skybird

Zvao me doktor na razgovor i rekao da napredujem…Čestitam ti glupane jer sam te i bez pohađanja amaterskog tečaja za glumce uspio sjebati…

A bilo je strašno teško naučiti na svaki komentar odgovoriti daaa, ahaaaa, u pravu ste, slažem se, upravo tako….Pa tu je najteže samo rotirati ove odgovore….

Sreća da glupani nisu čuli za „Umijeće ratovanja“ pa me ne mogu provaliti, a do tada ni ne znaju da ja vladam njima a ne oni sa mnom…

Zadnja nagrada koju sam dobio za uzorno ponašanje je slobodan pristup internetu pa sam nekoliko sati uživao svim svojim bićem…

Oduševljavaju me mogućnosti upoznavanja tipa Iskrica, Smokva i sl. Posebno su mi zabavne oni ulazni profili koji se moraju ispuniti…Za krepat od smijeha…Kaže jedna da jede vani...mjesto boravka - Švedska…Hahaha…Pa ona uvijek jede vani …hahaha… Kaže druga ima 56 godina, živi s roditeljima…Možda joj je i Pantelija još živ, hahaha…
E ima se što pročitati… doslovno…
Jednom prilikom sam se skoro ugušio od smijeha kad mi je prijateljica ispričala kako joj se tip nabacivao preko iskrice pa rekao kako je bio član i ZG filharmonije – okretao im listove dok su svirali…hahahahahaha… A on to ozbiljno…Kao, koja sam ja faca…
Pustio ju je na miru kad mu je odgovorila da je i ona imala vezu sa filharmonijom…Al' sa svakim pojedinačno…

Zato sam otišao na blogersku stranicu…I tu se ima što pročitati…Da znam gdje su pojedini autori zvao bi 911…hahaha…Ali ima i neobičnih priča…Npr. jedna djevojka koja ide u katoličku gimnaziju se morala ispovijedati pred svojim ravnateljem koji je vršio ispovjed…i jadna, morala je reći da se samozadovoljavala…(ispričala je to u blogu doista iskreno i zgodno)…Onda su biseri komentirali kako je to posve normalno…E jebem ti tu normalnost…Kao sutra kad sjedne u učionicu pred njega to je sve cool…Još samo treba da on
kaže:
–Kako smo danas? Jesmo opet malo drkali?...
Nemoj me jebati…Što nije ugodno nije, pa taman sto sakramenata to propisivalo…

A osobno me oduševio tip koji piše poeziju iz sanatorija (to me privuklo jer smo kolege po ustanovi) al on je jebote stvarno trknut…To što on piše, hahaha, to je za Nobela u konkurenciji ludost…Ili je pod stvarno teškim oblicima dopinga…

Ipak, najviše me (a i moje supatnike) zabavljaju blogovi koji suosjećaju s nama u ovim bespućima povijesne zbiljnosti, hahahahahaha….

Uglavnom, Frenky bez obzira na ove blagodati nove tehnologije smatra da je to samo registracija svih nas…Pita zašto se moramo registrirati da bi nešto u novinama komentirali? Odmah i odgovara: zato da znaju tko je napisao…Kažem mu da je na krivom tragu, a on kaže bolje na krivom nego nikakvom…

Upozorio me da pazim što pišem jer bi mogli najebati a ja kažem da luđaci štogod učinili nisu odgovorni…A tješim ga i brojem komentara… Po njima ja sam osobni pisac za 3-4 bolesnika koji se još dobro skrivaju…Jednom je to doista lako jer je stvarno glumac, i to izvanredan…hahahahaha…..hahahahahaha

Vraćajući se jutros na odjel naše nam omiljene bolnice, mislim o tome kako sam u petak bio neopravdano grub prema očekivanom vikendu…
Očekivao sam novi teror raznih čimbenika na tijek mojih moždanih impulsa, ali sam dobio upravo suprotan efekt…
Od silnog smijeha kojem sam bio izložen, imam laganu upalu mišića trbušnog zida i dobro će mi doći malo ozbiljnije teme koje me očekuju idućih dana.

