petak, 24.12.2010.

Meri krismas evriuan!

Leeest krismas agevjujor hart
de verineks dej jugejvit avej
tinaninanaaaaaa!!!


Neki pjevaju u kadi. Ja puno više volim pjevati za volanom. Kad sam sâm u autu, naravno. Cesta, radio i ja. Pogotovo u ovo božićno doba godine. Obožavam duh Božića među ljudima. Onaj pravi, iskonski duh Božića. Ukrasne lampice posvuda. Veličanstveni borovi od dvadeset metara, posječeni motorkom i dotegljeni šleperom u centar grada, nakićeni najnovijom LED rasvjetom. Božićni šoping. I božićne pjesme na radiju. Eeeeee....

NAJLUĐI BOŽIĆNI ŠOPING U TRGOVAČKOM CENTRU "ZBOGOM PAMETI"! DOĐITE, DOĐITE, DOĐITE I POVEDITE SVOJU DJECU!! NAUČITE IH PRAVIM ŽIVOTNIM VRIJEDNOSTIMA OD MALIH NOGU! DOBRO SE DOBRIM VRAĆA! SAMO DANAS U NAŠEM CENTRU ZA VAŠE MALIŠANE NASTUPA VR...

BIP!

Mrzim reklame.

...andrnit de krismas triiii
olajvont for krismas izjuuuuu!!!!


E, ova mi je najdraža. Sreća da me nitko ne čuje... Ups... Jebiga, stojimo na semaforu. Izgleda da me čuo lik do mene, malo me čudno gleda, možda sam ipak malo preglasan? Ma, nema veze. Oprostit će mi. Božić je doba praštanja. Oprostio sam ja onoj glupači danas...

- GOSPODINE ODBILO VAM JE MASTERCARD. KAŽE DA STE PREKO LIMITA!

Da je dreknula još malo glasnije, čuli bi je i u Saboru. Ajdobro... Božić je. Mir ljudima dobre volje. Ali u bilo kojoj drugoj situaciji, zadavio bi je ko mačku. Ne da volim davit mačke. Al nekad se mora. Ko onda kad mi je pregrizla kabel od interneta, a meni skoro bio gotov torent...

- MA NEMA VEZE, GOSPOĐO, EVO IMAM JA I AMERIKEN. ZLATNI!

Kako sam dobro ubo kut svjetlosti. Zlatna je bljesnula da je čak i susjeda Zabadalić na kraju reda nije mogla ne vidjeti. Majstore...

Ona će meni... odbilo vam je karticu... pa Božić je, majka mu stara... Doba je Adventa. Normalno je da nekad neka kartica zapne, štaimaveze. To je ionako na rivolving. Evo, jučer su mi dali kruh, mlijeko i hrenovke na šest rata bez kamata, a ova me tu pili... Ko da nema svoje djece. Šta bi ona? Da svoje malene rastužim za Božić? E, bogami neću! Vidi samo koliko je Zabadalićka svojima nakupovala... Ma, jel joj to onaj novi ajfon u vrećici? A, jeboje...

- E, DOBRO JE, GOSPODINE, EVO PROŠO VAM JE AMERIKEN!
- Ma nemojte!
- Je, je, evo vidite. Može ovdje potpis?

Žvrljožvrljosviššš...

Uf. Dobro je. Preteko sam ženu. Jooo, al će bit bijesna kad joj odbije ameriken... Aštaćjoj ja. Ko prvi kartici... Ma proće to nju. Ionako joj je pun ormar haljina.

- DEBILU JEDAN IDIOTSKI DA DEBILU! KRETENUUUUU!!! POGLEDAAAAAAJ! ŠTAĆUSADOBUĆ U NA POLNOĆKU, MAJMUNE?!
- Macica, smiri se... Pa pogledaj, pun ormar haljina...
- JE! TI IH OBUCI!
- Misliš da me ne bi malo čudno gledali?
- ...
- ...
- Još me i zajebavaš...
- Ma jooooj...
- A šta si me opće pustio da idem tražit novu haljinu kad si znao da će mi odbit karticu.
- Ma nisam znao... Čuj, nisam imao pojma da je taj iksboks tolko skup. A tek igrice za njega... A znaš da smo obećali malom. Prošo je s tri, moramo sad ispunit obećanje.
- Da. Naravno, to nema nikakve veze s tim što si neku noć visio kod susjeda na njihovom plejstejšnu do dva ujutro.
- Ma, svašta...
- Je, svašta. Ja sam otišla sama s djecom doma. Ljudi su na kraju otišli spavat. Pa su opet ustali i zamolili te da stišaš. Pa su opet otišli spavat. Pa sam se ja vratila po tebe...
- Pa dobro, ajde, malo sam se zanio.
- Da malo... Ljudi nas više ne pozdravljaju na ulici.
- Joj, pa šta ste svi tako nadrkani? Božić je. Doba praštanja. Mir ljudima dobre volje.
- Aha. Odi sad u banku pa reci njima da je Božić doba praštanja pa da ti oproste dvajspet tisuća kuna minusa.
- Eeeeee, pa znao sam da sam ti zaboravio reći lijepu vijest!
- Da? Koju? Dobio si povišicu? Božićnicu?... Mačak moj, pa nije valjda da si dobio na kladionici?
- Ovaj... Ne. Ali nisam puno izgubio. Ali, ali... banka mi je povećala dozvoljeni minus na tries tisuća!
- Ozbiljno? Smekšali se.
- Pa da. Duh prošlih Božića je zavladao njima.
- Ajde, barem nešto...

Je. Ako mi gazda poveća plaću za 150% i dobijem na klađi barem dva puta u idućih godinu dana, imam šanse izvuć se iz minusa do idućeg Božića. Život je lijep! Je, znam, nije mi još oprostila tu haljinu, samo je malo zaboravila. Al sjetiće se opet, na Badnjak.

SRETANBOOOŽIĆ SVAKOMEEE!!

BIP!

Ajoj, al' ovaj reve... Ko da je neko tu meni stavio mikrofon, ispred volana...

drajvinhoum forkrismas
ajkentuejt tusidoz fejsis


BIP!

