četvrtak, 25.12.2008.

Žena na zvrc

Zvrrrrrrrr.
"Halo?"
Jednom rukom dižem slušalicu, a drugom balansiram s tacnom na koju sam posložila sendviče i sok.

"Haj, večeras mogu skočiti do tebe», glas mu je gotovo nečujan šapat.
"Dobro", šapćem i ja automatski, iako pojma nemam zašto. Ko da me netko može čuti!

"Stižem za sat vremena", njegov šapat mi i dalje draška uho.
"Čemu?" pitam iznenađena vlastitim riječima.

Tišina puna značenja.

"Čemu?" ponavlja s nevjericom. "Buba?" sumnjičavo izgovara ime kojim me samo on zove. Zato što je nekako nježno. Njemu.
"Da" odazivam se.

"Pitala si me čemu?" ponavlja sad već nešto glasnije. Nenamjerno.
"Da» ponovim i ja ne znajući što drugo da kažem. 'Da' i 'ne', tako jednostavne riječi, a opet ih nikada nitko ne razumije. Uvijek traže dodatno objašnjenje.

"Što misliš reći time?" glas mu je strog.
"Ništa. Mislim reći čemu?" kažem znajući da zvuči pomalo smješno. Trebam li još nešto dodati? Što?

"Što se dogodilo, anđele?" pokušava drugi pristup. "Rekao sam ti da imam nešto vremena samo za nas. Mogao bih skočiti do tebe. Mislio sam da će ti biti drago."

Loptica je ponovo u mom kutu. Što da radim s njom?
"Izlazim večeras" kažem.

"Izlaziš?" ponavlja u nevjerici. "Kamo?"
"Jednostavno izlazim", kažem kao usput. Ne mogu se na brzinu sjetiti nekog određenog mjesta. Nisam unaprijed planirala što ću reći. Jednostavno mi je izletjelo.

"Nevjerojatno", počinje se nervirati. Ne sakriva ljutnju. Zašto i bi?
"Zašto?" pokušavam zadržati mirnoću iako mi srce lupa ko ludo.
"Uopće ne zvučiš kao ti" kaže kao da me poznaje, kao da zna sve o meni. Ne zvučim kao ja. Kako ja to inače zvučim? Kao osoba koja nikada ne kaže „ne“?

"Prvo očekuješ da odvojim više vremena za tebe i sada kada imam nešto slobodnog vremena, kažeš mi da izlaziš?" pokušava zaigrati igru «prebaci krivnju na nju». Napokon, ja i jesam ta koja kvari zadovoljstvo i sreću, ona koja je nefer, koja ne poštuje pravila.
"Da" kažem ne znajući što bih drugo. Sjetim se izreke da je šutnja zlato. Morala bih do sada već imati mnogo zlatnih poluga.

"Okay, ako je to ono što želiš..." kaže. Gotovo osjećam kako mu se gornja usna prći. «Nadam se da znaš što si učinila.»
Ne znam. Što sam učinila? Ne pitam. Ne kažem ništa. Samo dišem. Nečujno.

"Ne znam kada ću opet moći doći», dobaci mi osvetnički.
"OK" odgovoram tobože bezbrižno.

Tišina zbog šoka traje unedogled.

"Buba, u čemu je problem?" pita me, pomirljivo.
"Nema problema" kažem pretjerano veselo.
"Zašto se tako ponašaš?" nastavlja istim tonom.
"Kako?" pitam razmišljajući o svom ponašanju. Čini mi se da se lijepo ponašam. Ne histeriziram, ne plačem, ne ucjenjujem. Ništa ne radim. 'Ništa' je ključna riječ.

"Želiš li mi nešto reći?" pita me sad već kao zrela osoba.
"Ne", kažem i zaista to mislim. Ništa mu ne želim reći.

"Dobro, onda u tom slučaju...želim ti ugodan izlazak» kaže hladno i spusti mi slušalicu.
"Hvala" odgovaram u prazno. Klik.

Okrećem se od telefona i nosim svoje sendviče i sok do kauča, sjedam i smještam tacnu na koljena. Namjerno. Znam da bi mogla pasti, prevrnuti se, prosuti sve po podu, razliti sok, otkotrljati sendviče, zamrljati tepih. Čula sam to i previše puta. Gledam dva komada kruha sa onim između. Više nisam gladna. Šteta. Sendviči izgledaju tako zamamno. Suza majoneze s jednog od njih kapa na tanjur. Otpijem gutljaj soka. Zagrcne me gorčina. Soka, naravno. Na životu se ne možemo zagrcnuti. Ili?

