Ispričat ću ti priču

T1 sam upoznala za svoj 32 rođendan u jednom zagrebačkom bircu. Bio je to jedan bircuz blago opskuran. Došla sam tamo s V2 i L, prije nego odemo u jedan od zagrebačkih klubova. T1 i M čekali su nas u tom kafiću, popili smo jedno piće i otišli. U to vrijeme mi se nešto dogodilo u svijesti, nekako naglo oslobađanje emocija, neko naglo uzburkavanje nečeg što se već odavno bilo sleglo u meni i na što se bilo nataložilo mnoštvo mulja, kako sve to skupa ne bi isplivalo više nikada.

Doživljavala sam svijet oko sebe jako senzualno i lijepo i iznimno tankoćutno.. no ni jedan mi tren nije palo na um, da je to sve vrlo nestvarno.. Rijeka Sava je zamućena i nije dobra za piće.. ja ju mogu vidjeti kao iznimno lijepu rijeku.. al ako popijem vodu iz Save vrlo je velika vjerojatnost da ću se otrovat, koliko god mi šutjeli o tome..

Njih dvojica poznavali su se 2 godine. Svirali su skupa u nekakvom glazbenom sastavu koji je M pokrenuo. T1 je imao 29 godina, bio je oniži lik u odnosu na neki prosijek muške visine. Ima je plave reflektorske oči i nježan dječački izraz lica. No ovo nije priča o T1, ni o M, o tome jednom drugom prilikom. Ovo je zapis o knjizi koju mi je T1 poklonio.

Tog ljeta sam radila na Prviću kao pomoćni radnik u kuhinji. T1 me došao posjetiti jednom prilikom, te je tom istom prilikom donio knjigu Jorgea Bucaya "Ispričat ću ti priču". Počela sam ju čitati netom po T1 odlasku s otoka.

Ima nešto u tom otoku, a ima nešto i u tome da ste sami na mjestu gdje nikog ne poznajete. Primorani ste suočavati se sa svojom nutrinom, sa svim svojim demonima, kako sam ih običavala nazivati, koje ste fino pospremili pod duboki mutni talog, koji se godinama nije uzburkavao. Na tom otoku, uslijed otuđenosti od svega poznatog, primorani ste zagledati pod taj talog. Jer na poslijetu što vam drugo preostaje.. sami ste tamo.. samo vi, more, talog i vaša suština ogoljela, onakva kakva jest.

Na tom otoku sam po prvi put vidjela sebe kakva jesam, kakva uistinu jesam i život kakav uistinu je.

Svaki dan sam čitala samo jednu priču u početku. Te priče su me nekako uprisutnjivale i dovodile me do nečega u meni što jest.. i do lijepog i do ružnog. Sjećam se priče koja me dovela do toga da sve što se događa i što ljudi rade ne rade meni, nego to jednostavno rade.. ili u najboljem slučaju rade to sebi. Ležala sam na plaži u Luci, na glavici, gledala sam kako brodići ulaze u luku i kako izlaze... Držala sam ruku ispruženu prema nebu, i promatrala svoje prste.. osjećala sam se kao da ih prvi put vidim.. Ja nisam centar svijeta, a kamo li centar svemira.. Tada još nisam shvaćala da je moj predimenzionirani ego upravo na kušnji i da je ovo samo početak rastvaranja ega.. divila sam se svojoj ruci, kao da je nešto što nikada prije nisam vidjela.. I nisam. jer nisam bila stvarna.. Ni tada dok sam ju gledala ni tada još nisam bila stvarna... samo što tada nisam znala. Bile su to tek naznake stvarnosti, koju sam naslućivala, no prije toga, prošla sam kojekakvih previranja u i oko sebe.. A sve je počelo tim momkom jednostavnog imena i sasvim bezazlenom pričom :)

Pa evo je:

"Jorge Bucay

Ispričat ću ti priču



Činjenica da netko može lagati dok govori istinu i njezina suprotna logika, drugim riječima, mogućnost da netko bude iskren dok laže, na kraju je pobrkala neke ideje koje su mi se motale glavom.

"To je užasno Jorge", rekao sam. " To znači da se istina pretvara u apsolutno subjektivan koncept i sukladno tome relativan."

"U svakom slučaju nakon našeg razgovora pobrkan je koncept laganja, a ne koncept istine. Istinito bi moglo i dalje biti apsolutno, makar priznali da iznošenje nekih laži kao istine nije laganje. Ipak, kako je naše poimanje istine usko vezano uz naš sustav vjerovanja, upast ćemo uvijek u zaključak ( s kojim se osim toga slažem zbog ovoga, ali i drugih razloga): istina je relativna, subjektivna, i dopusti da dodam još nešto , nestalna i nepotpuna."

