narcoleptic suite

prosli sam tjedan sjebo ruku radeci ruke u teretani.
nisam ju mogao istegnut cijeli vikend. sve do jucer.
a poslije jucer je danas.
danas radim ramena.
sam da znate.

pozvan sam na neke razgovore. poslovne jel.
ustvari, jos nisam dosao do intervjua jer je preduvjet bio psiholoski test u 3 dijela, kao i uvijek.
najuspjesnija hrvatska tvrtka. kandidati streberi s dioptrijama. osjecam se super jer se ne osjecam kao oni. najizazovniji je treci, zadnji dio.

Ja sam ________________ ... i tako 20 puta.
streberi mozgaju a zene nemre vjerovat da ekipa ne moze napisat 20 jebenih najobicnijih nemorabitintimnih stvari o sebi. kako sam ja super i luud, bijah gotov za 2 min. i prvi osho doma.

jucer su me zvali da dodem na razgovor s psihologom u subotu.
u prvi tren sam mislio da necu ni ovaj pismeni dio proc jer pun sam poremecaja ovakvih i onakvuih da se sad tu ne sramotim, al eto, tko zna, mozda me i pruime, kao najopaljenijeg i s najmanje iskustva u struci. u stvari, u struci imam 0 (citsaj nula) god radnog iskustva, a naravno da su u oglasu stavili obavezno barem jednogodisnje i to analiticko iskustvo u istim poslovima.

pred par minuta me, za isto radno mjesto, zvqala i druga firma koja ima identicni postupak ocjenjivanja i probiranja kandidata. sutra u podne jos jedne domino tockice pa volite li mamu i biste li toljagom opalili malu macu da ju bez noge vidite kako zapomaze na cesti drzeci u ustima misju glavu pri cemu znate da je kriva jer je ubila misica koji se najeo sira s vaseg stola, ili biste zalili macu jer mis vam je pojeo sir pa ko ga jebe. ovo sam mogao i bolje nekako yavrsit da sam si dao tuda.

il ono najbolje pitanje, jeste li ponekad previse zabrinuti? uvijek se nasmijem kad ga procitam, uvijek iznova.

dakle, molim budu, alaha, krista, dalaj lamu, svetu klaru i svevisnje predsjednike obiju tvrtki da me prime jer dat cu sve od sebe kako bih pokazao da nisu pogrijeslili sto su zaposlili moroncinu poput mene, bez imalo iskustva, ambicija i volje za doazivanjem(citaj radom).



od ovog posta uvodim rubriku -

provale moje sestre.

prva je u obliku pitanja postavljenog bratu s namjerom da ga se nauci necemu sto sam nikada ne bi mogao skuziti.

prva (jucerasnja)_ :




e da, i pita me nixa da zakaj vise nemam komentara ko nekad, a ja joj reko da me niko ne voli i ne cita.
ustvari mislim da ste svi jadni jer necete komentirat ovako dobre textove kao ovaj p[rosli, a s kojim se svi mozete poistovjetit i to SAMO ZATO JER NE CITAM ni KOMENTIRAM vise NIKOG SKORO.

JEBITE SI SVI NEKOG IZ OBITELJI!

i sad se sigurno pitate kakve ova slika ima veze s bilo cim?? e pa ima.

opce je poznata stvar da zadovoljstvo sobom dolazi iznutra. i opcepoznata je stvar da ljudi, uglavnom, to znaju. jos je opcepoznatioja stvar, stvarcica da se rijetko tko toga drzi, odnosno da smo rijetko toga svjesni. ono sto zelim reci jest da je zaista tesko prisjetiti se toga kad ti prist s cela zakloni pogled prema ogledalu, osjecas dupe kako hoda pored tebe dok hodas ulicom, a ne s tobom, ili te slauf s trbuha nazulja dok sjedas pa se osjecas kao da si usao u plicak na plazi, a ne sjeo u fotelji u svojoj dnevnoj sobi.

gejpederima je naime ovo potonje smrtni ako ne i smrtni+trunutcesupaklukozadnjapickica grijeh.

i to je tako.

i svi gejpederi znaju da je tome tako. mogu se pokusati boriti protiv toga, ali to je obicno kratkog vijeka, prije nego se priklone masi koja od njih zahtjeva isklesana tijela, ako zele biti vrijedni na ljestvicama pozeljnosti.

ako si gjpeder, preostaje ti to prihvatiti i primiti se posla, ili se boriti protiv vjetrenjaca i u principu dopustiti im da te samelju svojim vjetrovima. doduse, nije tako tesko popustiti znajuci da istovremeno radis nesto za sebe, za svoje zdravlje i za svoju buducnost, ako nista drugo, dulji zivot.