Prvi me urnebes dočekao na kavi u subotnje jutro…Naš profesor koji je zadužen za recenzije svih novinskih članaka, hodao je po kafiću širom raširenih novina i spominjući Boga u izrazito negativnom kontekstu na glas čitao udarni članak iz subotnjeg izdanja Večernjaka:
- „Ebi će najvjerojatnije postati Kinga rekao je jučer glasnogovornik Vlade Ratko Maček, odgovarajući na brojne upite novinara koje je zanimalo što će biti sa psićem.“
Prihvaćajući činjenicu da me više ništa ne može iznenaditi u našim novinama, veselila me pantomima našeg dragog profesora…Lupao se po čelu, čudio kao malo dijete, psovao…
Rekao sam mu da se smiri, popije još jedan pelinkovac i pročita Sportske a on je pogledao u strop i počeo zavijati kao vuk na mjesec…Onda je rekao:
- Kad sam ih otvorio vidio sam da je udarna vijest kako je Lani (ali ne Pavić, hvala ti Bože, nego Kranjčar) ostala torba na bečkom aerodromu…

Gledao sam ga i smijući donekle žalio, jer uz svu svoju naobrazbu ne shvaća da je sve to što čita danas najnormalnija stvar. Mozak se ispere i onima kojima je dobro napunjen a kako neće jadnom narodu kojem je pražnjen stoljeće…

Onda sam otišao na nogometnu rekreaciju na kojoj se nekim čudom našao i jedan naš poznati političar…E tu sam tek uživao…Čovjek iako zna igrati nogomet kao tuljan golf, nije želio izlaziti iz igre…I što je još bolje, svi se trude dodati mu loptu pa nakon što je on izgubi plješću i viču bravo…Ja sam se toliko smijao tom skeču da sam se skoro upišao…Čovjek se saplete o svoju nogu, opizdi na nos a oni viču bravo…Šta bravo? Što je pao na nos?...

Pomislio sam kako je sreća da nema i u protivničkoj ekipi jedan takav jer bi mi morali njima dokučivati lopte a da oni igraju jedan protiv drugog…I pravo je čudo što od 12 igrača nema dva funkcionera…

Od cca 2 mil. aktivnog stanovništva postoje : Saborski zastupnici, Vlada i njeni članovi, pomoćnici ministara i pročelnici ureda ministarstava, čelnici stranaka, župani, dožupani, predsjednici, dopredsjednici i vijećnici županijskih i gradskih skupština, gradonačelnici, načelnici općina, članovi općinskih vijeća, predsjednici i dopredsjednici gradskih vijeća, članovi odbora i pododbora za kulturu, sport, gospodarstvo, obrazovanje, zdravstvo, sukob interesa itd.itd., predsjednici, dopredsjednici raznih komora (svih osim plinskih), predsjednici, dopredsjednici i tajnici raznih sportskih saveza (doslovno bezbroj), društava, udruženja, udruga, zadruga i sl…
Ma kad ovako nabrajam dođe mi da se odem ispričati onom čovjeku što je živio u BiH a kod nas obnašao dužnost pročelnika za urbanizam i prostorno uređenje…Izjavio sam da smo kretenska država ako moramo dovesti ljude iz druge države a ne zapošljavamo naše…Pa jebote, stvarno nas nema dosta za sve ovo…Trebat će ih hitno još uvesti…
Ustvari, poznavajći prostorna uređenja Bosne više sam sumnjao u njegovu imaginaciju nego što mi je on kao on smetao…Pitao sam se kako on može predvidjeti nogostupe kad ih nije u životu vidio…

Onda sam sreo neke radne kolege koji me za vrijeme najžešćih sukoba sa direktorom nisu niti pozdravljali…A sad me samo nisu izljubili…Kažu da su oni uvijek tvrdili kako sam ja u pravu i da treba tog lopova staviti iza brave jer firma je na koljenima…Ali on im obećava dionice s kojima neće morati kupovati toaletni papir… Umirao sam od smijeha…

I tako, dešavalo se i drugih smiješnih situacija koje su samo potvrdile da je blago nama luđacima…Nama je sve ravno, smiješno…a na kraju kraljevstvo nebesko…

Jutro je petkovo, kad čekam papir za odlazak na vikend…

Razmišljam kako osim one svoje male obitelji, i kojih malobrojnih iskrenih prijatelja što se kamufliraju u ostatak hodajućih zombija, nema baš puno stvari kojima bih se radovao…

Već par metara nakon izlaska uklopit ću se u tu svjetinu trubeći vozačima koji ne pokrenu auto već na žuto, jebat ću mater onima koji meni budu trubili za nepažljivo prestrojavanje…

Ući ću u prvu gostionu na šalicu odurne kave i pokušavati udahnuti poneku molekulu kisika u tonama cigaretnog dima…Ionako mi netko jednom reče da nam je svima suđeni ili rak pluća ili sida – ovisno samo o onome što pušiš…

Otvorit ću Sportske Novosti u kojima će pisati kakve su boje gaćice što ih je Niko Kranjčar jučer nosio…na prvoj strani…Na drugoj je analiza naših reprezentativnih pobjeda u odnosu na prisutnost mame Elvire Kranjčar… Ali daljnju muku po sportu ostavit ću možda već za ponedjeljak…

