpunosti… Toliko tražim i od njih… i od Njega…
I ne pokazujem svoje slabosti pred ljudima koji me povrijede na ovaj ili onaj način… A, ne….

Samo se nasmijem…
Pogledam ih… I uspravnim korakom odem…
A zatim skrenem u sljedeću ulicu…
Pokrijem lice rukama… I zaplačem ako to želim…

I još uvijek nekada kao naivna djevojčica vjerujem kako me čeka još pregršt divnih nijansi… znam to… :) kako moje ružičaste naočale nisu na meni bez razloga, jer volim ovaj Život… Ljude… Ovaj grad… i ulice koje me ponekada vrate u neke dimenzije koja sam prošla…

O da, volim puno toga… i zato si nekada zabranim brojati vrijeme koje je prošlo od nekog trenutka…

Jer čeka me još toliko toga…

**********************

Ali teško se suzdržati kada ti se netko pojavi nenadano pred nosom...
A tebi se u sekundi odigraju sve slike pred očima…



I imaš osjećaj kao da nije prošao ni dan od onog trenutka kada ste zadnji put stajali jedno preko puta drugoga…

Kao da je sve isto, a opet ništa nije ni blizu toga?...

Događaju li se i Vama ovakve stvari?...
Da se nešto preokrene u Vama kada se netko Vaš pojavi odjednom tu?...
U Vašem Životu?…


**********

„Shvatio sam da je sumrak samo iluzija jer je sunce ili iznad obzora ili ispod njega. A to znači da su dan i noć vezani kao malo što na svijetu; ne mogu jedno bez drugog, a ne mogu ipak opstojati u isti mah. Sjećam se da sam se upitao kako bi to bilo – biti uvijek zajedno a zauvijek razdvojeni?
Osvrćući se unatrag, mislim da ima neke ironije u tome što je ona odlučila pročitati ovo pismo baš u času kad je meni to pitanje palo na pamet. Dakako da ima ironije zato što sad znam odgovor na to pitanje. Sad znam kako je to – biti kao dan i noć; uvijek zajedno a zauvijek razdvojeni.“

(Nickolas Sparks – Zima za dvoje)


Ne znam zašto mi je upravo on pao na pamet kada sam prvi put pročitala ove rečenice… jer iako je već duže vrijeme prisutan na ovaj ili onaj način u mom životu zapravo ga toliko malo poznajem, a opet dijelila sam sa njim neke stvari na način na koji to ne mogu s nikim…
Jer kao da me on s tolikom lakoćom shvaćao u tome… nisam mu trebala previše pričati…
Jednostavno, pročitao bi me…

I ostala bih zapanjena njegovim riječima…
Načinu na koji se izražava i kako razmišlja…
Njegovim pitanjima…
Jer zanimalo ga je puno stvari o meni…
Ali ne tipične stvari tipa toga što slušam i gdje izlazim…
Ne…
Zanimalo ga je čega se bojim…
Na što zadrhtim…
Zbog čega se smijem…


I iako smo družeći se u potpunosti kao prijatelji proveli jako malo vremena zajedno nešto se zauvijek promijenilo u nama…
Zvuči glupo?...
Možda… ali…
Znam samo da taj tren kada se slučajno pojavio ispred mene sve se zaustavilo…

I osmijeh je zablistao čim sam ga vidjela baš kao što je pao i međusobni zagrljaj i poljubac u obraz…
I uobičajena pitanja koja postavljamo čim nekoga vidimo…

Da, dobro mu ide u životu… izgleda sretan… čini se kako su se i njemu neke stvari napokon posložile u životu… - prolazilo mi je kroz glavu dok je pričao o svojoj novoj djevojci sa kojom je nekoliko mjeseci

- Drago mi je da si sretan… iako si bio previše oprezan i nepovjerljiv ipak je naišla osoba… - sa osmijehom sam mu govorila dok me nije prekinuo
- Da, naišla je osoba koja mi je ukrala srce… zbog koje sam promijenio neke stvari u životu… - polako je govorio - i koja mi je olakšala odluku da odem iz grada, grada koji mi nikada baš nije pristajao srcu… -
- Da, selim se… zbog posla i zbog nje… - nastavio je pričati dok sam ga ja u čudu gledala

Još uvijek nisam bila svjesna da stoji ispred mene…
I toga kako neke osobe na sasvim neuobičajen način promjene neke stvari…

- Ali i dalje te povremeno sanjam ili pomislim na tebe… - odjednom je rekao primivši me za ruku – nekada se sam toliko začudim želji da te dodirnem… želji koja je toliko jaka da te poslije sanjam…

****************

…I jednom sam pisala post o ljudima koji se shvate već nakon jednog zajedničkog dana…
Nakon kratkog razgovora uz nekoliko popušenih cigareta i toplu kavu…
Uz osmijeh…

I nekako mi se u našim trenucima upoznavanja činilo kako sam jedan drugi dio sebe našla u njegovim očima…
Ali zbog posla i nekih ostalih obaveza život nas je odveo u sasvim suprotne smjerove…
Predaleko…

Ali iako se ne vidimo više već se ponekada čujemo preko telefona, maila ili msn-a još uvijek je tu neka posebna međusobna povezanost…
Razumijevanje nekih osjećaja i potreba bez previše riječi…
Komunikacija na sasvim nekoj drugoj razini…
Drugačijem svijetu…

Možda to sada blesavo zvuči ali sigurna sam kako svi imamo neke osobe u svom životu s kojima dijelimo neke „druge svjetove“…
Bilo to da se radi o najboljim prijateljima,
Momcima ili djevojkama
Ili nekome trećem…

Znam da je divno s takvim ljudima dijeliti trenutke…

I taj tren dok je stajao ispred mene samo sam ga gledala i široko se osmjehivala…
Bila sretna…
Jer neopisiv je osjećaj s takvim osobama gledati prema Suncu…



…………

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se