raste broj ljudi koji ne shvacaju da su odgovrni za svoje tijelo i koji nemaju bistar um jer se ponasaju kao da ih se vlastito tijelo ne tice, kao da nije njihovo nego su drugi zaduzeni za brigu o njemu pa um ostaje zbunjen jer um i tijelo bi trebali ciniti cjelinu.i sad bi rekao da se onda vjerojatno ne brinu ni za kog drugog, ali to nije tako. mnogi se prvo brinu za sve ostalo, a onda za sebe, svoje tijelo i um.osjecaji pustaju korjenje u nesvjesnom, a manifestiraju se na djelomino svjesnom tijelu.

ovo je sve uvod kako bih objavio moje ponovno p[omirenje s teretanom. i prisjecanje na onu bol jutro poslije, kada ti jedino dode da smislis najlaksi nacin kako da objekt koji se imenom fitness centar zove dognes u zrak, a pritom ne budes uhvacen. ili da se upucas jer kljukanje painkillera nema vise jebenog smisla. a ako ne boli, nisi dobro radio. mora boljet. upala je znak da si nesto napravio dobro.

pitanje nije koliko je tesko dobro se pripremiti, istegnuti po 15 min prije i poslije, pitanje nije ni novaca, od clanarine preko mineralno vitaminskih dodataka, proteinskih i amino prahova, guarana i purana, pitanje je upornosti, izdrzljivosti, povjerenja u sebe i cilja pred ocima. a najteze pitanje, koje se najvise tice mene, koje je najbitnije ako zelite uz toniranje i lagano formiranje misica i skinuti pokoju kilicu, jest pitanje prehrane. i to mi je najteze. ali o tome drugom prilikom jer gdje ce post otici ako u temu ubacim n ove teme.

tanka je granica, neovisno o sexualnomn opredjeljenju, kada krenes u teretanu, izmedu zelim definirati i tonirati svoje tijelo i zelim se napuhnuti da mi svi zavide na misicima. p[rvi je slucaj sasvim normalna stvar i pohvale vrijedna odluka, dok je drugi izopaceni stav iskomplexirane jedinke zeljne prihvacanja od drugih, ali primarno ZELJNE PRIHVACANJE OD SAMOGA SEBE, duboko nezadovoljne sobom, svojim vanjskim i onime sto pokazuje svijetu NE SHVACAJUCI kako ono bitno dolazi iznutra, kako je tijelo instrument koje nam sluzi da bismo hodali i hranili psihu, dusu, dakle ono sto je unutra, ono sto je stvarno bitno, kako ce ostariti i objesiti se ovako ili onako. i naravno da je vazno tijelo odrzati zdravim, ali tu bi svatko trebao postaviti granicu jer jedino sto zaista mozemo jest brinuti se o njemu i ne se prema njemu odnositi kao prema privjesku koji nas se ne tice(o ovome sam davno vec pisao), kao da je tude, privjesak koji nam je dan na koristenje davno prije nego smo ga postali svjesni. ustvari se ti hodajuci komplexi koji ne kuze sto je zapravo u zivotu vazno zele svidjeti samo sebi, a ne kako bi covjek pomislio, svima drugima , oko sebe. dakle, ne pumpaju zbog drugih, da bi se svidjeli drugima, nego zato da bi se svidjeli sebi jer im se ne svida ono sto vide. tk kad skuze da to samoprihvacanje dolzai inutra, da se pumpanjem nista nije promijenilo jer se osjecaju jednako kao prije, tek tada mogu poceti raditi na sebi, krnuvsi iznutra prema van, a onda se na vanjskom zadrzati u granicama normale, a nikako izvana prema unutra jer to jednostavno tako ne ide!

iskusio sam ovu izopaceniju stranu u blizini, u vezi sam s osobom koja je vejvejautder. otuda i sve ovo. mozda jednom objasnim i u detalje o cemu se radi, trenutno nisam za to sposoban,l a iskreno mislim da i nije u redu pisati o necemu sto se tice samo nas dvojce.

nasa su tijela vrtovi nase srece koje odravaju vrtlari nase volje i odlucnosti. ti se vrtlari nalaze u svakome od nas, a kada ih zazovemo krecu iznutra. ne mozes iscupati biljku i zajedno ju s vrtlarom postaviti na beton pa neka ju sadi ! kad vrtlar zvan volja nije raspolozen za korjenite promjene u stabljikama biljaka pobacanih u nasim unutarnjim vrtovima onda biljke trpe i na kraju uvenu, posuse se. nadaju se vrtlari da ce naci druge biljke koje ce posaditi na isto mjesto ne shvacajuci da je jedino sto su imali unisteno jer to je svijet u kojem imas sansu dobiti biljke samo jednom. a onda i sam umres od dosade jer nemas biljaka za uredivanje. doslovce.

ali kako zivjeti ako je svrha zivota samo ga odziviti.

odraditi rok.
vratiti tijelo zemlji kakvo god.
jer ionako nije moje.

ionako je privjesak samo posuden na odredeni rok.