Joj, ta mi je nekako... Ne znam... Daj neku veseliju.

NOVI TRGOVAČKI CENTAR "ZBOGOM PAMETI ZAPAD DVA" POZIVA VAS NA NAJLUĐI BOŽIĆNI ŠOPING! POVEDITE SVOJE MALIŠANE DA VIDE NAŠE SVIJETLEĆE ROBOTSKE JASLICE, NAJVEĆE U GRADU!!!

Jebote, to je ono što mi je pričo Pero. Kaže da su totalni mrak. Ovce šeću okolo i bleje, mali Isus viče "Mama!", zvijezda treperi u svim bojama, a pastiri i tri kralja pjevaju "Tiha noć". Na engleskom, doduše, ali nema veze. Engleski je ionako glavni jezik danas. E, moram klince povest da to vide...

Ma, to je to. To je taj pravi, iskonski duh Božića. Ja neznam šta ti popovi stalno forsiraju one neke nazadne fore. Ja se kladim, da se Isus danas rodi, ne bi mu tri kralja nosila ona sranja od darova. Obama bi mu dofurao barem... Ma, barem... Paket dionica od Gugla. Da. I ne bi se rodio u nekoj tamo štali. Mariji bi 100% još u trudnoći došao pi ar menađer od Coca Cole, potpisali bi lijepo sponzorski ugovor i žena bi rodila u nekoj finjaka švicarskoj klinici, sve fino, čisto, udobno, toplo, samo što bi doktori i sestre morali nosit kostime od Djeda mraza i "Cole Cola" na leđima. Al nema veze. A mali Isus bi dobio odma lijepu crvenu tuticu i bočicu s dudom na Coca Colu. A Josipa ne bi ni bilo. Šta on kome uopće treba? Marija se ionako bila udala za njega da je ne bace u bunar što je zatrudnila prije braka. Danas bi ona lijepo bila ponosna samohrana majka, a još za vrijeme trudnoće bi u "Mojoj intimi" izlazila intimna ispovijest "Moja veza s Duhom svetim". Neki bi rekli da to ipak nije trebala napraviti, ali jebtito... Zašto bi njen sin bio neki tamo tesar po bauštelama? Neka je love na računu pa da može u neku finiju, valdorfsku privatnu školu. Dok ne postane Mesija.

I ČINIM PRAAAAAVU STVAAR! NE SPOMINJEM TE JAAAA! JEZIK PREGR...

BIP!

Koji je njima? Pa jel ne znaju da je Božić?

LEEEST KRISMAS AGEVJUJOR HART
DEVERINEKS DEJ JUGEVITAVEJ


E, ta mi je fakat najbolja... Šta kaže plakat? Božićni parti u klubu "Preserateur"? Nastupa Thompson? Toooo, majstore! Ipak imam šanse da mi žena oprosti kad joj kažem da je vodim u "Preserateur". Iza polnoćke klince pustimo kod njene stare i tulum do jutra. Pa zaslužili smo i mi malo opuštanja, ipak je Božić!

Još kad bi Thompson otpjevao tu "Last Christmas"... Baš ga zamišljam, onako, sav u crnoj koži, neobrijan, s pokvarcanim tenom i crnim cvikama...

Leeest krismas agevjujor hart
de verineks dej jugevitavej...
- 06:24 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.12.2010.

Mat u tri poteza

- Cijeli svoj život čekam muškarca kao što si ti. Ne mogu vjerovati da si napokon tu.
- Ma daj... Pa baš ti... mora da si okružena takvima svaki dan.
- Sve su to šupljoglavi umišljeni mamini sinovi. Ali ti...
- Ma dobro...
- Ne, ne... Ti... Ti si.... mmmmm....
- Ovaj...
- ... tako si...
- Uuuu!
- ...čvrst.
- Aha.
- I muževan.
- E.
- Muškarac sa stavom.
- Pa...
- Koji zna što hoće.
- M-hm...
- Smijem li te ugristi za uho?
- Čuj... AAAA!
- Boli?
- Ma, neka boli. Koliko se mojih frendova može pohvaliti da ih je Severina ugrizla za uho, ha?
- Hmmmm...
- Kladim se da nijedan.
- Čuj, macane...
- Mmm?
- TIRULI PIRULI!
- Ha?
- TIRULI PIRULI!
- Šta ti je sad odjednom??
- TIRULI PIRULI!
- Jebote... ono...

TIRULI PIRULI!

- Halo?
- Dodijanović
- Ko?
- Iz Prsto Commercea.
- E? AA! Živili.
- Štaje, zvučite ko da ste se sad probudili?
- A, ovaj... ma ne, samo sam se nešto jako zamislio. Slažem, znate, jedan delikatan dopis.
- Dobavljaču?
- Da. Ovaj. Kako znate?
- Imate bocu?
- Bocu?
- Ma nema veze. Samo požurite, okreće na jugo pa će vam biti nepovoljne stuje.
- Jel vi to mene...?
- Malo šale. Znate ono - dobro je za zdravlje.
- E. Aha. Ha ha. Ha.
- Nego, mi platili sve.
- Ideš! Super.
- Da. Hvala, jel?
- Je. Nema na čemu.
- Kako?
- Da. Nego, šta onda? Da naručimo ovo od srijede?
- Ma ne... Bolje nemojte. Pustite me da čekam još dva mjeseca. Da popizdim do kraja. Možda mi srce otkaže pa vas više neću budit na radnom mjestu.
- Mda. Evo šaljem narudžbu. Čujemo se kad stigne.
- Samo nemojte prenaglo...
- Ništa vi ne brinite. Vrag odnija prišu - znate kako se ono kaže.
- E.
- Doviđenja!
- E.

Govno jedno.

Gdje sam ono stao....

...

Prokleti ćevapi za marendu. Uvijek me uspavaju. Aj nema veze. Kad dođem doma ionako mi neće dat spavat. Svi navale na mene ko ose. Dođem umoran s posla, a ne bi dali odmorit... nema šanse.

