paaaaaaaaaaa....
usrala sam.
gadno.
imala sam 5.0 na polugodištu (zbog upisa i tako to), i sad sam zaj****a povijest i zemljopis.
damn.
ma briga me
inače je sve okeeej.
barac, ovo pišen samo zato aš si me natirala!!!
ammmmmmm.....
ča još???
ma drek.
eeeee, da!!!
pala sam danas po stubami.
ko i uvik...
Počela je danima ne ustajati iz kreveta. Jela je premalo, pa onda opet previše. Bolio ju je želudac, glava, srce joj je treperilo u prsima. Bila je zlovoljna, odsutna, čitajući najkičastije knjige počela bi liti krokodilske suze-da, još uvijek je čitala. Što bi drugo radila? Čitala je i čitala i čitala, šopala se slovima kao što se nesretno dijete šopa čokoladom. Okus nije bio loš, ali je nesreća ostala.
Pismo Nekome
Dragi Netko,
Ovo je nečije pismo tebi, imena nisu nužna jer ionako više nitko nikog ne poznaje. Vraška imena ionako nisu bitna. Svijet je prepun stranaca. Milijuna i milijuna njih. Svatko je stranac ostalima. Katkad nam se čini kako poznajemo ljude, pogotovo one koji bi nam trebali biti bliski, ali ako ih zaista poznajemo, zašto smo tako često iznenađeni sranjima koje čine? Primjerice, roditelji su uvijek iznenađeni postupcima svoje djece. Podižu ih od vremena kad su bili bebe, provode s njima svaki božji dan, misle kako prokleti jebeni anđeli, i tad, jednoga dana na vrata pokuca policija i kaže hej, roditelji, znate što? Vaše je dijete upravo izmlatilo drugo dijete bejzbolskom palicom po glavi. Ili, ti si dijete i misliš kako su stvari prilično OK, a tad jednoga dana čovijek koji bi trebao biti tvoj otac kaže zbogom i želim ti sve dobro u životu. I ti misliš, što je sad, dovraga, ovo? I tako, godinama poslije, tvoja majka završi s drugim tipom koji se doima OK, ali ti si misliš – kad će puknuti? Takav je život. Život te uvijek pukne. A nije li te već dugo, dugo vremena znaš jebote da si u redu.
Svako dobro.
Netko.
Text by: Linwood Barclay