"To je točno", dadao sam." I ništa ne mijenja ono što sam prije rekao. Smeta mi što mi lažu.Drugim riječima, bilo istina ili ne, smeta mi kada mi kažu nešto što znam da nije istina. Pa bila to i relativna, subjektivna i nepotpuna istina onoga tko je kaže. Smeta mi što mi lažu."

"A zašto misliš da ti lažu?"

"Opet? rekao sam. Opet?"

"Želim te pitati zašto misliš da tebi lažu?"

"Kako zašto? Meni govore spornu laž" , rekao sam, uzrujan.

"Ne ljuti se. Ja mislim da kada netko laže,laže! Drugim riječima: ne laže tebi, ne laže MENI. Jednostavno LAŽE! Ili u boljem slučaju, laže SEBI."

"Ne!"

"Da! Zašto ljudi lažu, Damiane? Razmisli. Zašto?"

"Znam zašto! Zbog tisuću razloga..."

"Reci mi jedan. Onaj zbog kojeg si došao zlovoljan u ordinaciju."

"Kako bi prikrili nešto što su loše učinili."

"A čemu to?"

"Da ih drugi ne osuđuju?"

"Zato što lažljivac zna da će ga taj drugi osuditi."

"A zašto ne želi da ga taj drugi osudi?"

"Zato što mu je stalo do njega."

"I?"

"I...Ne želi snositi posljedice."

"Drugim riječima,kako ne bi bio odgovoran."

"Naravno."

"Dobro.Recimo da je to pokretač devedeset devet posto laži."

"Vjerujem da jest."

"Dobro. Kako lažljivac zna da bi morao biti odgovoran? Tko određuje odgovornost?"

"Nitko. Bah! On sam."

"Tako je. On sam."

"I?"

"Nije ti jasno? Lažljivac nije netko tko se boji posljedice tuđe osude, ni kazne koja iz te osude proizlazi. Lažljivac je već osudio i kaznio sam sebe. Razumiješ li? Stvar je već osuđena. Lažljivac se krije iza vlastite osude, iza vlastite kazne i vlastite odgovornosti. Kao što sam ti rekao, problem nije u drugomu nego u onomu koji laže."

Smrznuo sam se. Sve je to bilo točno. Ja sam to znao jer sam to promatrao izvana i iznutra. Lagao sam nakon što sam bio već osudio samoga sebe.

"Ali istina je da meni laže!"

"To je toliko istina kao kad je moja majka govorila za moga brata Cacha: Ništa mi ne jede. Moj brat JOJ nije jeo ni meso, niti JOJ nije jeo juhu, niti JOJ je kušao puding koji je toliko hranjiv.....

"Ne, to nije isto. Kad meni netko laže, laže MENI."

"Ne Demiane. Prihvaćam da vjeruješ da si ti središte svoga svijeta. Zapravo i jesi. Ali NISI središte CIJELOGA svijeta. On laže. Ne laže TEBI:

To čini jer mu se tako hoće. To je NJEGOVA povlastica. Reći da laže TEBI, vodi te u to da stvoriš autoreferentni delirij u kojem ono što je zapravo njegov problem postaje TVOJ problem. Ne ljuti se!"

"A to je njegov problem."

"Kad netko laže kako bi izbjegao odgovornost, to je kao neki znak. Koliko smo puta vidjeli zajedno da, u krajnjoj liniji ,NEUROZA nije drugo doli način da ne budemo odrasli, da pobjegnemo od odgovornosti koju podrazumijeva odrastanje?"

"Ne znam. Moram razmisliti. U svakodnevnom životu lažljivac je taj koji izvuče korist, a ne onaj koji se ljuti."

"Sve da to i jest istina, pravda nema veze sa zdravljem. Osim toga, sve ovisi o tome što podrazumijevaš pod izvući korist.

Postići to da sve bude onako kako određuje laž, teško je. Mislim da, a i to je previše, laž može postići samo to da se nešto događa kratko vrijeme onako kako to želi onaj koji laže ( iako on u dubini duše zna da je to lažno, izmišljeno, papirmaše, da počiva na njegovoj laži):"

"Ne lažemo zbog toga,ili ne uviđamo to. U svakom slučaju,čini mi se da kad lažem, tražim kontrolu nad situacijom."

"Drugim riječima MOĆ..."

"Da, na neki način moć. Ja sam taj koji uvijek zna istinu. Ja te potičem. Ja ti lažem. Ja te varam. Ja te ljutim....Jebena MOĆ, ali ipak moć.""