Doći ću kući u moju oazu mira ali će me zasmetati otuđivanje moje djece koja bez Play stationa ili sličnih gluposti više ne mogu zamisliti normalno funkcioniranje…
Zasmetat će me i novi par cipela moje supruge uz ovih složenih 28… kupila je ove nove jer je bila, kao i obično, prava prilika koja se ne propušta…sniženje sa 599 na 499 kn…A inače su snižene jer spadaju u jesensku kolekciju koja je prošla…I normalno, na iduću jesen taj se oblik i boja više neće nositi i trebat će kupiti nove…I kad se pomnože sva godišnja doba sa svim mogućim prigodama za nošenje i puta sniženja – zaključim da je ovih 29 još i dobro…

Otići ću navečer na rekreaciju sa ekipom i zaigrati nogomet koji će na kraju završiti svađom i prepirkom da li je bio faul ili nije, tko igra grubo a tko ne i sl…Razumljivo obzirom na frustracije koje se nakupljaju tijekom dana…Kad paziš što reći ženi, nadređenom, podređenom, poslovnim partnerima, kad ti je muka da lažeš, da trpiš laž a ne smiješ reagirati, jedino što ostaje je psovati, vikati i udarati na jednoj nogometnoj rekreaciji…(još jedna tema za dalje…)

Ovu svađu ćemo izgladiti na piću u omiljenom kafiću, gdje ćemo svakim pivom postajati otvoreniji i ispovijedati prošlotjedne pizdarije…

Zadržat ćemo se do vremena kada će početi dolaziti polugole djevojke sa nepunih šesnaest koje će umjesto Kiki bombona gristi neke druge i zalijevati ih respektabilnim količinama piva…
Strahovat ću da za koju godinu za tim šankom neću vidjeti i svoju kćer kako sa pivom u ruci i zadignutom majicom ne ljubi nekog slučajnog prolaznika…Pitat ću se gdje i što razmišljaju roditelji tih djevojčica…i gdje je policija da nadgleda točenje alkohola maloljetnicima kojih je tu 90%...
Frenky je jednom prijavio gazdu sličnog lokala i svi su mu se smijali…cijeli grad…

Otići ćemo kući kad ta naša perspektivna mladež na kojoj budućnost svijeta počiva, počne puštati neke pjesme grupnog naziva turbo folk….

Doći ću kući gledati nasilje na TV-u, poljubiti ženu i razmišljati u koliko sati je najbolje krenuti za bolnicu…

Najviše volim ove seanse sa našim dragim doktorima…Oni misle kako nam ispravljaju mozak, mi se pravimo luđi nego što jesmo i baš nam je zanimljivo…

Još mi je zanimljivije što su mi dok sam bio normalan svaku riječ, svako slovo, svaku izjavu, milijun puta proanalizirali, ocjenjivali, mjerili…Te što je htio s tim reći, te zašto je to rekao, te ne smije se to javno ocijeniti…

Danas kad sam lud, pričaj, seri, lupetaj…nikom ništa… Koga je briga što neki luđak govori?...
Čak i na TV-u te frikove stavljaju poslije pola noći…Tamo neke umjetnike, pisce, akademike, znanstvenike raznih profila ubacimo u 23.55. i 'ko ih jebe…Neka laprdaju…

Ali u 20.00 u „prime time“ neka nas zabavlja Jasmin Stavros, nasmijava Naša mala klinika ( za djecu do četvrte godine), a u emisijama tipa Ništa osobno, saznajemo koliku petu na cipeli voli nositi naša ministrica pravosuđa (izabrao sam ozbiljniju stvar iz emisije)…

I tako, pošto sam jedan od inih duševnih bolesnika koji ne razumiju logiku stvari, barem mi ostaje ova zajebancija sa našim vrlim doktorima…

Recimo jutros nas pita doktor koju bi smo osobinu htjeli imati a nemamo ju…Ja mu kažem da bi volio imati njegovo samopouzdanje jer sa tako ružnom njuškom ja se ne bi pred nikim usudio pojaviti…Pomislio sam kakvo bi mi bilo zadovoljstvo da sam to mogao reći onom ultragadnom direktoru…Npr. prošireni kolegij, svi rukovoditelji a ja zamolim onoga najbliže prekidaču za svjetlo da ga priguši, jer ružnoća direktora mi može oštetiti rožnicu oka…
A doktor se na komentar samo grohotom nasmijao…veli - luđak…

Onda zajebanciju prihvatili i drugi…Kaže Zvonko da bi on bio bogat…Nije karakterna osobina al' bi sa tom osobinom bez problema mogao poševiti Lanu Pavić…
Jebote, on je izgleda nju proanalizirao kao da je Hopkins u „Jaganjcima“…

Frenky kaže da bi bio vidovit pa bi uvijek unaprijed znao kad će doktor doći kod nas na terapijski razgovor…Svi smo se pogledali a Frenky nas je iznenadio komentarom:
- Onda bi znao doktore da Vam je žena sama kod kuće…
I Frenky zna podjebavati…

Jozef bi želio biti bliži Bogu…Pita ga doktor što pod tim podrazumijeva - više molitve, manje grijeha ili nešto drugo, a Jozef mu kaže :
- Ma treba mi kat na kući, prizemnica nam je pretijesna….

