Image Hosted by ImageShack.us
Linkovi
Blog.hr
Blog servis



Free counter and web stats






28.03.2008., petak

IZ NEKOG DNEVNIKA

Želio sam opisati svijet, jer je život u neopisanom svijetu bio presamotan. (Krauss, Nicole, Povijest ljubavi)

27. 03. 1988.

Dragi gospodine Sudbina!
Jučer sam s mamom gledala emisiju o porukama u boci. Kažu da onom tko ih nađe mijenjaju život. Jedna žena je rekla da je čovjek kojeg je upoznala preko takve poruke, njezina sudbina. Pa sam odlučila da ti pišem. Svojoj sudbini. Da ti promijenim život, tako da znaš da postojim i da se ne bi oženio za nekog drugog prije nego što ja odrastem.
Zovem se X. i idem u treći razred. Živim u gradu na moru. Sutra ću, kada se rivom budem vraćala iz škole, ovu poruku poslati u more. Znam da sam još mala, ali tatina teta mi svaki put kad me vidi kaže da brzo rastem.
Moram ti odmah priznati da mi se malo sviđa jedan dječak što nedjeljom ministrira u crkvi. Ima smeđu kosu. Ne znam kakve su mu boje oči jer ga nisam još vidjela izbliza, ali mislim da se i ja njemu malo sviđam jer često pogledava prema klupi gdje sjedim i smijucka se. Pomalo se nadam da će možda on pronaći ovu poruku jer sam sanjala jednom da smo se oženili. Jedino čudno u snu je bilo da je on bio jako veliki pa me stavio da mu sjedim na ramenu. Ali, ako on nisi ti, onda ti sigurno nije drago što sam zaljubljena u nekog drugog, pa ti neću više o tome pisati. A i sigurno ću se uskoro odljubiti od njega kao što sam se i od onog u kog sam bila zaljubljena u vrtiću.
Osim mene, u mojoj obitelji imaju i moja dva brata. Stariji brat ne želi ići sa mnom u školu jer kaže da sam mala i glupa. A sigurno se ne sjeća kako smo se dok smo bili mali prije spavanja držali za ruke jer smo se bojali. Mama se ponekad ljuti na njega zbog toga što neće ići sa mnom u školu, ali kaže da ne može ništa. Mlađi brat stalno hoda za mnom i zove me glupim nadimkom jer ne može još izgovoriti moje ime. To me živcira, a i sramota me kada netko iz razreda čuje kako me zove. Mama kaže da je lijep taj moj nadimak i da me brat jako voli i da ga moram čuvati. To mi je naporno jer je stalno sa mnom. Mama čak kaže da nju nekad slučajno zovne mojim imenom pa ona bude tužna. Volim brata jer me voli i kad sam zločesta prema njemu.
Osim nas 5, s nama živi i baka. Ona je nepokretna i često ostajem sama s njom i bratom da ih čuvam. Malo se bojim ostajati tako sama. Nekad se ona pravi da joj je pozlilo jer zna da ću onda stalno sjediti pored nje i slušati je kako priča.
Danas sam cijelo popodne morala špijunirati naše kokoši jer je mama uvjerena da negdje poskrivećki nesu jaja. Usput sam brala divlje gladiole i pelin koji rastu blizu kokošinjca. Znala sam da neću otkriti novo gnijezdo. Nikad ne otkrijem.
Moram ti se pohvaliti da se više ne bojim mraka. Samo ne volim kad mama i tata odu na posao. I počela sam puno čitati. Jučer sam pročitala cijelog Koku u Parizu. Mami je drago što volim čitati. Znam to jer je kad smo gledali film Grof Monte Cristo, stalno govorila da je knjiga puno bolja.
Kada me mama ne pusti kod susjeda da se igram s drugom djecom (a to je dosta često jer kaže da djeca ne smiju često biti kod susjeda), onda čitam ili odem u brdo ispred kuće. Tamo se pretvaram da sam Sanja Doležal i pjevam. Ili da sam princeza i da se ljuljam na ljuljačci i da se smješkam svim ljudima. Inače se baš ne volim dugo ljuljati na ljuljačci jer mi bude mučno.
Moram ti reći i da sam ove godine počela ići na literarnu sekciju u školi. Učiteljica kaže da jako lijepo pišem pjesme. Ja bih radije išla na ritmiku, ali tata kaže da od toga neću imati nikakve koristi. Zato sama plešem na septičkoj i zavežem na štap komadić trake iz kazete pa izgleda kao ona vrpca kakvu imaju gimnastičarke na olimpijskim igrama. Pokušala sam plesati i sa loptom, ali sam skoro razbila glavu.
Ne znam što još trebaš znati o meni. Volim balone. I igrati s tatom košarku u kuhinji. Koristimo za to spužvastu lopticu jer mama se boji da ćemo nešto slomiti. Znam i napraviti stoj uza zid i zvijezdu. To sada stalno radim. Mama kaže da sam kao beba jako voljela ljubičastu boju i da sam uvijek nju birala za crtanje. To mi je čudno jer mi je sada ta boja baš tužna. Sad svima govorim da najviše volim plavu boju iako zapravo ne mogu uopće odlučiti koja mi je najdraža. Volim i ptice. Jedan naš susjed je lovac i jednom nam je donio tri ranjene crne ptice. Čuvala sam ih dok nisu umrle. Volim i more. Zamišljam često kako putujem brodom i doživim brodolom i živim na pustom otoku. Volim i kad moja mlada teta dođe i našminka me plavom olovkom za oči. Tada mi kaže da sam jako lijepa. Ona je isto jako lijepa. Sigurno ću se i ja šminkati kad odrastem. Ne volim što mama zatvori grilje kad pada kiša. Kaže da je to zato da ne uđe voda u kuću. Šteta, jer volim gledati kako pada. Kao ona plavokosa gospođa iz reklame za prozore.
Toliko od mene. Nadam se da ti se sviđa moj rukopis. Svi kažu da lijepo pišem. Potraži me kad odrastem. Nadam se da ćeš me zagrliti kao što je dečko zagrlio curu kad je izlazila iz sudnice, u seriji Murphy Brown. Mi se tu baš ne grlimo puno, a meni je to baš lijepo.
Šaljem ti puno poljubaca,
X.

