NEUHVATLJIVO
(Vrijeme između dvoje)

Neupućena u bilo kakvu informaciju koja bi se ticala mene, vidjela sam te… jednakog. Iako naizgled zatvorenog u ono što si mislio da te sačinjava. Drhtanje nad riječima i misao da smo tu oduvijek da bi se dogodio. Trenutak, udaljen od ljudskog, u nama i oko nas, predan opsesiji koja nas je pronašla. Jesi li uistinu tragao za mnom ili je to još jedna od onih stvari kojima si mi davao do znanja da si u ovom vremenu mnogo stariji od mene? Vrijeme koje poznajemo, samo je ljudska, varljiva dimenzija za određivanje trajanja poznatih stvari. No što je s nepoznatim? Onim što se nenadano razlije u nama? Je li to postojalo otkad je nas ili mu ne možemo odrediti godine i mjesece? Možda je u pitanju jedan od brojnih potencijala uma i tijela koje nikako ne možemo ostvariti u poznatom vremenu i prostoru. Čovjek je u krajnjem slučaju u velikom postotku nesvjesno potencijalno biće.
Ukratko, ne mislim da si išta više od mene razumio ono što se događa. Ocrtali smo novo postojanje jedno drugog tako precizno da u njemu nije bilo mjesta za prošlost, sumnje ili bilo kakav svjestan čin.
Dopustila sam da to nagrize u meni sve što sam vjerovala, znala, mislila, vrijeme izvan mene, navike. Ti si, međutim, samo na trenutak dopustio da te zamagli, da izgubiš iz vida sve ono što si, kako sam s ponosom kažeš, sam od sebe stvorio. Pretpostavljam da si, kad si se osvijestio od šoka, izabrao vrjednije jer ishod bi, kao i uvijek kad su ljudi u pitanju, bio samo ljudski. I ja bih, da si mi dao dovoljno vremena, vjerojatno izabrala dimenzije koje su mi poznatije – nikad si nisam ni utvarala da u meni ima hrabrosti (kad kažem hrabrost, mislim na vrlinu) za nešto drugačije.
Tvojim zatvaranjem u staru kukuljicu sebe, bila sam prisiljena da zaustavim nagrizanje prije no što sam se sama za to odlučila.
I sada, što je ostalo? Ni jedan dio mene ne uklapa se u tako nepravilne rubove, ni jedan dio nekog drugog ne može ispuniti prazninu. Ne osjećam žaljenje ni krivnju, ne znam jesam li punija s tom prazninom u sebi, ili sam praznija, niti mogu odrediti jesam li postojala prije tebe, poslije tebe ili s tobom. Živa sam kao i prije, kao i poslije. Osjetim vjetar na licu, tugu i sreću, budim se jutrom, smijem se, pjevam i plačem sasvim jednako.
Sasvim jednako? Nijanse su ionako područje nekog mudrijeg od mene.
A vrijeme… nekako sam izgubila vjeru u njegovu ljekovitu moć jer mijenjaju nas crne rupe, a ne vrijeme… a i te promjene su, kako rekoh, samo nijanse.