A danas moram malog vozit na bazen. A poslije malu na balet. A bolje i to nego da je obratno. A štoš, morali smo ih upisat. Tamo se susjeda Đurđa po cijeloj ulici hvali kako klinci idu na plivanje, i tenis, i balet, i ritmiku, i engleski, i njemački, i talijanski, i pjevanje, i klavir, i violinu. Jebate, sve me strah da ne produže ukazom predsjednika tjedan na 12 dana ne bi li mali Snobičići dospjeli na sve te svoje obaveze...

E. I kuš onda nego i ti svoje... Pa šta su moji? Jadnici neki pa da ne idu i oni na te piz... ovaj, aktivnosti? E, al zajebali smo je neki dan. Našu malu primilo u vrtiću u grupu Bistrići. To su kao neki... ono... ekstra pametni. MENSA, i te fore. A njezinu nije. Pozelenila od muke. Al mi je bilo drago.... Više nego kila janjetine u Boraji.

Baš sam jučer učio svoju da mora sad maloj Snobičićki u vrtiću reć da nju nisu primili u Bistriće jer je Glupsić. Enojojna pa nek se pojede od zavisti. Eno je opet na balkonu, cvokoće. Biće da mali opet vježba violinu. Ne mogu ni zamisliti kako je tamo kod njih u sobi kad se ja ovdje ježim...

Moram priznat da me frka malo te violine. Neki dan mi žena rekla da je čula da jedni tu u blizini prodaju polovnu od njihovog malog povoljno. Jebate, pa neće nam valjda i tu nevolju na vrat... Sve se mislim kako da je od toga odgovorim... Ako se otvoreno usprotivim, onda sam tek usro motku, zainatiće se i eto nama u kući i violine, i flaute, i harfe, i klavira. Onog koncertnog, od šest kvadrata. Još ću morat rušit pregradne zidove po kući...

Nenenene... bolje će bit da ja to... onako.... suptilno.

- E, znaš šta sam čito danas na poslu?
- Šta? Sportske?
- ?
- Jel nisu Sportske?
- Pa nisu.
- Kako to?
- Kako kako to?
- Pa ti nikad ne čitaš ništa osim Sportskih.
- Ma daj ne seri...
- Ajde reci mi neku knjigu koju si pročito, a da ti nije bila u školi za lektiru!
- Pa evo...
- Sabrana djela Suzane Rog.
- Evo ga sad...
- Aj dobro, aj reci šta si čito danas na poslu.
- Čito sam da su znanstvena istraživanja pokazala da među serijskim ubojicama ima zapanjujuće visok postotak onih koje su starci šopali klasičnom glazbom kad su bili djeca.
- Ma ajde, molim te...
- Je. Ozbiljno. Tako piše.
- Da. A osobito su opasni gudački instrumenti, jel?
- Vidi nje sad...
- Dobro, ajde, shvatila sam. Nećemo ga dat na violinu.
- K...?
- Ali onda ide na francuski.
- Ovaj... Može.
- Dogovoreno?
- Dogovoreno.
- Super.
- A, ovaj...?
- Poklapaju se dobro termini. Ima utorkom od četri do pet i pol i petkom od tri do četri i pol ili srijedom od šest do sedam i pol i četvrtkom od pet do šest i pol. Tako da mu se ne sudara ni s bazenom, ni s engleskim, a svaki drugi tjedan kad ima njemački popodne, onda može umjesto u utorak i četvrtak ići u srijedu i petak osim kad je plivanje petkom pa će tada petak odraditi u idući utorak. Kužiš?
- Kužim...
- Super.
- Kako si me... zajebala... jebote...
- Šta?
- Nisi nikad ni htjela da ide na violinu.
- Ma, uvijek sam ja govorila da si ti moj najpametniji muž.

- 23:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 03.12.2010.

Nitko ne pita kako je meni

Nitko ne zna kako je meni teško. Mene nitko ne razumije. Radim ko konj, a svi mi samo jašu na grbači. Šef, kolege, klijenti, susjedi, rođaci, žena, djeca, starci.... Svi nešto hoće od mene, a nitko da me pita kako je meni.
Evo. I sad. Tu se pokušavam skoncentrirat i napisat koju pametnu, a stalno mi zvrlji taj telefon. Tako bi ga rado isključio. Al problem je onda što će otić poziv mom šefu. Pa će me onda on doć fugirat što me zove klijent već deseti put ovaj tjedan da kad će mu stić ponuda. Ha, ponuda, ponuda. Ko da je to najvažnije na svijetu. Kakav tip... Ne da mi par minuta mira da saberem misli. Za 200-300 godina, ko da će netko znat za tu njegovu ponudu. Ma, ko da će uopće netko znat za njega! A ove misli... Tko zna... Možda ih otkriju jednog dana... Pa svi veliki umjetnici su bili neshvaćeni za života. Možda će i mene jednog dana čitat klinci za lektiru, kao Goethea, Balzaca, Prousta, Krležu, Nazora... Magnusa i Bunkera. Čekaj... ne, to su oni...

- Halo.
- Dodijanović iz Prsto Commercea.
- E... ovaj... dobar dan.
- Moja ponuda.
- E, da, znate, još čekam dobavljača da mi se javi.
- Pa odakle vam je taj dobavljač? Iz Dahomeja? Ima mjesec dana da ste mi rekli da ste mu pisali. Niste mu valjda pismo slali po golubu pismonoši?
- Ne. U boci.
- Kako?
- Znate ono - u bocu pa pluć! u more. Struje su povoljne, mislim da mu je stiglo prošli tjedan. Možda. Ili početkom ovog. Ili sutra-prekosutra, najkasnije.
- Vi se šalite.
- Da.
- Da?
- Da.
- Što da?
- Što što da? Da! Šalim se.
- Aha. Ali, znate, ja nisam baš raspoložen za šalu.
- Šteta. To vam nije baš zdravo.
- Kako?
- Pa tako. Previše stresa. Kolesterol, šećer, tlak, infarkt, ajoj...
- Čujte, stvarno nemam vremena za ovo...
- Hm... Znate što? Najbolje onda da nazovete kad budete imali vremena.
- Č... ???
- Čujemo se onda! Živili!

Davitelj.

