Kućni teatar ŠKRIPZIKL

Stvarno nisam znao što očekivati od ovog nastupa. Neki momak kojeg smo sreli prije koji dan pričao je o doživljaju Aleca Empirea negdje u Austriji, i to s cjelokupnim bendom. Naravno, ja sam se ložio pri pomisli da elektronika igra značajnu ulogu u svemu tome, pa sam u želji da se prisjetim tih starih eksperimenata na njegovom albumu krenuo pretraživati ladice i prevrtati sobu. Moja potraga kurac je urodila plodom! Ipak, našao sam Atari Teenage Riot, tu važnu točku nabrijane mjuze 21. stoljeća, koje je oformio i vodio upravo u naslovu navedeni gospodin. Prošao sam opet kroz tu privlačnu buku, bijes, antimilitarizam, revolution action itd. Ukratko, kroz jedan zgodan album idealan za jutro i brzopotezno razbuđivanje, ali i za uvid u rezultat koji nastaje kad neobuzdani čovjek napravi digital hardcore pozivajući na uništenje dvijetisućljetne kulture. Treba se malo zamisliti nad tim. A onda poći dalje jer su se A.T.R raspali, a Alec je ušao u novi gitaristički pank projekt kojemu smo bili svjedoci.
S određenim mukama došli smo do Čvare (moj hardkor bicikl počeo je biti sve hladniji na pokušaje okretanja pedala, pa je samo preskakao i ostavljao me u nedoumici i razočaranju, sve više i više). Tamo je već bilo ponešto ljudi (vrijeme: oko pola10), pljuga je bila vrlo slaba, a za pivo smo se nekako pokrpali tako da je napetost bila u zraku.
Bili smo zreli za početak.



Tu negdje je stvarno i okrenula digitalna buka, elektronsko avangardno brujanje u koje se uključio i glas sa stihovima: "Die Pig!" i "Smash your Head!", a ljudstvo se lagano približavalo stejdžu, popunjavajući klub. Poslije nekih desetak minuta tog svojevrsnog uvoda, iz bekstejdža izlaze siluete, pale stroboskope razmještene uokolo njihovih nogu, i kreću bez kompromisa! Polugoli Alec vrišti na mikrofon, ponekad koristi gitaru, a mašineriju oko njega čine još jedan gitarist, bubnjar i djevojčica za klavijaturama i semplerima. On se ubrzo oslobodio gitare, pa se krenuo malo razgibavati dok je bend intenzivirao zvuk i ritam dižući se do krajnosti i potom se spuštajući u neki stoner, čak poremećeni bluz, koji bi trajao vrlo kratko, dok se ne bi oslobodio u nekom A.T.R. vrhuncu.
Cijeli taj šou nalikovao je na Stoogese, odnosno Iggya Popa dok je još bio mlad, svjež, kažu - beskompromisan na stejđu, i zanimljiv. Sve to, za razliku od navedenih starkelja, provučeno kroz još jednu novu vizuru - onu digitalnog doba. Dakle, nema rupa, već je zvuk (čak i bez bas gitare) pun i prodoran, nagomilan. Taman za 21. stoljeće, rekli bismo.

Pizdili su oni tako više od sat vremena, dok nisu došli do završnice. U tu svrhu se pokupili na kratki odmor, pa nazad na bis i posljednji pozdrav. Osobno sam se u tom zadnjem dijelu nadao nekoj malo brutalnijoj završnici, možda da će pokušati pregristi koji kabl ili provjeriti može li glavom razbiti najjaču stranicu pojačala. Ali se Alec, potkrijepljen zaglušujućom zvučnom psihodelijom, samo spustio među ljude s gitarom, tamo potegao pokoji akord, pao na koljena, pričekao da ga svi isfotkaju, pa nestao s vidika.
Jedino je publika bila malo kulerski nastrojena, pa poslije posljednje stvari Alec Empire nisu baš doživjeli oduševljeno urlanje. Tek nas je nekolicina zavrištala, i time potvrdila ovaj totalno dobar i jak nastup. Nek' ih je još!

[galerija slika: alec glavom, gitarist, bend, djevojčica na klavijaturama i semplerima, bubnjar, bend2, gitara2, alec, još jedan alec, alec u publici, alec u publici napadnut fotoaparatom, alec se zapario u publici]

[hvala Močvari na suradnji]