srijeda, 03.05.2006.
Pismo s Murtera
Ovo je jedno pismo što sam ga napisao prije skoro dvije godine. Možda nije uobičajeno ovakve retrospektive stavljati na blog, ali mislim da ga ne bih ni danas ništa drugačijim napisao, odnosno da je uvijek podjednako aktualno kad se tako osjećam.  Na Murteru, 19. lipnja 2004. Jug je, prijatelji moji, definitivno južno. Južno od sjevera, južno od nas, južno od sjećanja. Sjedim na terasi s pogledom na maestral s Kornata i slušam kako miriše u lavandi i stoljetnim borovima. Želio sam slikati taj prizor da ga podijelim s vama jer – kao - slika govori više od tisuću riječi, ali to bi bilo nepravedno. Prema Jugu. Jer on je, uistinu, južno i od svoje slike. A i što biste vi s tom slikom? Ionako je već imate u glavi, samo je se morate sjetiti. Svaki put kad se sretnemo Jug i ja, sjetim se iznova zašto uvijek kažem da mu nikad više neću doći. Svaki put kad mu iznova dođem, sjetim se zašto sam došao. Nije to niti pogled na maestral, niti stoljetne borove krošnje, a niti najoskudnije odjevene prirodne ljepote, makar bi se svatko toga najprije sjetio. Ali – Jug nije geografska odrednica – to je stanje svijesti. To je onaj trenutak kad nestane sve, onaj trenutak apsolutne samoće. Mira. Spoznaje. Onaj trenutak kad shvatiš da ti ništa ne prijeti. Da si ograničen samo vlastitim strahom. Da ti ništa ne stoji na putu do sreće, samo što, nekako, nikako da skreneš na taj put. Uvijek je – kao – neki drugi važniji. Naravno, taj trenutak uopće nije trenutak. On je zauvijek. Zato ga valjda i ne vidimo – utopio se u životnu kulisu. I zato se valjda trebamo vratiti u ove predjele južno od naših sjećanja gdje možemo lakoćom nesvakidašnjeg u maestralu s mirisom bora i lavande pronaći prozor i pogledati u Vječnost. Je li ofucano napisati «Vječnost» s velikim «V»? Patetično? Je li to huljićevski klišej? Kasnim li 20, 50 ili 200 godina? Ma, baš me briga! I Sreća je klišej. I Ljubav. I Prijatelji. I Bog. Koprcamo se nešto, trošimo život tražeći genijalne odgovore na pitanje o životu, svemiru i svemu ostalom, užasno pri tom strahujući da ne ispadnemo konformisti. A odgovor je tako genijalno jednostavan i čeka nas da mu se na kraju vratimo. Tu, južno od naših sjećanja. I vratit ćemo mu se svi, prije ili kasnije, On to zna. I ne žuri mu se. Vrijeme za njega nema značaj. Za nas, nažalost, ima. Imamo ga premalo. Tako prokleto malo… Kad zaradimo sav novac, steknemo sva priznanja, otkrijemo sve tajne, svladamo sve izazove, spustimo pogled i s pokroviteljskim osmjehom pomilujemo zadivljene i gestom pobjednika pozdravimo zavidne, shvatit ćemo da to nije sreća. A hoće li nam ostati vremena da skrušeno zapalimo svijeću i krenemo u potragu nekim drugim putovima? Prema Jugu... Nisam već dugo napisao pjesmu. Nisam osjećao potrebu. Samo tjeskobu. A danas se u jednom kristalnom trenutku pjesma pojavila u mom džepu. Ipak, bila je prevelika pa se pretvorila u pismo. Želim da znate, Prijatelji moji, da vas sve volim. Pa i onda kad to zaboravim. |
utorak, 02.05.2006.
What Have I Done to Deserve This?