I, tako smo se smijali grohotom…A doktor nas je sažaljivo gledao i razmišljao kako je teško biti bolestan u glavu… Objašnjavao nam je gdje griješimo u razmišljanjima…kao dvogodišnjoj djeci…

Moj doktore, da samo znaš koliko je lakše biti s ove strane…

Gledam kroz prozor i pjevušim „Što je danas lijep i sunčan dan“ a Zvonko nadodaje svoj stih – al' je hladno u pizdu materinuuu…Što odgovara činjeničnom stanju…

Nedostaje nam šetnja ovim krasnim parkom gdje se mogu pozdraviti i porazgovarati i sa Titom i sa Tuđmanom, naravno kad nisu u izolaciji… No svakako je bolje trpjeti misli 21 stoljeća ove naše družine, nego izlagati guzicu promrzlinama…

Dakle, ostajući zatočenikom vremenskih neprilika, jedino što mi preostaje je gledanje ili aktualnog sata na TV u ili pogled kroz prozor.

Aktualni sat odbacujem jer je opasan po probavni trakt. Tu se postavljaju samo dva ista tipa pitanja raznih modaliteta :
1.Zašto ništa ne radite i ništa ne znate, jer kad smo mi bili na vlasti teklo je med i mlijeko?
2.Kako to da smo mi na vlasti toliko dobrog i krasnog učinili za razliku od ovih idiota prije?
Razlika je samo da li dolazi lijevo ili desno od prolaza kroz klupe.
A odgovore na ta duhovna pitanja vidim i kroz prozor - eno se dva starca otimaju za plastičnu bocu (dakako praznu) najpoznatijeg imperijalističkog pića…Jer sad već svaka nađena boca postaje bitna obzirom da je lov na njih istrijebio svu lovinu…
S druge strane ceste bakica vuče kolica iz kojih vire listovi povrća, odbačenih danas na tržnici..

Pomislih kakva bi reakcija bila da na zadanu temu školske zadaćnice „Zima u mom kraju“ netko opiše upravo ovo viđeno :

Dok je zima dodirivala same kosti, dvojica penzionera su jebali mater jedan drugom otimajući se za usranu bocu kokakole…Smirivala ih je bakica koja se trudila da iscrpljena tom studeni, ne poklekne pod teretom sakupljenih odbačenih listova kupusa…

Tako bi možda napisali neki ruski klasici…

Ali, normalno je da se ta scena opiše ovako:

Zimsko je sunce zlatnim prstima nastojalo zaštititi našu ulicu od studeni. Prekrasne stare fasade zgrada blještale su radošću zimske tišine koju su prekidali razgovori šetača umirovljenika…Raspravljali su o prolaznosti i zimi svog života…Starica, u žurbi kući, glasno je pozdravljala svoje prijatelje kao da i ona želi pokazati otpor ovoj hladnoći…

E sad…ako se želim okrenuti na drugu stranu, pokriti toplim pokrivačem i zahrkati do večere uzmimo da mi se ona prva verzija pričinila…

Uostalom, tko bi kupio boce sa smeća za 0,5 kuna?…Mi smo bogata zemlja bogatih ljudi…

Sve mi se čini da polako ozdravljujem…još prije par mjeseci bio bih bijesan i ljut, a danas polako shvaćam da to što vidim nije baš onako kako vidim, nego kako trebam vidjeti…

Ili tako nekako…

Vjerovali ili ne, za nas pacijente omiljene nam duševne bolnice (ipak je ljepše nego luđake), postoji nešto na malom ekranu što smatramo krajnje ozbiljnim i društveno relevantnim…
To je subotnja emisija Nightmare stagea ili Noćne more po naški, koju ne propuštamo…
Vrlo je jednostavno objašnjenje za ovu konstataciju:

1.Voditelj NMS – voditelji ostalih TV 17:2
2.Intervjui NMS – intervjui ostalih TV 9:0
3.Iskrenost NMS – iskrenost ostalih TV emisija 3:0 b.b.
4.Slika društva NMS – slika društva ostalih TV emisija 64:0
5.6…7…n...