Gdje sam ono stao?

...

Da. Nitko ne pita kako je meni.

AAAAAAAAARGHHHHH!! Njmjbmjmjkpzdtmtr...

- Halo.
- Jeste vi to meni maloprije poklopili slušalicu?
- Ne, pa pozdravili smo se, rekli ste da nemate vremena.
- Jel vi možda želite da ja odem sa svojim upitom nekom drugom?
- Da.
- Kako?
- Da. D - A.
- Šalite se, zar ne?
- Da.
- Što da?
- Što što da? Šalim se.
- Evo ga opet. Rekao sam vam da nisam raspoložen za šalu!
- E, a zdravlje?
- Slušajte, ja stvarno nemam vremena za ova natezanja.
- E, pa da. Najbolje onda naz...
- NE!!!! Slušaj vamo majmune jedan, da ti ne bi sad iša zgazdon razgovarat!
- Eeeee, dobro da ste me podsjetili, gazda vas pozdravlja i pita što ćemo s onih 100 ibera tisuća duga?
- ...
- ...
- I šta sad? Dok ne platim, nema ponude?
- A, e!
- E jebovas, koji ste vi cigani...
- Romi. Kaže se Romi, gospodine Dodijanoviću
- Ma kakvi Romi! Romi su Šveđani za vas, cigani jedni da cigani... Aj reću maloj da vam pusti danas sto, a ostalo do kraja mjeseca, jel može tako?
- Da bi riječ reko.
- Ajde. I kaće ta moja ponuda?
- Evo, čim se javi dobavljač. Ili sjedne uplata. Što se prije dogodi.
- Čekaj malo...
- Ma šalim se.
- Aha...
- Čujemo se onda...
- E.
- Booog...
- E.

- Šefe, utjero sam sto tisuća od Prste
- Falabogu, bilo je i vrijeme

Eto. Vidi ga sad. Ni da me potapše po ramenu, ni pogled nije digo, a kamoli da bi me pohvalio, da bi me upitao kako sam ja to majstorski, šahovski... ma ne bi ni Bobby Fisher bolje...

- A jesi mu poslo onu ponudu?
- Nisam?
- Pa zašto??
- Pa da ga natjeram da plati.
- Pajesitinormalanbudaletinojedna!!!! Otiće konkurenciji.
- Neće kad je njima još više dužan.
- A. E. Imaš pravo.

I? Šta? Ništa. Boli ga papak. Nema on tri čiste o teoriji motivacije. Naravno. Kad je umjesto poslovne škole na Bledu pohađao janjičarske fešte u NK Trnju. Govno jedno. Za njega da radim? Nek bude sretan da mu opće dolazim na posao.

Gdje sam ono stao...

Aha. Da. Nitko...

Ne zvoni.

Nitko ne pita...

....

Ne zvoni.
Da se nije ištekao?
Tu tuu. Tu tuu.
Nije.

Elem, nitko ne pita kako je meni. Jel boli mene što se ja tu mučim, kidam na komade, fizički i emotivno. Što prosipam bisere svoje kreativnosti pred ove ... tu ... svinje kapitalističke.

Al' ajde, sve bi ja to progutao. Nije bitno. Da me barem cijene doma. Kad dođem kući umoran, da poštuju i cijene to što se žrtvujem za njih. Hau jes nou. Ko neki dan za porniće.

- Hja, dobro. Pornići. Jaka stvar.
- Da dobro, debilu jedan, pornići na kompjuteru, ostavio si cijelu plejlistu u windows media playeru. Mali je samo uklikao play. Da nisam čula kako vrišti kurvetina, odgledao bi cijeli serijal "Black Brothers Gang Bang"! Svih 7 komada!
- Pa čudi me da si i čula od onih svojih meksičkih. Ke kjeres mi iho. Deha me. Tu no estas la mija madre...
- Konju jedan. Sin ti je u depresiji. Dopisuje se s prijateljem, pročitala sam mu esemesove, sav je u komi što nema kitu od 20 centimetara.
- Ma, to ti je normalan dio dječačkog razvoja. On je u pubertetu...
- Kojem pubertetu? Ima deset godina!
- Pa dobro. Skoro u pubertetu...

Da. Nisam to baš najbolje odigrao... Nije me uopće pustila u sobu. A prestar sam već za taj kauč. Tri dana sam bio sav slomljen. A sve zbog par pornića. A to je ionako sve ona kriva. Da se ne drži svaku večer ko engleska kraljica, ne bi mi opće trebali. Osim možda njih par. Onaj s medicinskom sestrom i gumenim rukavicama... I onaj sa zlatnim ribicama. Eeee...

Danas me pitala da gdje je onaj muškarac u kog se zaljubila.

- A... gdje je... potraži ga na fejsu.
- Idiote!
- Pa mislim... štajaznam u kog si se ti zaljubila...
- Debilu!
- Eno ti ga gore na tavanu skupa s njegovom kožnom jaknom i gitarom koje si tamo bacila.
- Jakna ti je tamo jer ne božeš uć u nju već deset godina, a gitaru si sab ostavio. Reko si da više ne boraš svirat kad si be uhvatioooo....
- I šta? Oš mi se sad rasplakat?
- Oćuuuuu...
- E jebiga...
- UUUUUUU....
- E, daj... djeca...
- BRIGA MEEEEE!!!
- Joj, daj... ajde... sori... ma nisam tako mislio. Dođi...
- Pusti me KONJU JEDAN!!
- Ajde pliz daj nemoj ... oprostAAAAA!
- Šta je?
- Oko.
- Šta oko?
- Noktom si me u oko. AAAA!
- Daj da vidim.
- Mislim da mi ide krv.
- Jao meni, jao, daj da vidim, jao nisam htjela, mačak moj, daj da vidim...
- Ne mogu.
- Zašto? Daj da vidim...
- Strah me je...
- Kako?
- Mislim da mi je ispalo.
- Čekaj malo...
- BU!
- Ma, pederu jedan lažljivi... mmmmm... fuj, bazdiš na pivu
- Nekad ti to nije smetalo
- Nekad nisi dolazio nadrkan i sjedio pred televizorom cijelu večer
- Nekad si me do četiri nazvala pet puta i pitala kad ću doć
- Nekad nisi ujutro ustajao iz kreveta bez... bez pozdrava...
- Nekad nismo imali deriščad koja se budi u 6 ujutro
- Nekad smo maštali da ćemo imati četvoro djece
- Pa... Gdje smo ono stali...?