P.S. Rekla sam najboljoj prijateljici da ću ti pisati pa mi je ona rekla da pozdraviš svog najboljeg prijatelja jer nam je nekako logično da, kako smo nas dvije najbolje prijateljice, tvoj najbolji prijatelj bude njezina sudbina. Reci mu da je ona isto super.

* * *

27. 03. 2008.
Spremam se na posao. Šminkam se. Upalila sam jako svjetlo iznad ogledala jer puder treba dobro razmazati. Da se ne vide prijelazi na čeljusti i vratu. Razmazujem. Ne prikriva dovoljno ožiljak od posljednjeg prištića. Na tom mjestu ostaje tamna mrlja. Zatim crna olovka, maskara. Trepavice su mi na vrhovima svijetle. Kad maknem kosu, kaže moja frizerka, izgledam kao lijep dečko. To je zbog četvrtaste brade. Sjetim se da sam kao dijete voljela Gabrielu Sabatini. I ona bi bila lijep dečko. Zbog četvrtaste brade.
Usne su mi preblijede. Uokvirim ih olovkom za nijansu narančastijom no što bih htjela. Zove se 1000 kisses. Pitam se na kakve poljupce misle. S obzirom na to da će boja s usana do podne nestati, čak i bez poljubaca, pretpostavljam da ne misle na iste kao ja.
Ugasim svjetlo iznad ogledala. Lice u sjeni izgleda bolje. Dugo se gledam i pamtim. Nema smisla pamtiti pore oko nosa. Usne oblikujem u osmijeh. Proučavam zube. Još uvijek su bijeli unatoč prevelikim količinama kave. Može li se nestati iz ogledala? Zamišljam kako jednom dolazim da se pogledam, da provjerim da još postojim, i da ne vidim ništa. Pretpostavljam da se ne bih previše iznenadila.
Dobro izgledam. Traperice su još uske od pranja, narančasta majica s kapuljačom ima lijep izrez. Volim jarke boje. U njima nisam nevidljiva. Kosa mi je predugačka. I pretamna. Nevidljiva. A mora se biti vidljiv da bi sudjelovao u svijetu. Izlazim na ulicu. Otključavam auto i palim radio. Pjevam da ne mislim. Često mislim zlo pa pribjegavam trikovima. Nitko ne ide kamo ja idem. Postojim da popunim prostor koji bi bez mene bio prazan….
Vozim kući. Osjetim kako mi se oči pune suzama. Razmišljam da sjednem negdje na kavu, ali nemam vremena. Koncentriram se na vožnju. Uvijek pazim da ne učinim nepopravljivu štetu.
Kod kuće, uljez. Sjedam u kuhinju i uzimam čašu vode. Nisam gladna iako još ništa nisam jela. Samo sjedim. Čekam da dođe vrijeme da idem nekud gdje nitko ne ide. Je li popunjavanje prostora glup razlog za postojanje?
Nema zagrljaja kao u seriji Murphy Brown. Razmišljala sam često da u zaljevu, gdje sam onu poruku bacila u more, struje nisu dovoljno jake.