Već tri godine sam zaljubljena u oženjenog čovjeka, supruga prve žene, oca, poštovanog člana zajednice. Već tri godine sam ljubavnica, lopuža, uništiteljica braka (kad bi prva žena znala za mene), kurva, kradljivica, kučka, grabežljivica, žderačica muškaraca, nimfomanka. Već tri godine sam druga žena, ona koja se pojavljuje nakon. Nakon što se s prvom ženom razmijene bračni zavjeti, pojedu svadbeni kolači i vrate duplići, triplići, stoplići tostera, rodi prvo, drugo, nto dijete, otplati nekoliko rata kredita (još samo 658 rata, dušo....) Već tri godine sam žena Zvrrrrr, žena koja dežura kraj telefona jer si ne može dopustiti da propusti ijedan poziv. Razmak između njih je ionako nepodnošljiv.

Već tri godine sam žena bez svog života, svog rasporeda, svoje satnice, SVOJIH planova, na raspolaganju kad me nazove, zakuca, skoči na noćnu čašicu, ranojutarnji na brzaka, kasnopopodnevno maženje; žena koja ga razumije kad nitko to ne umije, pruža nježnu utjehu ili vrući seks koji nedostaje u bračnoj ložnici; posebna žena, šarmantna, izabrana za nekoliko trenutaka ukradenih od djece, žene, rođaka, prijatelja, suradnika, ugurana u vremenske odsječke, zahvalna za mrvice milosti koje me prekrivaju poput pahulja snijega; nezahtjevna, neopterećujuća, nasmiješena podizačica raspoloženja kada mu se svijet ruši, kada ga šef nagazi, kada mu se posao nagomila, kada mu žena zvoca, kada su djeca neposlušna.

Ja nisam žrtva. Ja sam zavedena i zavodnica, očarana i očaravateljica, davateljica i isjeliteljica. Bespravna, zahvalna za sve sitnice. Već tri godine, tisućudevedesetipet dana mi srce lupa čim pomislim na njegov glas, njegovo naručje. Nije me briga koliko to košta. Spremna sam platiti. I plaćam. Plaćam samotnim blagdanima, plaćam sakrivenim pogledom iza sunčanih naočala i izbjegavanjem plesova, restorana, plaža, mjesta na kojima se obnavljaju ili rađaju romanse, plaćam ohlađenim ručkovima, večerama pripremljenim s ljubavlju i iščekivanjem jer: «Žao mi je anđele, neću se uspjeti izvuči.»

Nešto uvijek iskrsne. Život je prepun iskrsavanja nečeg; slomljenih nogu na školskoj utakmici, dječjih rođendana, iznenadnih poslovnih putovanja, ženine glavobolje, zubobolje, ramenobolje, kičmobolje, posjeta rodbine, susjeda, neprijatelja, vjenčanja, pogreba, krštenja, odvoza velikog smeća, platina i svjećica, auto servisa i tehničkih pregleda, utakmica, prijatelja u nevolji...Iskrsavanje nečeg uvijek ima primarno mjesto, kad nešto iskrsne to nikada ne može čekati, biti odgođeno, neobavljeno ili, ne daj bože, ostavljeno za poslije viđenja sa mnom. Iskrsavanja nečeg zahtijevaju punu pozornost, trenutačno i hitno bavljenje njima, riješavanje, zadovoljenje. Ne kao ja. Od mene se ne očekuju i ne toleriraju glavobolje, sastanci, dogovori, bolovanja. Ja sam osoblje s punim radnim vremenom na čekanju. Crveni gumbić koji blinka uvijek spreman da ga se pritisne i aktivira. 24 sata na dan, svakog dana, svaki tjedan, cijele godine. Sad već stopedesetišest tjedana. Bez isprika, bez iznimke, bez odbijanja.

Zato što ga volim, zato što on voli mene. Zato što kaže da me voli. «Volim te» i ja plaćam punu cijenu ne pitajući za iznos. Magična riječ koja u sekundi briše svu bol sati čekanja, razočaranja, zanemarivanja. Dvije riječi izlizane od korištenja svih i svakog, u svim i svakojim prilikama, prema svima i svakome. Dvije magične riječi koje brišu propuštene sastanke, propuštene sati, propušteni život. Moj život. Izgovorene, brišu i razum. Kako ih mogu pobijediti? Bez obzira na sve, on me voli. Bez obzira na MOJ neživot, ja volim njega.

Umorna sam. Na kraju sam puta nade, očekivanja, čekanja na posljednjem mjestu u redu. Aura abrakadabra riječi se pomalo izlizala. Napamet znam sve što će reći na svaku moju primjedbu, molbu, želju. I sve će zamotati u prekrasnu ambalažu zagrljaja i poljubaca. Moja bol, moji prazni sati vise poput etikete na ljubavnom paketu. Zajedničkom. On ga je umotao, ja sam ga kupila. I plaćam ga uvijek iznova, tisućudevedesetipet dana. I još toliko noći.