RAZGOVOR

S.: Dobar dan, kolega. Kakav lijep dan za šetnju do posla!
M.: Ah, popodne će vjerojatno kišiti kao i prethodnih dana. Šteta ovog lijepog neba. Već stoljećima ništa nije uslikala. Oh, toliko joj nedostaje njezin mali fotoaparat. Kakav peh ima što se baš pokvario u trenutku kada zamjećuje ljepotu više nego obično.
S: Kolega dragi, pa Ona uvijek zamjećuje ljepotu! Uživaj u lijepom danu! A i kiša prekrasno miriše! Pogledaj stabla! Pupoljke! Još malo pa će se sve zelenjeti! Ups! Od gledanja u nebo upala je u kanal pored pločnika. I to baš u trenutku kad je prolazila neka kršna momčina. I smiješak je zaradila!
M.: Aha, i izvrnula nogu. I nije to bio smiješak, nego podsmijeh. Ah, kad će naučiti djelovati kao prava dama?! A to Vaše lišće, sakrit će nebo. Ne mislite li nekad da jedna ljepota može sakriti drugu?
S.: Oho, stvorili smo koncept od više ljepota? Pa neka, uživajmo u obje, ili više njih, zašto ne? Misliš li da Ona stoji preblizu ruba kolnika?
M.: Naravno da stoji. I onda se čudi što joj trube. Jednog dana će završiti pod kotačima. Pitam se hoće li imati velik sprovod.
S.: A i tebi svašta padne na pamet! Ali kad već pitaš, sigurno hoće. Ima vremena da osvoji pola svijeta! Koliko mogućnosti!
M.: Hoće li imati mnogo cvijeća? Kakva glazba će joj svirati? Oh, tako se bojim da će je zaboraviti.
S.: Mislim da će to biti sprovod s neviđeno mnogo cvijeća. Odabir glazbe prepuštam tebi, kao i uvijek. Osim kad Nju nenadano uhvati želja za vježbanjem. Hahahaha! To je uvijek tako zabavno. Sjećaš se ono kad se uvijala na neki žestoki latino hit samo u potkošulji i gaćama, uopće ne primijetivši da je podignuta roleta i da se nadviruju susjedi? Oni je sigurno neće zaboraviti!
M.: Uvijek napravi budalu od sebe. A lijepo sam je natjerao da kupi pristojnu trenirku za vježbanje. Što bi joj falilo da se malo disciplinira i ode trčati ponekad?
S.: A znaš da je ljenčina! Osim toga ne bismo jučer, da nije tako, u „Nadi“ umirali od smijeha – priznaj da si se i ti smijao!
M.: Da, od jada! Prvo je stajala tamo na odjelu bapskih gaća birajući i čudeći se kako su sve duboke i udobne. Nije joj palo na pamet da se malo okrene oko sebe i pogleda drugdje. Neee, njoj je palo na pamet da su sada u modi gaće koje može navući do brade i da će mama biti sretna kad vidi da joj ne zebu bubrezi.
S.: Ali skužila je s vremenom!
M.: Da, kada je već krenula na blagajnu s trojim finim, pamučnim.
S.: Ali mirno ih je vratila. Priznaj da je to dostojanstveno izvela, baš onako kako voliš. Ali nisam se samo na to smijao. Udarno je bilo kad se uhvatila prebirati po onom, što je u mislima nazvala gaćama za mlade, pa nije mogla odlučiti želi li imati na guzi sliku Garfielda ili ljupkog pingvina. A pored pingvina je pisalo: I love running! Kad joj je kroz glavu proletjela misao: Tooo… neće ići. nisam si mogao pomoći i valjao sam se od smijeha.
M.: Zato sad ima ogromnog, narančastog mačka preko cijele guze, koji se izvalio sa svojim debelim trbuhom na plaži, ispod suncobrana i pije limunadu. Ako to ikad itko vidi osim njezinog muža, može se slobodno upucati!
S.: Ma daaaaj! Priznaj barem da je zabavno! To je karakter!
M.: Vaš karakter! K vragu opet će zakasniti na posao! I to malo novaca što joj plaćaju će joj oduzeti.
S.: Ne brinem previše. Opet će sigurno izmisliti neku pričicu koja će sve zabaviti. Evo je, već grozničavo smišlja, čujem joj misli…
M.: Garant će opet ispasti totalno blesava…
ONA (s vrata, govori kolegici koja radi s njom): Zamisli, muž je ozbiljno shvatio moju želju da iskoristim ovo prekrasno vrijeme i odem pješke do posla. Iziđem ispred kuće, a ono nema auta. Oprosti što kasnim. Nadam se da me nitko nije tražio već. Idem po kavu, hoćeš li i ti jednu?...