- 11:54 -Image Hosted by ImageShack.us Komentari (6) - Isprintaj - #

15.03.2008., subota

MI

Imate li nekad osjećaj da se u vama nalazi više osoba?...

NEUHVATLJIVO
(Vrijeme između dvoje)


Neupućena u bilo kakvu informaciju koja bi se ticala mene, vidjela sam te… jednakog. Iako naizgled zatvorenog u ono što si mislio da te sačinjava. Drhtanje nad riječima i misao da smo tu oduvijek da bi se dogodio. Trenutak, udaljen od ljudskog, u nama i oko nas, predan opsesiji koja nas je pronašla. Jesi li uistinu tragao za mnom ili je to još jedna od onih stvari kojima si mi davao do znanja da si u ovom vremenu mnogo stariji od mene? Vrijeme koje poznajemo, samo je ljudska, varljiva dimenzija za određivanje trajanja poznatih stvari. No što je s nepoznatim? Onim što se nenadano razlije u nama? Je li to postojalo otkad je nas ili mu ne možemo odrediti godine i mjesece? Možda je u pitanju jedan od brojnih potencijala uma i tijela koje nikako ne možemo ostvariti u poznatom vremenu i prostoru. Čovjek je u krajnjem slučaju u velikom postotku nesvjesno potencijalno biće.
Ukratko, ne mislim da si išta više od mene razumio ono što se događa. Ocrtali smo novo postojanje jedno drugog tako precizno da u njemu nije bilo mjesta za prošlost, sumnje ili bilo kakav svjestan čin.
Dopustila sam da to nagrize u meni sve što sam vjerovala, znala, mislila, vrijeme izvan mene, navike. Ti si, međutim, samo na trenutak dopustio da te zamagli, da izgubiš iz vida sve ono što si, kako sam s ponosom kažeš, sam od sebe stvorio. Pretpostavljam da si, kad si se osvijestio od šoka, izabrao vrjednije jer ishod bi, kao i uvijek kad su ljudi u pitanju, bio samo ljudski. I ja bih, da si mi dao dovoljno vremena, vjerojatno izabrala dimenzije koje su mi poznatije – nikad si nisam ni utvarala da u meni ima hrabrosti (kad kažem hrabrost, mislim na vrlinu) za nešto drugačije.
Tvojim zatvaranjem u staru kukuljicu sebe, bila sam prisiljena da zaustavim nagrizanje prije no što sam se sama za to odlučila.
I sada, što je ostalo? Ni jedan dio mene ne uklapa se u tako nepravilne rubove, ni jedan dio nekog drugog ne može ispuniti prazninu. Ne osjećam žaljenje ni krivnju, ne znam jesam li punija s tom prazninom u sebi, ili sam praznija, niti mogu odrediti jesam li postojala prije tebe, poslije tebe ili s tobom. Živa sam kao i prije, kao i poslije. Osjetim vjetar na licu, tugu i sreću, budim se jutrom, smijem se, pjevam i plačem sasvim jednako.
Sasvim jednako? Nijanse su ionako područje nekog mudrijeg od mene.
A vrijeme… nekako sam izgubila vjeru u njegovu ljekovitu moć jer mijenjaju nas crne rupe, a ne vrijeme… a i te promjene su, kako rekoh, samo nijanse.