Konkretno, vrlo je bolno gledati Bata Acu nedjeljom u dva, jer gledati kako čovjek uživa u svojoj slici na ekranu i boji svog glasa, jedino pospješuje varenje u želucu obilatog nedjeljnog nam ručka…Ili trpjeti voditelja Otvorenog, koji bi trebao po svim svojim karakteristikama voditi hrvatsku verziju Kocka,kocka, kockica…On mi je u toj emisiji kao galibardić (minijaturni pjetlić) koji nasrće na njemačkog ovčara…a tek Bage i ostali kukci…Kao što Delboy kaže – kad su se rodili babica je ošamarila njihovu mamu a ne njih…
A Malnar? Nije sjedio dva dana u šminkeraju, prosio po zagrebačkim buticima, ne čita s blesimetra i papira, ne govori pompozno kao u HNKu…Kaže čovjek što je i do kurca…

Intervjui su posebna priča…Došao Robi s dvogodišnjeg puta po Africi…Bio čovjek u Tanzaniji, Keniji, Etiopiji, Ugandi, Ruandi i ne znam gdje…motociklom…E majku mu jebem - to je story…Gledali smo netremice…
A ovi kreteni stave Piramidu…Piramidu…Ona broji glasove, neki mudraci pričaju, bijednici se za sto kuna ubiše pljeskajući…'ko li tu uzima novce na pravdi Boga?..Ako nećeš to, može Kontraplan…Joj, valjda im djeca neće brzo narasti…

I koliko kretena ima tek vidim kad počnu provokativno zvati Stankeca, Lakija, Jarana…Pa svi smo mi oni (mislim doslovno svi), ako ćemo biti iskreni sebi, ali većina neće…Većina se prepoznaje u nekim sisatim plavušama ili napudranim macho tipovima…
Lana Pavić piše autobiografiju…Morali su joj prije toga reći da to nije opis auta…A zamisli Stankecovu ili Lakijevu autobiografiju…

Što reći? To je slika našeg društva…U NMS ona je realistična kao nenamještena fotografija…prihvatljiva i lijepa koliko god bila teška…

Na drugim televizijama to je jeftino nacrtana šundovska slika, koja se boja u skladu s namještajem…A taj namještaj je već dobrano raskliman i izgreban…

I zato živjela Noćna mora i njezini junaci…

Evo nas nazad na našem odjelu…Provedeni vikend u normalnom svijetu potaknuo nas je na novu ludu (a kakvu drugačiju) ideju - uvođenje i proglašenje nagrade naše umobolnice…

Naime, siječanj je mjesec kada se dodjeljuju doslovno tisuće nagrada a definitivno smo mi Hrvati svjetski rekorderi…I sto posto bi jednostavnim brojanjem godišnjih nagrada došli do potvrde ulaska u Guinnessovu knjigu...
Jednostavno, Hrvat (a može i svi stanovnici Hrvatske), koji nije dobio neku nagradu može slobodno uže preko grede…Jer to znači da baš apsolutno ništa ne vrijedi…Toliko je glup da nije izmislio sam sebi neku nagradu. Pa čak ako ima i konkurenciju u toj svojoj nagradi, toliko je glup da nije izmislio kategoriju i podkategoriju u okviru nagrade…A ako i tu ima konkurenciju nesposoban je da potkupi i podmiti nekoliko članova žirija koje uostalom on sam određuje…

Prije 7-8 godina sam prisustvovao dodjeli nagrada iz branše…Nakon te dodjele dobio sam proljev od kojeg sam se liječio danima…Ma jebo salmonelu, ona je bila nula za ovo…
Skračeno izgledalo je ovako (Ali stvarno doslovno, majke mi):

Radno predsjedništvo u sastavu A,B,C,D čita odluku komisije koju sačinjavaju A,B,C,D…
A pročita da je komisija je odlučila da Godišnju nagradu za razvoj ove industrije dobiva A…B se diže i predaje plaketu A (toliko su glupi da su sami sebe proglašavali)…Istu tu nagradu dobiva potom i B,C,D…Potom se dodjeljuju nagrade za ukupan doprinos toj industriji (dobivaju sva četvorica !!!)…I na kraju A i B dobivaju neka osobna priznanja…
Monty Payton je kurac za ove…A tek nas stotinjak…Plješćemo li plješćemo…A oni ljube li se ljube…

I tako, zadnjih dana gdje god da gledam, što god da čitam, nagrade, nagrade…Sport naravno prednjači jer smo sportska velesila…U mom gradu ima toliko sportaša da su se svi izredali pa od ove godine opet idemo ispočetka…Bar da se hoće mladi baviti pa da ima novih, ali najmlađi nogometaš ima 32 …Zato smo izabrali ribiča…on je na nekoj bari uhvatio najvećeg šarana…
Onda ide kultura…nema nijednog pjesnika koji nema svoju nagradu…glumci…pjevači…
Ma ne znam koja još nagrada fali…Neka redovnička…
Onda pročitam da ima nagrada „Posvećen život“ – za novinara koji najvjerodostojnije prikaže redovnički život…(tko ne vjeruje www.redovnici.hr)