|
«Evo, sad tu prva lijevo...» «Da? Nisam siguran... Zadnji put...» «Zadnji put nije bilo proljeće pa je ova trešnja bila bez cvata.» «OK. Aha, i ovdje odmah desno.» «Da. Treća kuća s desna. Evo ih u dvorištu.» Da, čekali su nas u dvorištu. Dvije aveti u crnom. Ustali su kad smo autom ušli u dvorište. Sin je upitao: «A to su ujo i ujna njima je umro Marko na motoru?» «Da, sine, molim te nemoj sad o tome pričati.» «A jel se mogu ja igrati s njegovim igračkama?» «Ne, sine, on je bio već veliki i nema igračaka.» «A jel se mogu igrati s njegovim motorom?» «Molim te, šuti sad, ne pričaj o tome!». Morao sam dodati onaj prijeteći pogled kako bi prekinuo ovaj neugodni tok misli. Domaćica je zaplakala čim smo izašli iz auta. Svaki idući put kad moram nekom prošaptati «Sućut...» sve me više grlo steže i sve se više osjećam kriv. Glupost. Zašto bih se ja osjećao kriv. Pa nije nitko kriv. Baš nitko. Glupa nesreća. «...išao je brzo... i auto ... nije ga vidio ... zvali su nas iz bolnice ... o, Bože, moj Bože, moj Bože ... maleni, dođi, imam ja ovdje Markovih igračaka pa se možeš igrati...» «Jel vidiš, tata, rekao sam ti!» Gledam u mrlju od kave na tepihu. Mora biti da je od gostiju prije nas jer je sve ostalo u kući besprijekorno, patološki čisto. Moj mali harambaša udiše novi život davno zaboravljenim kamionima i bagerima koji su lijepo poredani čekali uz regal ispod ugašenog televizora. Kao da su čekali 15 godina otkad ih njihov pokojni vlasnik nije više trebao. 'Sine, stoput sam ti rekao da ne smiješ razbijati igračke, a taj avion si bacio zadnji put, sad ću te nalemati!' 'Nemoj, tata, nisam htio, oprosti, oprosti, moram jako čuvati to sam dobio od kuma Branka.' 'Nisi ga dobio od kuma Branka, nego je njega kum Branko imao još kad je bio mali kao ti. A dobio si ga od njegove mame kad je umro.' 'Tata, a zašto je umro kum Branko?' Zašto je umro? Zašto čovjeku u 31. godini otkaže srce, a nikad do tad nije bio ni prehlađen? Zašto se to desi čovjeku koji bi mi bio brat da je mene netko pitao? Zašto njegova mama i godinama kasnije plače svaki put kad me sretne na ulici? Dok ja gledam u vrhove svojih cipela. Pa joj se, gnjida prokleta kukavička, više ni ne javljam jer ne mogu podnijeti kako peče ta prokleta rupa u prsima dok ona plače, a ja sjedim u njegovoj omiljenoj fotelji. 'Umro je, sine, zato da mene i mamu nešto jako važno nauči.' Sin me zbunjeno gleda – 'A što?' 'Da uvijek može biti i gore.' Da, može. Za sobom nije ostavio udovicu s malom djecom. Hvala Bogu. Hvala Bogu? Što preostaje majci koja je svog jedinog sina sahranila u tuđi grob jer svog nemaju? Do prije deset dana su vagali opcije – dići kat na kući ili kupiti stan za sina i buduću snahu. Mora biti dovoljno soba za buduću unučad djeca će valjda biti pametnija od nas pa imati više od jednog. Sine, vi dignite stambenog koliko možete, a mi ćemo doplatiti ostalo. Za komfornu obiteljsku grobnicu. Aleja 27, crveni granit, norveški, samo najbolje za našeg Marka. 'Tihi dom obitelji Crnić' i sva tri imena i godine rođenja već uklesani. Kakav bizaran običaj – uvijek se naježim kad vidim imena živih ljudi na nadgrobnim spomenicima. Sa susjednog spomenika gledaju me mladi supružnici sa svoje vjenčane fotografije – datum smrti odaje da je samo gospođa pokojna, a udovac je odmah riješio i svoje ime i fotografiju, o istom trošku. Pogled na godine rođenja i smrti odaje da je odabrana fotografija vrlo stara. Hvala Bogu. Hvala Bogu? «Alu felge je nabavio polovne i sam ih je polirao sa četiri paste. Mislio ih je montirati taj dan...» otac mi crvenih uplakanih očiju pokazuje mladenački ušminkan Golf s dva broja prevelikim alu felgama «...ja sam ih stavio jučer, evo napravile su sad ovaj metar iz garaže. A muziku smo skupa radili, slušaj kako dobro zvuče Credencei!» pušta mi Sweet Home Alabama «Najviše je volio ovu pjesmu.» opet se rasplakao. Jebemti, kud sad da gledam i da stavim ruke? Da ga potapšem po ramenu? Da mu kažem nešto kao što ćemo sad, jebiga, njemu je bolje tamo gdje je sad. A gdje je sad? Kako utješiti oca kojem je od jedinog djeteta ostao mobitel, auto i pojačalo Pioneer 2x30 watta (najbolje u svojoj klasi po ocjeni uglednog njemačkog časopisa) i majku kojoj