Kako se događaju prekretnice? Moj mozak odbija pomisao da bi se takvo što moglo dogoditi prilikom čitanja određene knjige, posvemašnjeg uživljavanja u njezin sadržaj, od čemernog života glavnih likova, preko opisa silne ljubavi, koja se zatim gubi zbog čemerne osobnosti tih istih, čemernih, glavnih likova… I odjednom, kako se raspliće priča, prema lošem kraju, sve manje se nalazim u njoj. I ne mogu se natjerati pročitati kraj knjige. A tako sam je savršeno razumjela, svu tu tugu i bol. No zaključih da ni ova, kao ni druge, ne sadržava odgovor. Ili barem ne zadovoljavajući odgovor. Ako jad i čemer završavaju jadom i čemerom, očigledno je da tu nismo bog-zna-što naučili. Osim ako je tuga naš životni cilj.
Nego da vam ispričam razgovor. Sudjeluju u njemu Sangvinik i Melankolik. Prema testovima iz knjiga popularne psihologije, kakve sam jedno vrijeme gutala nemilice, upravo ta dvojica su u meni našla širok ring za odmjeravanje snaga.

RAZGOVOR

S.: Dobar dan, kolega. Kakav lijep dan za šetnju do posla!
M.: Ah, popodne će vjerojatno kišiti kao i prethodnih dana. Šteta ovog lijepog neba. Već stoljećima ništa nije uslikala. Oh, toliko joj nedostaje njezin mali fotoaparat. Kakav peh ima što se baš pokvario u trenutku kada zamjećuje ljepotu više nego obično.
S: Kolega dragi, pa Ona uvijek zamjećuje ljepotu! Uživaj u lijepom danu! A i kiša prekrasno miriše! Pogledaj stabla! Pupoljke! Još malo pa će se sve zelenjeti! Ups! Od gledanja u nebo upala je u kanal pored pločnika. I to baš u trenutku kad je prolazila neka kršna momčina. I smiješak je zaradila!
M.: Aha, i izvrnula nogu. I nije to bio smiješak, nego podsmijeh. Ah, kad će naučiti djelovati kao prava dama?! A to Vaše lišće, sakrit će nebo. Ne mislite li nekad da jedna ljepota može sakriti drugu?
S.: Oho, stvorili smo koncept od više ljepota? Pa neka, uživajmo u obje, ili više njih, zašto ne? Misliš li da Ona stoji preblizu ruba kolnika?
M.: Naravno da stoji. I onda se čudi što joj trube. Jednog dana će završiti pod kotačima. Pitam se hoće li imati velik sprovod.
S.: A i tebi svašta padne na pamet! Ali kad već pitaš, sigurno hoće. Ima vremena da osvoji pola svijeta! Koliko mogućnosti!
M.: Hoće li imati mnogo cvijeća? Kakva glazba će joj svirati? Oh, tako se bojim da će je zaboraviti.
S.: Mislim da će to biti sprovod s neviđeno mnogo cvijeća. Odabir glazbe prepuštam tebi, kao i uvijek. Osim kad Nju nenadano uhvati želja za vježbanjem. Hahahaha! To je uvijek tako zabavno. Sjećaš se ono kad se uvijala na neki žestoki latino hit samo u potkošulji i gaćama, uopće ne primijetivši da je podignuta roleta i da se nadviruju susjedi? Oni je sigurno neće zaboraviti!
M.: Uvijek napravi budalu od sebe. A lijepo sam je natjerao da kupi pristojnu trenirku za vježbanje. Što bi joj falilo da se malo disciplinira i ode trčati ponekad?
S.: A znaš da je ljenčina! Osim toga ne bismo jučer, da nije tako, u „Nadi“ umirali od smijeha – priznaj da si se i ti smijao!
M.: Da, od jada! Prvo je stajala tamo na odjelu bapskih gaća birajući i čudeći se kako su sve duboke i udobne. Nije joj palo na pamet da se malo okrene oko sebe i pogleda drugdje. Neee, njoj je palo na pamet da su sada u modi gaće koje može navući do brade i da će mama biti sretna kad vidi da joj ne zebu bubrezi.
S.: Ali skužila je s vremenom!
M.: Da, kada je već krenula na blagajnu s trojim finim, pamučnim.
S.: Ali mirno ih je vratila. Priznaj da je to dostojanstveno izvela, baš onako kako voliš. Ali nisam se samo na to smijao. Udarno je bilo kad se uhvatila prebirati po onom, što je u mislima nazvala gaćama za mlade, pa nije mogla odlučiti želi li imati na guzi sliku Garfielda ili ljupkog pingvina. A pored pingvina je pisalo: I love running! Kad joj je kroz glavu proletjela misao: Tooo… neće ići. nisam si mogao pomoći i valjao sam se od smijeha.
M.: Zato sad ima ogromnog, narančastog mačka preko cijele guze, koji se izvalio sa svojim debelim trbuhom na plaži, ispod suncobrana i pije limunadu. Ako to ikad itko vidi osim njezinog muža, može se slobodno upucati!
S.: Ma daaaaj! Priznaj barem da je zabavno! To je karakter!
M.: Vaš karakter! K vragu opet će zakasniti na posao! I to malo novaca što joj plaćaju će joj oduzeti.
S.: Ne brinem previše. Opet će sigurno izmisliti neku pričicu koja će sve zabaviti. Evo je, već grozničavo smišlja, čujem joj misli…
M.: Garant će opet ispasti totalno blesava…
ONA (s vrata, govori kolegici koja radi s njom): Zamisli, muž je ozbiljno shvatio moju želju da iskoristim ovo prekrasno vrijeme i odem pješke do posla. Iziđem ispred kuće, a ono nema auta. Oprosti što kasnim. Nadam se da me nitko nije tražio već. Idem po kavu, hoćeš li i ti jednu?...

