Gledam kroz prozor i pjevušim „Što je danas lijep i sunčan dan“ a Zvonko nadodaje svoj stih – al' je hladno u pizdu materinuuu…Što odgovara činjeničnom stanju…
Nedostaje nam šetnja ovim krasnim parkom gdje se mogu pozdraviti i porazgovarati i sa Titom i sa Tuđmanom, naravno kad nisu u izolaciji… No svakako je bolje trpjeti misli 21 stoljeća ove naše družine, nego izlagati guzicu promrzlinama…
Dakle, ostajući zatočenikom vremenskih neprilika, jedino što mi preostaje je gledanje ili aktualnog sata na TV u ili pogled kroz prozor.
Aktualni sat odbacujem jer je opasan po probavni trakt. Tu se postavljaju samo dva ista tipa pitanja raznih modaliteta :
1.Zašto ništa ne radite i ništa ne znate, jer kad smo mi bili na vlasti teklo je med i mlijeko?
2.Kako to da smo mi na vlasti toliko dobrog i krasnog učinili za razliku od ovih idiota prije?
Razlika je samo da li dolazi lijevo ili desno od prolaza kroz klupe.
A odgovore na ta duhovna pitanja vidim i kroz prozor - eno se dva starca otimaju za plastičnu bocu (dakako praznu) najpoznatijeg imperijalističkog pića…Jer sad već svaka nađena boca postaje bitna obzirom da je lov na njih istrijebio svu lovinu…
S druge strane ceste bakica vuče kolica iz kojih vire listovi povrća, odbačenih danas na tržnici..
Pomislih kakva bi reakcija bila da na zadanu temu školske zadaćnice „Zima u mom kraju“ netko opiše upravo ovo viđeno :
Dok je zima dodirivala same kosti, dvojica penzionera su jebali mater jedan drugom otimajući se za usranu bocu kokakole…Smirivala ih je bakica koja se trudila da iscrpljena tom studeni, ne poklekne pod teretom sakupljenih odbačenih listova kupusa…
Tako bi možda napisali neki ruski klasici…
Ali, normalno je da se ta scena opiše ovako:
Zimsko je sunce zlatnim prstima nastojalo zaštititi našu ulicu od studeni. Prekrasne stare fasade zgrada blještale su radošću zimske tišine koju su prekidali razgovori šetača umirovljenika…Raspravljali su o prolaznosti i zimi svog života…Starica, u žurbi kući, glasno je pozdravljala svoje prijatelje kao da i ona želi pokazati otpor ovoj hladnoći…
E sad…ako se želim okrenuti na drugu stranu, pokriti toplim pokrivačem i zahrkati do večere uzmimo da mi se ona prva verzija pričinila…
Uostalom, tko bi kupio boce sa smeća za 0,5 kuna?…Mi smo bogata zemlja bogatih ljudi…
Sve mi se čini da polako ozdravljujem…još prije par mjeseci bio bih bijesan i ljut, a danas polako shvaćam da to što vidim nije baš onako kako vidim, nego kako trebam vidjeti…
Ili tako nekako…