Pa pročitam obrazloženje za osnivanje nagrade Plavog telefona „Nipetnišest“ za humano djelo stoji:
Citat: Živimo u vremenu kada negativnosti dominiraju našom svakodnevicom, kad nas zapljuskuje inflacija natjecanja i nagrađivanja svega i svačeg.
Željeli smo učiniti nešto za dušu. Napraviti još jedno dobro djelo za djecu i mlade koji ne očekuju nagradu i dobitak. Kraj citata…
To je otprilike kao da kažem: Živimo u vremenu nezdrave hrane kad se ždere sve i svašta. Željeli smo napraviti nešto za želudac. Željeli smo napraviti nešto za djecu i mlade koji ne očekuju hamburgere i pizzu. Zato smo istopili čvarke, napravili salenjake (kolači od sala) i super slatke šampite…

Da sad dalje navodim što se sve nađe pod pojmom nagrada, pomislio bi netko da osim što sam lud koristim i halucinogene droge…
Zato :

Duševna bolnica „Braća Karamazovi“, odjel nesocijaliziranih, raspisala je godišnju antinagradu za dostignuće u području nesudjelovanja u značajnim godišnjim ostvarenjima…Odmah je odlučila o laueratima:

Iz područje medija - Jozef B. dobiva zlatnu ciglu za razbijanje televizora pri gledanju emisije Big brother, u kojoj se natjecatelji takmiče u glasnoći puštanja vjetrova…

Iz područja tiskovina Zvonimir I. dobiva zlatne škare za uriniranje po reviji koja je proglasila Lanu Pavić za hrvaticu godine…

Za područje političkih znanosti Frenky G. dobiva tri dana samice za mišljenje o predsjedniku Mesiću…

Za posebno dostignuće u klasi Optimist Lucija M. dobiva postolje za mladenačku tortu…

Ja, kao osnivač nagrade odmah si dajem nagradu za životno djelo…Razlog? Pa kog je to briga?...

Koliko malo treba čovjeku, pa makar i ludom, da se razveseli…

Zauzet izradama planova, programa, izvještaja, izvješća, strategija, analiza, koristeći ime Microsoftovo češće od svevišnjeg, dok sam živio u normalnom svijetu nikada nisam koristio onaj komunikacijski dio mrežnih mogućnosti…

Međutim, nakon odlaska u izolaciju doživjeh iskustvo koje mi je nedvojbeno dokazalo postojanje duše, izvidalo rane užasnih spoznaja i stavilo oklop za sutrašnje borbe…
Naiđoh na sugovornicu koja je mogla biti bilo tko, izgledati bilo kako, raditi bilo što, biti bilo gdje…a ja sam s „tim“ provodio sate i sate u razmjeni moždanih valova…Dakle, apsolutno vanmaterijalni, neovisni, nepoltronski, bezinteresni, bezimeni kontakt…Prekrasan…

Nakon što je napustila mrežu, pitam se da li je uopće i postojala ili je samo bila plod moje ludosti… I počeh bilježiti ono o čemu bi da je tu, sigurno satima raspravljali u međusobnoj komunikaciji…

I onda, odjednom shvatih da moje dnevne ispovjedi čitaju i neki ljudi izvan ovih zidova a koji su vjerojatno bliski mojoj dijagnozi – neprihvatus idiotikus voditis. I ne samo da čitaju nego potvrđuju situaciju i ludilo…

I bude mi jednostavno drago…Razveseli me…

Kakve li sreće znati da još nismo svi uhvaćeni…Da Terminator još ne može mirno hodati…
Nisam prvotno ni pomišljao da bi odgovarao na komentare, ali to je najmanje što mogu učiniti istomišljenicima…i trenutno najviše:)) …

Volio bih kad bi ovaj pokret otpora uspio vratiti pravdu, istinu, iskrenost, kulturu, poštenje, kriterij vrijednosti…Ali neće ići… Jer to nije samo kod nas…Ova strava se događa na cijelom ovom jadnom planetu…Jer ipak je Jerry Springer show na vrhu svjetske gledanosti…

Zato nam ostaje da pišemo, čitamo, komentiramo…i po mogućnosti se smijemo…

Ali…ako nam i to pismo postane sredstvo doći na neku cool listu zbog cool liste, onda je Terminator na dobrom putu…Zato, ne stavljajte me u favorite nego samo dolazite u posjetu…Posjete su od 14 – 15 sati…I naravno, kao što je red, vrata se otvaraju nogama jer su ruke zauzete poklonima…

Ne moram reći da je Frenky rekao da bi bilo bolje da prestanem pisati jer bi uskoro mogao najebati…Kao da već nisam…