Tako nas troje živimo dan za danom. Melankolik je bio ojačao u zadnje vrijeme. Godila su mu egzistencijalna pitanja moje, na žalost još uvijek, poluodrasle dobi, stanje koje i veseli Sangvinik, pravi borac, naziva potragom za Godotom. Nekad nam se pridruži i Kolerik. Mislim da je on nagovorio Sangvinika da šarmira tajnika na poslu, kako bi mi Fakultet platio skorašnji stručni ispit.
Sangvinik je miljenik ljudi oko mene. Napisao je sada SMS Saji, koja se uzrujala zbog komarca što ga je morala ubiti:
Pokoj duši tom krasnom komarcu. Imao je uzbudljiv i ispunjen život. Djeca su mu odrasla i zaposlena na dobrim mjestima. Žena mu je nedavno poginula od nekog sredstva protiv buba. Sada će se ponovo sjediniti u krilu Boga Oca Komaraca. Amen.
Moram vam nešto priznati, Sangvinik je i moj miljenik. Pitate li se sada, piše li to samo zato što znate da je upravo on, lukavac, gotovo u cijelosti napisao ovaj tekst?

- 16:16 -Image Hosted by ImageShack.us Komentari (8) - Isprintaj - #

11.03.2008., utorak

SASVIM OBIČAN DAN

SASVIM OBIČAN DAN

Spremam se prošetati do knjižnice. Veseli me pogled kroz prozor. Dan izgleda kao na dječjem crtežu: veliki i mali bijeli oblaci na plavom nebu. Proljeće je. Napokon. Razmišljam da nacrtam veliko, žuto sunce pored datuma na kalendaru.
Dok, po prvi put ove godine, obuvam tenisice (malo je reći da nisam baš ono što se smatra sportskim tipom), nasmijem se otporu koji osjećam dok u ormaru ostavljam moje stare, crne cipele, toliko puta popraćene neodobravajućim pogledima moje mame, M. ili mog muža. Pretpostavljam da moje duhovno vezivanje za spomenute cipele, nosi u sebi neku skrivenu manu u karakteru ili barem maleni kompleks, što bi mi donekle objasnilo netrpeljivost moje obitelji prema njima. A bila je to ljubav na prvi pogled…
Bila je veljača, jedan od rijetkih sunčanih dana duge zime koja je grad okovala u led (nije to pretjerivanje, led na pločnicima te je godine učinio da zažalim što ljudi ne hodaju na 4 noge) i činilo se da će trajati unedogled. Nakon niza predavanja, Neda i ja, nadobudne studentice četvrte godine književnosti, odlučile smo prošetati centrom Osijeka, koji smo iz nekog samo nama znanog, buntovničkog razloga uglavnom izbjegavale. Pretpostavljam da smo željele proslaviti dolazak stipendije i poplaćati nagomilane račune koji su svakog mjeseca bez iznimke uporno dolazili na adresu malog stana, s kariranim bijelo-plavim stolnjakom na kuhinjskom stolu, kojeg smo dijelile. Sjećam se da smo u danima prije toga razmatrale mogućnost života bez uključenog telefona u stanu. Naš društveni život nije ovisio o njemu i uglavnom se događao spontano. Stan nam je uvijek bio pun ljudi, ponekad prijatelja, a ponekad čudnih njuški koje bismo pokupile negdje usput jer su znale zanimljivo pričati, o temama