su ostali recepti sinovih omiljenih jela i njegove igračke koje je brižno čuvala na tavanu zadnjih 20 godina? «E, ajde mi pogledaj ovaj njegov mobitel, da nije pokvaren. Vidi, gasi se čim ga skinem s punjača...» Sav sretan i pun zahvalnosti što su mi dali zadatak koji me oslobađa gledanja u mrlju od kave uzimam mobitel. Koju minutu prčkanja kasnije mobitel se upalio uz veseli cvrkut i pozdravnu poruku iz groba «Martina, volim te!». I ja sam još bio obični umišljeni jebivjetar kad je umro Darko. Mislio sam da su politika, glazba i etika najvažnije stvari u životu kad me je nazvao frend i rekao mi da je Darko umro trivijalnom, banalnom, besmislenom i bezrazložnom smrću. Četiri puta su ga oživljavali na putu do bolnice. Njegovi su roditelji, slijepi od boli, preko novina tražili krivce među doktorima. Njegov je brat na pogrebu, gušeći se, rekao 'Darko, bog i vidimo se.'. A njegova je Sanja tugovala za njim još godinama. Danas je ipak sretna majka i supruga. Hvala Bogu. Hvala Bogu? Eh, Martina, i tebi moja sućut, makar se ne poznajemo... Nema dugo da je bila negdje, među onim blesavim vijestima (kao na teletextu str. 578) jedna crtica o ženi iz Paragvaja koja s dušama pokojnika komunicira putem SMS-a. Sjećam se da sam tada proveo desetak minuta uz ručak, slučajno sâm, razmišljajući je li to puno gluplje i smješnije od starih Egipćana koji su svojim mrtvima ostavljali u rukama svitke s ispisanim porukama i bajalicama da ih pročitaju kad se probude. I prije nego sam došao svijesti, mobitel me ostavi posve iznenađenog novim cvrkutom «Nova poruka. Pročitati sada?». Otkud sad... Pa ima već tri tjedna... Mala žuta koverta veselo se uvija i otvara. Možda je bolje da ja pročitam... Što ako je kakva neslana šala... Roditeljima bi puklo srce... Da, pročitati sada. Poruka od: **** Marko, falis mi... Kakav teret na moja leđa. Sam, svojom voljom, odabrao sam biti kurir za pokojnika. I sad me kopa i muči taj SMS i ne da mi spavati, nego me tjera da tu pišem otvoreno pismo Bogu i ljudima ne bi li netko Marku prenio poruku. I sada znam zašto se osjećam kriv svaki put. Zato što prezirem sebe kad nekom izražavam svoju sućut makar sam potpuno svjestan da ne ćutim taj gubitak ni izbliza tako teško. Zato što je najsnažniji osjećaj koji me nakon takvih prigoda obuzima taj što sam zahvalan svakom i svemu što mene nije snašla takva nesreća. I strepnja da će se to ipak i meni dogoditi. Jer – čime sam zapravo zaslužio da moj život bude ovako lijep i sretan kao što jest? Čime sam zaslužio ženu koju volim, a ona mene uvijek više nego ja nju? Čime sam zaslužio moje krasne, zločeste i prepredene, nasmijane klince? Probudim se ponekad noću i gledam i ljubim moje srce i srebro i zlato dok spavaju čvrsto i ne znaju da sam istodobno i zahvalan na toj nezasluženoj sreći, i tjeskoban. Tjeskoban jer strepim da sam nekom božanskom pogreškom u svoju bocu dobio tisuće kapi sreće koja pripada drugima. Drugima, poštenim i dobrim, moralnim, samozatajnim, dragim ljudima koji u jednom beskrajno kratkom trenutku dobiju vijest i padnu na koljena, i upitaju se (baš kao i ja) Čime sam ovo zaslužio? |
ponedjeljak, 01.05.2006.
Prvi put je uvijek najteže
|
Barem tako kaže narodna mudrost. Makar, ponekad se zapitam kako je taj narod opstao tolika stoljeća ako je ovisio o tako mršavoj mudrosti. Jer, iako su, istina, mnoge stvari zaista najteže prvi puta, postoje neke koje su svaki idući puta sve teže. I jednom postane toliko teško da peče u prsima, ne da disati, toliko teško da postane definitivno jasno da to nije to, ili barem da to nije to za mene. I onda odlučim nešto promijeniti, nešto napravi klik u glavi, udahnem duboko, odaberem osmijeh - jedan od onih davno bačenih u dno ormara, ali nikad zaboravljenih jer nekad je to bio omiljeni osmijeh, kojeg sam nosio svaki dan, čak i po kiši - i učinim nešto po prvi put. I to bude toliko lako i... i - pa da - mirisno. Miriše na more nakon nevere, na sunčan proljetni dan. Na sreću. I onda se čudim sam sebi kako sam uopće mogao trpjeti onoliku bol i strahovati od ovog prvog puta. Jer jedino čega se zaista treba bojati to je - sebe. Samo ja u svojim rukama držim okvire svoje slobode i odabirem gdje ću ih postaviti. |