Nitko ne zna kako je meni zapravo lijepo. Zamalo sam i ja zaboravio. Sreća moja da me ima tko podsjetiti.

- 09:32 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 27.11.2010.

Mi, Hrvati

Mi, Hrvati, mi smo Predziđe Kršćanstva, mi, uzorni katolici, vrijedni neimari, heroji svih ratova još od Aleksandra Makedonskog... Čitam u nekim izvorima da je to zapravo povijesna nepravda - što ga zovu Makedonski. Kažu da je on zapravo toliko navalio osvojiti Perziju jer je njegova mama vukla porijeklo odande. E. I - pa da - pa to je stara stvar da su Hrvati zapravo Perzijanci. E, da. Pa je, dakle i Aleksandar Makedonski zapravo Hrvat. Nanesena nam je povijesna nepravda. Čovjek se trebao zvati Aleksandar Hrvatski.
Čekaj, ba, stani malo... Sad bi me tu nagazio moj bivši susjed, stari stražar na bastionu hrvatstva (branio je Hrvatsku još od sedamdesprve, za svakim šankom u gradu). Kakav ti je to hrvatski Aleksandar? Pa valjda svatko zna da je Aleksandar srpsko ime?
- Kako - srpsko?
- Lijepo - srpsko?
- Ma daj, jebote...
- Aleksandar Karađorđević, Aleksandar Petrović, Aleksandar Ranković - e taj je bio najgori...
- Alexander Fleming
- Koji?
- Alexander Fleming, izumitelj penicilina
- Ne znam ga. Odakle je taj.
- Englez. Škot, zapravo.
- Eto vidiš - Englez. Engleska je puna Srba! I on je Srbin!
- Ma nije Srbin, Škot je...
- Kako to misliš?
- Lijepo - Škot. Škoti su ti oni u suknjama.
- Aaaaa, peder! Reko sam ti ja. Srbin, pa još i peder!
- Ma nije peder, jebote, tamo ti svi oni nose te suknje.
- A za koji kurac nose suknje nego da bi ih lakše naguzili? Pederi, kažem ti ja!
- Ma daj, jebote, ti nisi normalan. Pa šta sad ispada da svaka žena koja nosi suknju traži da je netko naguzi?
- E!
- ... M... Č... Ma daj.... Pfffff....
- Eto vidiš! Nemaš što reći. Od istine nema bijega. Stipe, daj još jednu rundu!

E, da, jebote, nema bijega od istine. Fakat. Idući put kad mi se dijete razboli, ne dam da ga bodu penicilinom. Neće oni mog sina nekim pederskim serumom. Pa da ga još i zaraze time. E, da. Ne može, alergičan je na penicilin. Dajte mu Sumamed.
- Zašto Sumamed?
- To je naš, pravi hrvatski lijek. Kupujmo hrvatsko.
- Gospodine, i Klavocin je isto hrvatski lijek, proizvodi se u Plivi.
- Je, ali ga je izmislio onaj peder, onaj... Ma dajte mu Sumamed, nemojte me zajebavat.
- Gospodine kako to razgovarate sa mnom? I to pred djetetom...

Vidim ja, i doktorica bi da je netko naguzi. Nosi suknju. E, al nek si traži drugog. Mene bi žena ub.... Mislim, nisam ja na to spao da servisiram bilo koju očajnicu koja naiđe. Heee, stara moja, znaš ti kakve su oko mene oblijetale... Jednom mi se ona mala... Ona... Ona pjevačica. Ma ona, jebote, s umjetnim sisama, što pleše, kako se ono zove... E, ona mi se upucavala nasred Korza, al jebiga nije bilo vremena. Ona je žurila na intervju na lokalnu televiziju (prime time, utorak u 3 popodne), a ja uplatit loto. Ne uplaćujem ga inače, samo, ono, kad je ful ozbiljan đekpot. Mislim, nisam im ja tu neki jadnik da im plaćam za dobitak od par miljona. Nabijem im tu crkavicu, to nek daju u Karitas. Ali kad se popne na 10-15... E, to je već nešto. Stari moj... da ja to dobijem... E, jebo me pas, odma bi dao otkaz u hepu i.... Otvorio bi kafić. I klub. S erotskim plesačicama. Tu, nasred Korza. Bilo bi... ono... Zrće - makni se. Odi mi po šibice. Ala šu. E, znaš koji bi to klub bio za 15 miljona... Tu bi porušio ove sekcesionističke zgrade... E, a jel se piše sekcesija ili sukcesija? Ma ti novinari su isto nepismeni papci. Mislim, slušam jučer na dnevniku pričaju nešto o sukcesiji bivše Jugoslavije. Kretenčina jedna, nije sukcesija, nego sekcesija, a i to svaka budala zna da je sekcesija bila debelo prije Jugoslavije. Još onda... onda jebote... kad su ubili onog Cezara. Onaj njegov sin kad ga je priklao nožem. A i oni su isto svi nosili haljine. Pederčine jedne. I bolje da su izumrli. Nikakve koristi od njih. Sve neke pizdarije su gradili. Crkve neke, i cirkuse. I wellnesse. Jebem ih u wellnesse, to su si napravili da se imaju gdje guzit pederčine.

I onda još, kad iskopaju danas tako nešto, tamo puste neke štreberčiće da po tome nešto pinelaju i pizde. Zatrpaj to pedersko leglo, poravnaj buldožerom i napravi trgovački centar. E, što je dobar ovaj novi što se otvorio tamo gdje je bila ona tvornica.... Stari moj, nema čega nema... Neki dan sam uletio u onu trgovinu s igricama i razvaljivo sam Wii do jaja. Dok me nija ona guska izbacila. Da djeca bi se igrala... Ko ih jebe! Jel ko mene pito bi li se ja igrao igrica kad sam bio klinac? Ništa nismo imali! Ništa! Morao sam po cijele dane drkat na porniće od staraca. A ovi danas... Ne znaju šta bi od obijesti. A mame i tetke im samo kupuju.