kao što je okus kave, do jutra. No slučaj je htio da u tom trenutku imamo dovoljno novaca da platimo sve račune i tako umirimo naše majke koje su izgleda obje bile uvjerene da nam se manje loših stvari može dogoditi ukoliko se s njima čujemo barem jednom tjedno. Sjećam se da sam u to doba nosila sivu kapu i kratku raščupanu frizuru sa šnalicom na lijevoj strani, da sam se stalno smijala i da mi se činilo da svijet ne bi mogao funkcionirati bez mene. Neda je bila zaigrano, nježno stvorenje kosih očiju i punih usana, visoka i tanka u svom šarenom, štrikanom kaputu. Jedna od onih osoba kakve na hladnjaku, ispod magneta, ostavljaju „puse velike ko kuća“. Bile smo sretne tog dana, znam zasigurno, jer smo se ogledavale na svakom staklu u izlogu diveći se svom postojanju. I bile smo tamo.
I bile su tamo. U jednom od izloga. Moje prekrasne cipele. Djetinjasto okrugle, crne, debelog gumenog đona. Savršene. I na rasprodaji. Posljednji broj 36. Izrađene, zašivene i zalijepljene samo za mene. Neda me nagovorila da ih kupim. I ona me prepoznala u njima.
Taj dan je do svoga kraja bio jedan od onih savršenih, koji vam se urežu u pamćenje, iako znam da i sjećanje katkad može zavarati. Kada smo te večeri došle kući, otvorile smo paket pun hrane koji nam je poslala Nedina mama. Među ostalim, u njemu je bilo i 7 čokolada na koje smo oduševljeno prionule, odlučne pojesti ih sve. Toliko šećera odjednom moralo je utjecati na našu moć prosudbe jer smo, inspirirane Marquezovom knjigom Sto godina samoće, cijeli stan oblijepile žutim post-it papirićima kojima nas je opskrbljivao moj tadašnji dečko. Na svaki kućanski aparat, na vrata svake prostorije, na ormare, na policu s kavom, na sve što nam se učinilo značajnim, napisale smo čemu služi i kako se zove. Opisi su bili nevjerojatno komični zbog iscrpnosti u detaljima i mudrim uputama. Bili su to sati koje ću zauvijek pamtiti, kao i buđenje uzrokovano Nedinim glasnim smijehom kada je tog jutra krenula u kupaonicu i na vratima pročitala što joj je unutra činiti.
Tog su dana kupljene moje omiljene cipele. Pretpostavljam da se u njih uvukao sav onaj smijeh i bezbrižnost koje smo tada znale tako lako prihvatiti, ne pitajući se otkud dolazi.
Ne znam kako ću se rastati od tih cipela. Zalijepljene su bezbroj puta, tri puta sam im mijenjala vezice, a iznutra stavljala nove uloške. Zbog čega imam osjećaj da rastajući se s njima gubim poveznicu s nekom starom, drugačijom ja?
Pretpostavljam, dakle, da ta vezanost za obične cipele, krije u sebi neku manu u karakteru. Možda je u pitanju strah od promjene i bježanje od odgovornosti koje nosi odrastanje. Ili je možda sve što trebam samo jedan jednako bezbrižan dan, dobar prijatelj i 7 čokolada da obilježe sljedećih 6 godina povijesti nekih novih, omiljenih cipela.