Sinoć smo se bavili društvenim igrama jer smo donijeli jednoglasnu odluku da nećemo uključivati TV do sutra.
Razlog je neslaganje sa sadržajnom i koncepcijskom formom programa naše državne televizije…One privatne ionako rijetko gledamo jer kao što je poznato Zvonimir se gnuša programa u kojima se propagira samo nastranost, pornografija, droga i slično…Naravno Frenky to potvrđuje teorijom smišljenog formiranja uma…

Ustvari, sažeto izrečeno, državna televizija ili HTV definitivno ne vodi računa o nama hendikepiranima u glavu, da ne kažem luđacima…Jer:

1.Naši bolesni mozgovi nisu mogli prihvatiti činjenicu o nemogućnosti direktnog prijenosa utrke i konačno pobjede Janice Kostelić…I to prihvatiti s obrazloženjem da se nije mogao maknuti prijenos mise iz Sl. Broda…jer je bilo već sve pripremljeno…
E sad mi stvarno jadnom nije jasno što se to moralo pripremiti…Scenografija? Dajem si za pravo misliti da je scenografija, zajedno sa rekvizitima i rasvjetom ista već stoljećima i da je nije trebalo dorađivati? Glumci? Glavni glumac zna tekst bolje od ikoga a uz to još i čita…dakle…stvarno ne vidim osim dva kamermana silnu podršku prijenosa…
Osim toga, ionako smatram neprimjerenim sjediti krmeljiv, s rakijom u ruci, ispred ekrana, češati jaja i gledati Svetu misu…Posebno što tema propovjedi ide i u emisiji mir i dobro prije mise…Ali zašto uopće komentirati misu kad se ne radi o njoj nego o Janici Kostelić…Naime, mi smo toliko jadni i beznačajni da nam uspjeh jedne djevojke u obilaženju štapova na skijama, čini ogromno zadovoljstvo i identifikaciju s njom…i to nam daje nadu i spas duše …i zaborav o novom poskupljenju…
Kažu da Ameri u medijima rijetko komentiraju skijanje…Kad im to nije nacionalni sport kao nama…Mi jedva čekamo snijeg da se razmilimo po tim našim planinčugama i da svih 42,5 milijuna hrvata (zarez je čudo) krenu kao dimnjačar u Kapelskim kresovima…Samo se već sada bojim trenutka kad Kostelići objese skije o klin…koji li ćemo novi sport tražiti u prijenosu?

2. Da nismo ludi poludjeli bi od bombardiranja udarnom informacijom u svim informativnim emisijama i svim programima koja je glasila: U zrakoplovnoj nesreći poginuo hrvatski državljanin…Joooooooj… joooooooj….Točnije, u aviončiću koji košta manje od luksuznog automobila (ne jako luksuznog) poginuo čovjek koji je porijeklom iz Hrvatske ali je tamo oženjen Francuskinjom, tamo živi i radi godinama, s njihovom putovnicom…A oni tuci li tuci…U najmanju ruku kao da je poginuo sam Sanader u onom novom Airbasu sa 1 500 putnika…
Pa ta vijest nije ni po čemu važnija od one da je pod šankom lokala „Hajduk“ u Frankfurtu umro Hrvat J.Z. (78) od srčane kapi…I sad zamišljam glasnogovornicu ministarstva vanjskih poslova kako ispaljuje u kamere :

- Kako smo obaviješteni od njemačke policije točno je da je pod šankom jednog lokala nađeno tijelo čovjeka za kojeg se pretpostavlja da je hrvatski državljanin…Naime kod njega je u novčaniku pronađena slika Ante Gotovine pa se pretpostavlja da se radi o našem državljaninu. Mi smo u stalnom kontaktu sa kolegama u Njemačkoj i očekujemo službeno izvješće…

Jebote, sve službena izvješća k'o u lotu…Mogli bi sve spojiti u jednu emisiju:
- Službeno izvješće 25. kola – izvučeni su brojevi 7, 14, 21,22,23,24 i dopunski 36, na cestama poginulo troje, sedam teško ozlijeđenih, na granici zaplijenjeno 0,12 grama kokaina, o radu skupštine krapinsko-zagorske….
Ma ima još toga ali dolazi doktor …

I nije nam bilo loše dok nismo počeli igrati i pričati o šahu što nas je opet asociralo na mišljenje ministra Primorca koji zastupa tezu da smo mi porijeklom iz Irana…Na to je Zvonkec rekao : Ma iz pičke materine, a Frenky je u svom stilu odgovorio da ta teza jedina ima dokaze…

Brokeback mountain…Zlatni globus…Vjerojatno i Oscar…

Kad čovjek pročita tako zvučno ime nekog filma pomisli na Silvestera Stalonea…ili Stevena Sagala…Ili neke slične junake koji će se 90 minuta boriti protiv vremenskih neprilika, surove planine, svjetskih zločinaca…Oni će ga hvatati, on će bježati…puno mrtvih, višenja nad provalijom…svijet u opasnosti od smrtonosnog virusa, atomske bombe ili super novog i super opasnog oružja…da…

Najmanje što bi luđak kao ja pomislio je na dva kauboja, još iz Texasa, na predivnim divljim konjima…kako se ljube…Kauboji homoseksualci…Zamisli priče…Kauboji homoseksualci… Što nam autori poručuju ovim filmom? Neeee, Frenkyevo mišljenje sigurno neću zapisati jer je predugačko i previše komplicirano…Zapisat ću svoje: Autori nam poručuju - Svi smo mi pederi!