Evo, neki dan me tlači žena - sinu je sutra rođendan, znaš da plače za tim ajpodom već godinu dana. Akcija ti je u onom novom centru sutra od 12 do 2, 50% popusta.
Pa, ženska glavo, jebote jesam ti stoput reko ženo - ja radim. Kužiš, radim jebote. Radim u elektri od osam do četri. Stoput sam ti reko, ne nadaj mi se doma prije tri, tri i petnaest. Kužiš, ti sad meni popust do dva. Šta sad da ja radim? Da opet šefu muljam da moram urologu? Još me svi zajebavaju od zadnji put, pička ti materina, to si mi namjerno namjestila. Ti, da ti si mi rekla da mu kažem da moram urologu. Šta kad? Onda kad ti je bio happy hour u Oksitanu, jebo te on. Pederi Francuski. Šta? Šta oćeš?! Pa jesu, pederi su, majku im pedersku, s onim forama i onom spikom. Sve nešto fi fi fi nji nji nji. I šta neće pričat engleski ko svi drugi, nego nešto seru....
Da, pa? Pa šta onda što ja ne znam engleski? Svejedno... E pa nije mi svejedno! Engleski pričaju frajeri. Face. Čak Noris. Stiven Sigal. Brus Vilis. Vesli Snajps. Dobro, ne, on je baluba, jebeš njega (al dobro se šora). Kužiš, beba? Face. A ne neki pederčići. Ko priča francuski, jebote? Ko? Šarla Znavur? Koji ti je taj? Ma daj, ne seri, nisi nikad slušala francusku muziku, eno ti tamo dva metra magazina ispod televizora. Šta? Pišu o njemu u Gloriji? Pa eto - peder. Znao sam.

E, znaš šta, pun mi te je kurac, idi mu sama kupuj taj gejpod sutra. Šta karticu? Ne prima ti karticu? Pa normalno da ti ne prima karticu kad si ispeglala 4 moje plaće u zadnjih mjesec dana. Pa tebi ne bi ni Bil Gejts nadavo love kolko možeš spržit. Šta keš? Ne dam keš. Ne dam. Jel čuješ, alo, ne diraj taj novčanik! Da. Ne. Nema ništa. Ne skrivam. Pa nemam, jebote! Šta kako nemam. Nemam pa nemam. Pa na kladionici, di bi potrošio, jebote, ne bi valjda u kozmetičkom salonu! Pa nema više. Pa nema, ljepo nema, joj šta me jebeš, skini mi se više! Nema, ne daju ljudi više pinku. Pa ne daju, nemaju. Nemaju pa ne daju. A i malo je frka, postrožili su malo kontrole u zadnje vrijeme, jebo ih... A sad nam nešto pizde i da neće bit ništa od K15. A i plaću da će nam smanjit. Ma oće kurac, jebaćemo mi njima mater!

Zato sam i potpiso onaj referendum, da im jebemo mater i sve po spisku, gamad lopovska. E, tako sam se iživcirao jučer na poslu da nisam mogo spavat. Jebote, jedva mi je nekako prošlo to od pauze do dva i pol. Čovječe, svaka minuta ko godina. Još sam par puta malo i zakunjao i onda me trgne telefon. Zamijenili mi ga nema dugo i sad ne kužim di se na ovom novom stiša zvono. Čovječe, stalno zvoni, što su dosadni ti ljudi. Ko ih jebe. Ne može mene niko tako malo platit koliko ja malo mogu radit. Da. Eno ga Piko iz starog kvarta već 20 kuka konobari po Švabiji i pun je para ko brod. Pa da. Radio bi i ja da me plate pošteno. Al ovako - ko ih jebe.

I sad još - da plaću smanjit. Ma, pička vam materina lopovska, sjebaćemo mi vas referendumom, mafijaši jedni obični. Ko će meni pričat da ste vi vlast kakvu zaslužujem? Valjda ja znam što zaslužujem! Pa imam i ja svoja prava!


- 11:12 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 03.05.2006.

Pismo s Murtera

Ovo je jedno pismo što sam ga napisao prije skoro dvije godine. Možda nije uobičajeno ovakve retrospektive stavljati na blog, ali mislim da ga ne bih ni danas ništa drugačijim napisao, odnosno da je uvijek podjednako aktualno kad se tako osjećam. cool
Na Murteru, 19. lipnja 2004.

Jug je, prijatelji moji, definitivno južno.
Južno od sjevera, južno od nas, južno od sjećanja.
Sjedim na terasi s pogledom na maestral s Kornata i slušam kako miriše u lavandi i stoljetnim borovima. Želio sam slikati taj prizor da ga podijelim s vama jer – kao - slika govori više od tisuću riječi, ali to bi bilo nepravedno. Prema Jugu. Jer on je, uistinu, južno i od svoje slike. A i što biste vi s tom slikom? Ionako je već imate u glavi, samo je se morate sjetiti.
Svaki put kad se sretnemo Jug i ja, sjetim se iznova zašto uvijek kažem da mu nikad više neću doći. Svaki put kad mu iznova dođem, sjetim se zašto sam došao.
Nije to niti pogled na maestral, niti stoljetne borove krošnje, a niti najoskudnije odjevene prirodne ljepote, makar bi se svatko toga najprije sjetio. Ali – Jug nije geografska odrednica – to je stanje svijesti.
To je onaj trenutak kad nestane sve, onaj trenutak apsolutne samoće. Mira. Spoznaje. Onaj trenutak kad shvatiš da ti ništa ne prijeti. Da si ograničen samo vlastitim strahom. Da ti ništa ne stoji na putu do sreće, samo što, nekako, nikako da skreneš na taj put. Uvijek je – kao – neki drugi važniji.
Naravno, taj trenutak uopće nije trenutak. On je zauvijek. Zato ga valjda i ne vidimo – utopio se u životnu kulisu. I zato se valjda trebamo vratiti u ove predjele južno od naših sjećanja gdje možemo lakoćom nesvakidašnjeg u maestralu s mirisom bora i lavande pronaći prozor i pogledati u Vječnost.
Je li ofucano napisati «Vječnost» s velikim «V»? Patetično? Je li to huljićevski klišej? Kasnim li 20, 50 ili 200 godina? Ma, baš me briga!
I Sreća je klišej. I Ljubav. I Prijatelji.
I Bog.
Koprcamo se nešto, trošimo život tražeći genijalne odgovore na pitanje o životu, svemiru i svemu ostalom, užasno pri tom strahujući da ne ispadnemo konformisti. A odgovor je tako genijalno jednostavan i čeka nas da mu se na kraju vratimo. Tu, južno od naših sjećanja.
I vratit ćemo mu se svi, prije ili kasnije, On to zna. I ne žuri mu se. Vrijeme za njega nema značaj.
Za nas, nažalost, ima. Imamo ga premalo.
Tako
prokleto