Moram nešto učiniti. Ja, jer on ima sve. Kad hoće, što hoće, gdje hoće. Ja sam tek stavka u dnevnom rasporedu, poput gableca ili partije tenisa. Ako itko išta treba poduzeti to sam ja. To je moj život. Ili ?

Ližem majonezu s prsta i zalijevam zalogaj sokom koji ostavlja novi okus gorčine u mojim ustima. Zašto i dalje pijem taj gorki sok?

Ostavljam tacnu na stoliću ispred sebe. Ne ide mi se u kuhinju. Ionako nikome ne smeta, nikoga neće dovesti u iskušenje nepojedeni sendvič. Nemam ni mačke ni psa. «Anđele, znam da ti je teško ovako samoj, ali alergičan sam na dlake, razumiješ, zar ne?» Naravno da razumijem. Nema toga što ja ne razumijem.

Okrećem se i gledam mjesec koji viri kroz oblake. Lagani povjetarac zaljulja zavjese i ispuni mi nosnice proljetnim mirisom jasmina. Preplavi me romantika. Udari me posred želuca.

Jesam li pogriješila? Da sam rekla bilo što drugo nego «zašto» i «izlazim van» on bi sada bio ovdje, strasno i bez daha bih ležala u njegovom naručju. I plaćala dalje cijenu na koju sam sama pristala. Nikada mu se nisam uspjela oduprijeti. Nikada to nisam poželjela. Slike zajedničkih trenutaka proviruju u moje misli. Obuzimaju me. Smijeh, ples, dodiri. Osjećaji s vrha svijeta. Jedini koje znam.

Gasim svjetlo i uvlačim se u hladan krevet. Bože, kako mi nedostaje.....
Zvrrrrrrrrrrrrr.
«Halo?»
„Anđele jesi li to ti?“

- 15:43 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 19.12.2008.