- 09:41 -Image Hosted by ImageShack.us Komentari (9) - Isprintaj - #

02.03.2008., nedjelja

UMIJEĆE ŽIVLJENJA NA PIRAMIDI

UMIJEĆE ŽIVLJENJA NA PIRAMIDI

Svijet je polako gubio svoje oštre obrise kada je sjela na kamenu ogradu ispod kuće i zagledala se more. Srce joj se stisnulo kad se prisjetila koliko joj je ono nedostajalo u godinama izbivanja. No sada je tu i može svakodnevno uživati u njegovom mirisu i šumu valova. Misli joj, međutim, ni u jednom trenutku nisu bile mirne kao more večeras.
Morala je odrasti. Nije bilo smisla provesti život kao uplašeno dijete, težeći za stvarima koje će joj zauvijek ostati izvan domašaja. Trebalo je naučiti živjeti i prihvatiti granice uma i tijela, koje kao da su s godinama postajale sve tješnje i uže, no na koje se bila navikla.
Njezin se svijet oblikovao poput piramide i na njegovu se vrhu teško moglo samostalno održavati. Kada je shvatila da nema u svom svijetu dovoljno snažne ruke koje bi je mogle održati na vrhu, pokušala je izgraditi čvrste oslonce od različitih materijala koje joj je sudbina dobrohotno ponudila: šarm, dobrotu, inteligenciju i ambiciju. No ma kako sjajan i privlačan bio materijal kojim je gradila, oslonci su se stalno rasipali. Ponekad bi nekog od njih uništio strah, nekog požuda. Ponekad bi se na nekog prejako oslonila ili bi ga jednostavno uništilo vrijeme – činilo se kao da ni jedan od svojih darova nije znala upotrijebiti kako valja. Naviknula se stoga na padove i ponovno uspinjanje, uvijek na tom putu praćena bolnim osjećajima krivnje i strahom da će ponoviti iste greške, zanemarujući iskustvo. Pitala se jesu li uopće letovi na vrhunce na kojima se tako kratko znala zadržati, uopće vrijedni osjećaja koji su pratili padove, onoliko bolne koliko su visoki bili usponi, a nije više bila sigurna ni može li još jednom doseći vrh piramide ili su godine koje su prošle podigle bedeme oko srca koje više nitko neće moći srušiti.
Dugo je pokušavala promijeniti poredak, trudeći se preoblikovati svoj svijet u kvadrat na čijoj bi se gornjoj plohi mogla bez truda održavati i na kojoj bi joj se mogli pridružiti ljudi koje voli. No bilo je to uzaludno, jer, shvatila je, svi su imali svoje vlastite svjetove, svoje piramide s kojima su se borili. A i kako bismo se penjali uz kocku – vrh bi tada mogli doseći samo najodvažniji životni alpinisti. I ovako je bilo dovoljno teško. Samoća je, čini se, bila ljudska sudbina, a vrhunci dostižni no kratkotrajni, i tek rijetki bi pronašli nekog koji je bio voljan svoj život na vrhu podrediti pridržavanju onog drugog, a još rjeđi su bili oni koji su to znali uzajamno činiti. Mnogo je češće zajednički život bio tek izvanjski, a njihovi su svjetovi bili miljama udaljeni jedan od drugog. Pokušala je i sama držati ponekog na vrhovima, no ili bi joj ponestalo snage zbog njezinih vlastitih ponora ili nije bila toliko važna u nečijem svijetu da bi se uopće mogla približiti njegovu vrhu.
Nasmijala se svojim razmišljanjima. Zabavljala ju je pomisao na reakcije ljudi kada bi još jednom pokušala s nekim podijeliti svoje filozofije i analogije. Mnogi koje je poznavala jedva su bili svjesni života, a kamoli da bi mogli prihvatiti postojanje milijuna različitih svjetova oko sebe i to u obliku savršene piramide.
Uživala je bojama smiraja dana, no stalno joj se vraćala misao o granicama koje nameće život među ljudima, a koje je jednom davno nesvjesno, no zatim i svjesno, odlučila prihvatiti, slušajući savjete ljudi kojima je vjerovala. Sjetila se kako se kao dijete zabavljala crtajući komadom ugljena krugove oko mrava i zatim gledajući kako se oni vrte u krug, ne usuđujući se prijeći granicu. Koja je bila nagrada za prelazak granice? Mravi bi, kada bi se napokon odvažili i izišli iz kruga, jednostavno nastavljali sa svojim životom, tek, vjerojatno, zadovoljni jer su slobodni. Je li nagrada upravo sloboda? Kakvi su to razumu neuhvatljivi okovi kojih se željela osloboditi?
Sunce je sasvim zašlo. Prepustila se plavom sutonu, trenutku koji se premalo cijenio unatoč kratkoći njegova trajanja, trenutku kada uminu i posljednje boje pozlaćene suncem, a prije nastupanja tame. Plavi suton, trenutak savršenog mira kojem je oduvijek težila, tražeći ga na vrhu svoje piramide. Sada više nije bila sigurna da se nalazi ondje.


*Hvala Nenadu za strpljenje pri odgovaranju na moja pitanja, dok je u hodniku lijepio pločice zubo

- 15:21 -Image Hosted by ImageShack.us Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
"Somehow, something always happens just before things get to the worst. It is as if Magic did it. If I could only just remember that always. The worst thing never quite comes."
F. Burnett, A Little Princess