malo…

Kad zaradimo sav novac, steknemo sva priznanja, otkrijemo sve tajne, svladamo sve izazove, spustimo pogled i s pokroviteljskim osmjehom pomilujemo zadivljene i gestom pobjednika pozdravimo zavidne, shvatit ćemo da to

nije












sreća.

A hoće li nam ostati vremena da skrušeno zapalimo svijeću i krenemo u potragu nekim drugim putovima? Prema Jugu...


Nisam već dugo napisao pjesmu. Nisam osjećao potrebu. Samo tjeskobu. A danas se u jednom kristalnom trenutku pjesma pojavila u mom džepu. Ipak, bila je prevelika pa se pretvorila u pismo.
Želim da znate, Prijatelji moji, da vas sve volim. Pa i onda kad to zaboravim.


- 18:46 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 02.05.2006.

What Have I Done to Deserve This?

«Evo, sad tu prva lijevo...»
«Da? Nisam siguran... Zadnji put...»
«Zadnji put nije bilo proljeće pa je ova trešnja bila bez cvata.»
«OK. Aha, i ovdje odmah desno.»
«Da. Treća kuća s desna. Evo ih u dvorištu.»
Da, čekali su nas u dvorištu. Dvije aveti u crnom. Ustali su kad smo autom ušli u dvorište.
Sin je upitao: «A to su ujo i ujna njima je umro Marko na motoru?»
«Da, sine, molim te nemoj sad o tome pričati.»
«A jel se mogu ja igrati s njegovim igračkama?»
«Ne, sine, on je bio već veliki i nema igračaka.»
«A jel se mogu igrati s njegovim motorom?»
«Molim te, šuti sad, ne pričaj o tome!». Morao sam dodati onaj prijeteći pogled kako bi prekinuo ovaj neugodni tok misli.

Domaćica je zaplakala čim smo izašli iz auta.

Svaki idući put kad moram nekom prošaptati «Sućut...» sve me više grlo steže i sve se više osjećam kriv. Glupost. Zašto bih se ja osjećao kriv. Pa nije nitko kriv. Baš nitko. Glupa nesreća.