Tok nesvijesti

mobitel „Ej, bok, bok, ja sam…na autobusnoj sam…čekam bus, čovječe kakva gužva…ne kužim kak se ljudi mogu vozit busevima svaki dan…ček da se probijem naprijed da ulovim sjedalo kad dođe…mrzim stajati…ups, shit… …ma peta mi je upala između ovih ploča, kocaka, kaj već jesu…ne mogu je izvući…čovječe, koji to kreten može napraviti takve idiotske kocke…upropastit ću si petu skroz-naskroz…. tužit ću nekog… ček, nazvat ću te za sekundu…“
„Tu sam…ma da, jedva…čovječe, sad mi je sva izguljena, a samo kaj sam ih kupila…ne, ne, onom di smo bile skupa…onom iza onog s tangama…e, tom, tom…super su, odma su mi zapele za oko…oko13 centimetara, da …sumnjam da buš ih našla, bile su zadnje…ma, dobro je, skoro se ne vidi…najgore je kaj ja znam da više nisu nove…ma, to ti je ovaj usrani grad…ni busa nema na vreme…a ljudi se tiskaju ko stoka…jedva čekam da mi stigne novi auto, ovo je čista koma…moj tutač?….ma, čekam boju pa ga stari nije mogel odmah uzeti…da, tak mi idu na živce, koji vrag imaju boju u katalogu, kad je nemaju za isporuku….kak misliš drugu boju, si ti normalna…pa imali su samo one luzerske boje nisam luda da se u njima vozim ko neka daltonistička seljačina…koju priču?, a tu !...ma da prekinul nas je onaj stari debil sa svojim gerijatrijskim primjedbama…kog vraga ne šeće po Mirogoju kad mu živi ljudi tak idu na živce…kreten….pa kak se ne bi uzrujavala kad prvo cijelo vrijeme dok telefoniram bulji u mene ko tele, a onda još misli da mi može dijelit lekcije…kaj bi ja sad trebala, šutit ko mumija….kog vraga sluša kad drugi pričaju na mobač…onda još vele da su mladi neodgojeni…a njega, tak strašno odgojenog nitko nije naučio da se ne prisluškuju tuđi razgovori…kaj sam ja kriva da su njega odgajali prije svih svjetskih ratova kad još ni struje ni bilo…luzer!…on bu meni dijelil lekcije o odgoju, budala stara…kaj, kaj sam mu rekla, pokazala sam mu prst i izašla van, tak i tak je bila moja stanica…kaj, kaj je onda bilo?…a to… ne nisam joj rekla… …rekla sam da joj bum rekla, ali nisam…bila je nekak tužna, valjda ju je onaj njen opet prebil…imala je kilu pudra oko očiju i neko plavo sjenilo koje nosi samo kad dobi šljagu…ne, nije niš rekla, al imam ja nos za takve stvari…ne mreš mene farbat…da ti pravo velim ni ni čudo da ju klepi, i ja bi ju nekad najradije išamarala…ma, nek se sama pobrine za sebe, kaj bi se ja zamarala s njezinim privatnim stvarima, sigurno ga je s nečim iznervirala pa je čovjek izgubio živce…i meni je dost kaj ju moram gledati svaki dan…da, i slušati…ta se bome ne skida s mobitela, razgovara čak i u zahodu…ček, došel mi je bus, samo da se popnem i sednem, ne, ne, nemoj prekidat…nemojte se gurat s tim vrećama…ja se ne guram, vi se gurate…zato što ste vi meni zabili lakat u rebra, a ne ja vama…babuskara bezobrazna…evo, tu sam….jedva…čovječe, kak mi idu na živce te babetine s vrećicama…kog vraga u njima nose, ko da bu sutra smak svijeta…..prvo se natovare na placu onda juriš na sjedala…ne mreju stajati par stanica, al mogu jurišati da se dohvate stolca….čovječe…kaj me gledate tak? …ma, niš, jedna me gleda tak krvnički…nek ona proba hodati celo jutro na peti od 13 centimetara pa da ju vidim…ma da, gledam kroz prozor, kaj me briga, ko da sam jedina kaj sjedi u busu…čovječe, uvijek se nekak namjere na mene…znam da su zavidne, čovječe, ali se nerviram jer ispada da sam im ja kriva kaj imaju 150 godina i isto toliko kila i kaj se brinu za celu familiju…zakaj bi ja sad tu trebala ispaštat za njihove promašene živote?…ma, nemoj, molim te…no, di sam stala…aha, e to…ne, došel je do mene…ma, da….i veli on meni kaj ne buš plesala, a ja velim ne bum…kak, zakaj…ma ti si luda, čovječe…tip je skroz kenj-kenj, štapom ga ne bih dotakla…sav onak ljigav, fin, s manirima, dobar dan, kako si, želiš li plesat, slatkast, fuj…čovječe…dođe mi da se istuširam nakon njegove blizine…ne mreš verovat kakvih tipova ima…koji Irenin?...ma daj molim te…ona je isto guska…stalno puši fore onog lika kaj joj folira da ne mre ostavit curu, jer je već dugo s njom i teško mu je povrijediti je… a Ireni priča kak mu je ona ideal žene, da bez nje ne mre živit, da cijele noći misli na nju i te bljuzge…ma, znam da sere, ja sam joj to rekla sto puta, ali ona veli da ne mre bez njega disat, da samo na njega misli…koja glupača…koji Luka?...moj Luka?...ma to je drugo…Luka je imal ženu s kojom ni bil u dobrim odnosima, zapravo ni bil u nikakvim odnosima i bili su pred razvodom…pa naravno da sam sigurna…Lukin brak je bil gotov, samo su formalno bili skupa i to je neš sasvim drugo, kužiš?… je, još je s njom u braku, al da sam htela s njim ostat, ne bi više bil… sigurna sam….bil je lud za mnom i bila sam mu sve na svijetu i bil je užasno nesretan kaj ne mre ostavit ženu, ali krava je stvarno bila nestabilna i da ju je ostavil mogla se ubit…sigurna sam, da…ma daj, ne ćeš mi valjda reći da bi se cura od Ireninog komada isto htjela ubit da ju ostavi…kaj misliš da vlada epidemija samoubojstava ostavljenih cura i žena?...Irenin je tip samo strašno sebičan i hoće sedit na dve stolice…a Irena puši foru koju joj on prodaje …jesam ti rekla da ide na pobačaj? … da, opet…ne znam, mislim treći….ček malo, sad će moja stanica…samo da se probijem do vrata…koja gužva….a ovaj idiot nas vozi ko krumpire, skoro sam opala…čekaj malo…- kaj hoćete sad vi?... ako vam nije pravo da su pored vas ljudi onda se vozite automobilom ili taksijem…pa jel vi poznate Irenu? Jel poznate Luku?...pa kaj vas se onda tiče kaj ja pričam …pričajte i vi…ja vas ne bum slušala, ak opće imate kakav život o kojem možete pričat…kaj vas briga koliko plaćam mobitel, jel vas prosim novce…ma, dajte gnjavite nekog drugog - evo me, sišla sam…ma glupača…ne mreš na miru razgovarati s prijateljicom da nešto ne komentiraju ili bulje u tebe ko da imaš dvije glave…primitivci…kaj di sam, evo zvonim ti na vratima, otvaraj vrata…bok, srček, bok, ček, samo da zvrcnem mamu doma da vidim jel donijela s placa kaj sam joj rekla…

- 07:51 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se