su oko nas. I fala Bogu daj tak, inace bi i govna jeli...
Ima jih svakakih (mirisa, ne govana): oni ugodni nosu, oni jaki i opojni, a ima onih jakih i opojnih ali neugodnih (provozajte se u tramvajnu ZETa ljeti).
E sad ima i ona neka bajka od onog nekog poznatog pisca kojeg ja kurca ne razumijem, al cini mi se (davno bilo jebešga) da je onaj neki lik pomiriso kolačić i odma se svega sjetio.... Il tak nešt. Nema veze. Uglavnom: ono što me uvijek fasciniralo kod mirisa je da te neki , sasvim određeni, mogu bacit u određenu točku u vremenu kao da se upravo sad to događa (šta god to bilo), a ne prije xyz godinica.
Danas ti se tako ja vraćam sa posla i osjetim neki miris. Jedan od onih šta spada u ugodno-nenametljivu kategoriju. I naravno: puf, vratim se nekoliko godina unazad kroz povijest...
Nakon šta sam ponovo proživio jedan od zanimljivijih događaja iz svog... khm... mladog (dada, mladog, štas bleno pa danas ti svaki klinac ima pedeset godina)...
Uglavno: počeo sam razmišljati o mirisima. Sjetio sam se jednog istraživanja koje je zaključilo (a to su radili sve redom pametni i knjiški ljudi, tak da je sigurno istina) da su četir najugodnija mirisa na svijetu sljedeća:
1. miris svježe skuhane turske kahve u jutro,
2. miris svježe pokošene trave,
3. i
4.

Pa šta? Ne može se čovjek baš uvjek svega sjetit šta pročita... Znači trećeg i četvrtog sde ne sjećam, ali prva dva sam zapamtio i moram priznat: stvarno su to najbolji mirisi na svijetu. Jedva čekam da zaspem pa da se probudim pa da skufam kahvu pa da cijela soba zamiriši... Ajd uzdravlje...