«...išao je brzo... i auto ... nije ga vidio ... zvali su nas iz bolnice ... o, Bože, moj Bože, moj Bože ... maleni, dođi, imam ja ovdje Markovih igračaka pa se možeš igrati...»
«Jel vidiš, tata, rekao sam ti!»
Gledam u mrlju od kave na tepihu. Mora biti da je od gostiju prije nas jer je sve ostalo u kući besprijekorno, patološki čisto. Moj mali harambaša udiše novi život davno zaboravljenim kamionima i bagerima koji su lijepo poredani čekali uz regal ispod ugašenog televizora. Kao da su čekali 15 godina otkad ih njihov pokojni vlasnik nije više trebao.
'Sine, stoput sam ti rekao da ne smiješ razbijati igračke, a taj avion si bacio zadnji put, sad ću te nalemati!'
'Nemoj, tata, nisam htio, oprosti, oprosti, moram jako čuvati to sam dobio od kuma Branka.'
'Nisi ga dobio od kuma Branka, nego je njega kum Branko imao još kad je bio mali kao ti. A dobio si ga od njegove mame kad je umro.'
'Tata, a zašto je umro kum Branko?'
Zašto je umro? Zašto čovjeku u 31. godini otkaže srce, a nikad do tad nije bio ni prehlađen? Zašto se to desi čovjeku koji bi mi bio brat da je mene netko pitao? Zašto njegova mama i godinama kasnije plače svaki put kad me sretne na ulici? Dok ja gledam u vrhove svojih cipela. Pa joj se, gnjida prokleta kukavička, više ni ne javljam jer ne mogu podnijeti kako peče ta prokleta rupa u prsima dok ona plače, a ja sjedim u njegovoj omiljenoj fotelji.
'Umro je, sine, zato da mene i mamu nešto jako važno nauči.'
Sin me zbunjeno gleda – 'A što?'
'Da uvijek može biti i gore.'
Da, može. Za sobom nije ostavio udovicu s malom djecom. Hvala Bogu. Hvala Bogu?
Što preostaje majci koja je svog jedinog sina sahranila u tuđi grob jer svog nemaju? Do prije deset dana su vagali opcije – dići kat na kući ili kupiti stan za sina i buduću snahu. Mora biti dovoljno soba za buduću unučad djeca će valjda biti pametnija od nas pa imati više od jednog. Sine, vi dignite stambenog koliko možete, a mi ćemo doplatiti ostalo. Za komfornu obiteljsku grobnicu. Aleja 27, crveni granit, norveški, samo najbolje za našeg Marka. 'Tihi dom obitelji Crnić' i sva tri imena i godine rođenja već uklesani.
Kakav bizaran običaj – uvijek se naježim kad vidim imena živih ljudi na nadgrobnim spomenicima. Sa susjednog spomenika gledaju me mladi supružnici sa svoje vjenčane fotografije – datum smrti odaje da je samo gospođa pokojna, a udovac je odmah riješio i svoje ime i fotografiju, o istom trošku. Pogled na godine rođenja i smrti odaje da je odabrana fotografija vrlo stara. Hvala Bogu. Hvala Bogu?
«Alu felge je nabavio polovne i sam ih je polirao sa četiri paste. Mislio ih je montirati taj dan...» otac mi crvenih uplakanih očiju pokazuje mladenački ušminkan Golf s dva broja prevelikim alu felgama «...ja sam ih stavio jučer, evo napravile su sad ovaj metar iz garaže. A muziku smo skupa radili, slušaj kako dobro zvuče Credencei!» pušta mi Sweet Home Alabama «Najviše je volio ovu pjesmu.» opet se rasplakao.
Jebemti, kud sad da gledam i da stavim ruke? Da ga potapšem po ramenu? Da mu kažem nešto kao što ćemo sad, jebiga, njemu je bolje tamo gdje je sad. A gdje je sad?
Kako utješiti oca kojem je od jedinog djeteta ostao mobitel, auto i pojačalo Pioneer 2x30 watta (najbolje u svojoj klasi po ocjeni uglednog njemačkog časopisa) i majku kojoj su ostali recepti sinovih omiljenih jela i njegove igračke koje je brižno čuvala na tavanu zadnjih 20 godina?
«E, ajde mi pogledaj ovaj njegov mobitel, da nije pokvaren. Vidi, gasi se čim ga skinem s punjača...» Sav sretan i pun zahvalnosti što su mi dali zadatak koji me oslobađa gledanja u mrlju od kave uzimam mobitel.
Koju minutu prčkanja kasnije mobitel se upalio uz veseli cvrkut i pozdravnu poruku iz groba «Martina, volim te!».
I ja sam još bio obični umišljeni jebivjetar kad je umro Darko. Mislio sam da su politika, glazba i etika najvažnije stvari u životu kad me je nazvao frend i rekao mi da je Darko umro trivijalnom, banalnom, besmislenom i bezrazložnom smrću. Četiri puta su ga oživljavali na putu do bolnice. Njegovi su roditelji, slijepi od boli, preko novina tražili krivce među doktorima. Njegov je brat na pogrebu, gušeći se, rekao 'Darko, bog i vidimo se.'. A njegova je Sanja tugovala za njim još godinama. Danas je ipak sretna majka i supruga. Hvala Bogu. Hvala Bogu?
Eh, Martina, i tebi moja sućut, makar se ne poznajemo...
Nema dugo da je bila negdje, među onim blesavim vijestima (kao na teletextu str. 578) jedna crtica o ženi iz Paragvaja koja s dušama pokojnika komunicira putem SMS-a. Sjećam se da sam tada proveo desetak minuta uz ručak, slučajno sâm, razmišljajući je li to puno gluplje i smješnije od starih Egipćana koji su svojim mrtvima ostavljali u rukama svitke s ispisanim porukama i bajalicama da ih pročitaju kad se probude.
I prije nego sam došao svijesti, mobitel me ostavi posve iznenađenog novim cvrkutom «Nova poruka. Pročitati sada?». Otkud sad... Pa ima već tri tjedna... Mala žuta koverta veselo se uvija i otvara. Možda je bolje da ja pročitam... Što ako je kakva neslana šala... Roditeljima bi puklo srce... Da, pročitati sada.
Poruka od: ****
Marko, falis mi...

Kakav teret na moja leđa. Sam, svojom voljom, odabrao sam biti kurir za pokojnika. I sad me kopa i muči taj SMS i ne da mi spavati, nego me tjera da tu pišem otvoreno pismo Bogu i ljudima ne bi li netko Marku prenio poruku.

I sada znam zašto se osjećam kriv svaki put. Zato što prezirem sebe kad nekom izražavam svoju sućut makar sam potpuno svjestan da ne ćutim taj gubitak ni izbliza tako teško. Zato što je najsnažniji osjećaj koji me nakon takvih prigoda obuzima taj što sam zahvalan svakom i svemu što mene nije snašla takva nesreća. I strepnja da će se to ipak i meni dogoditi.

Jer – čime sam zapravo zaslužio da moj život bude ovako lijep i sretan kao što jest? Čime sam zaslužio ženu koju volim, a ona mene uvijek više nego ja nju? Čime sam zaslužio moje krasne, zločeste i prepredene, nasmijane klince? Probudim se ponekad noću i gledam i ljubim moje srce i srebro i zlato dok spavaju čvrsto i ne znaju da sam istodobno i zahvalan na toj nezasluženoj sreći, i tjeskoban. Tjeskoban jer strepim da sam nekom božanskom pogreškom u svoju bocu dobio tisuće kapi sreće koja pripada drugima. Drugima, poštenim i dobrim, moralnim, samozatajnim, dragim ljudima koji u jednom beskrajno kratkom trenutku dobiju vijest i padnu na koljena, i upitaju se (baš kao i ja)
Čime sam ovo zaslužio?

- 01:25 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.05.2006.

Prvi put je uvijek najteže

Barem tako kaže narodna mudrost. Makar, ponekad se zapitam kako je taj narod opstao tolika stoljeća ako je ovisio o tako mršavoj mudrosti. Jer, iako su, istina, mnoge stvari zaista najteže prvi puta, postoje neke koje su svaki idući puta sve teže.

I jednom postane toliko teško da peče u prsima, ne da disati, toliko teško da postane definitivno jasno da to nije to, ili barem da to nije to za mene. I onda odlučim nešto promijeniti, nešto napravi klik u glavi, udahnem duboko, odaberem osmijeh - jedan od onih davno bačenih u dno ormara, ali nikad zaboravljenih jer nekad je to bio omiljeni osmijeh, kojeg sam nosio svaki dan, čak i po kiši - i učinim nešto po prvi put.

I to bude toliko lako i... i - pa da - mirisno. Miriše na more nakon nevere, na sunčan proljetni dan. Na sreću. I onda se čudim sam sebi kako sam uopće mogao trpjeti onoliku bol i strahovati od ovog prvog puta.

Jer jedino čega se zaista treba bojati to je - sebe. Samo ja u svojim rukama držim okvire svoje slobode i odabirem gdje ću ih postaviti.
- 00:41 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se