I nije mi zbog homoseksualaca…Neka ih…Ne guze mene…Ma zbog kauboja mi…Kako ću sada gledati Obračun kod O.K. korala kad će mi u glavi samo biti da se poubijaše zato što je Jedan od Earpova izjebo jednog od McLauryevih, čime je prevario Billiya Clantona koji je bio zaljubljen u Doca Hollidaya…Strašno…

Barem mi je sad jasno zašto nose ona podebljanja hlača na guzici… je zbog jahanja, ali na komu ili čemu…i zašto hodaju onako raskrečeno…
Jasno mi je i zašto su indijance napadali…Zbog pera…da se mogu škakljati po jajima…
Nije mi do sada bilo jasno ni zašto su im pištolji imali tako duge cijevi…
Ovim su me filmom definitivno obrazovali..

Samo, sad ću i na ratne filmove gledati drugačije…U Otpisanima do sada nisam znao da ustvari Prle ševi Tihog i zato Mariju nitko ne dira…

Jozef je zvao ženu i pitao da li su djeca gledala isječke iz nagrađenog filma…Nažalost kasno, jer već jesu…Pitala djeca mamu:
- Mama, ne daš nam gledati kad se ljube čiko i teta, a je l' možemo gledati kad se ljube dva čike? Neki je kaubojski je film…

Lucija je u bedu jer joj je sad udaja još dalje…Više joj opasnost i konkurencija nisu samo razne sponzorušice, već i kakav macho muškarac…

Zvonimir se smije i kaže da mu je drago što Lana Pavić nema pišu jer bi sutra morao u novinama čitati kako se seksala sa svojim dečkom poput junaka ovog grandioznog filma…

A ja se pitam što je sljedeće? Film o trogodišnjem serijskom ubojici, časnim sestrama prostitutkama…Ne znam što još zamisliti luđe…A baš sam sto posto lud…

Ili je samo stvar u sterilizaciji ( o Frenky, da nisam lud poludio bih od tebe) …Proizvedene su sterilne životinje, genetičkim inženjeringom možemo proizvoditi biljke i nespolnim putem, još trebamo okrenuti ljudske spodobe istom spolu da se ne razmnožavaju i to je to…

Brokeback mountain…za-jebana planina…

Uvijek kad osjetim da tonem naiđem na neko štivo koje me digne i ne da odustanem…
Tako sam i jučer nakon iscrpljujućeg dana, pročitao povijest bitke kod Termopilskog klanca…
U njoj pronađoh zanimljivu pričicu koja će mi postati nova metafora hrabrosti…
Dakle, kad Perzijanci 480 g.pr.n.e. u nezadrživom pohodu krenuše i na grčke države Spartu i Atenu, spartanski kralj Leonida povede 300 svojih ratnika prema jedinom mjestu gdje su mogli pružiti otpor za više od 250 tisuća perzijskih vojnika – prema prolazu Termopilu.
Na tom uskom usjeku između mora i planine pričekaše dolazak moćnog protivnika...

Tada Kserkso pošalje izaslanika da zatraži predaju spartanaca.
Vidjevši da spartanci odbijaju bilo kakav razgovor o predaji on ih upozori :
- Moj kralj ima toliko vojnika da kad odapnu svoje strijele zatamne sunce na nebu.
Na to mu vojnik Dienices odgovori :
- Odlično, sutra ćemo se boriti po hladovini...

Nakon 5 dana borbi svih 300 spartanaca i oko 700 njihovih saveznika je poginulo. Na drugoj strani je poginulo 20 000 perzijanaca. Kasnije će se Grci na ovoj žrtvi doći do pobjede nad Perzijancima.

Dakle, borit ćemo se po hladovini…

Vikend je gotov a to znači novu borbu…Sa doktorom, sa supatnicima, sa sobom…
Sinoć je Frenky je imao svoju večer…Došao čovjek na svoje…
Prvo smo vidjeli vijest kako se smanjuje fond nastavnih sati za hrvatski jezik i matematiku…I svi veseli…Osim Frenkya...
Frenky zuri kroz prozor i mrmlja:
- Ostvaruje se…sve se ostvaruje…
Jedva smo ga privoljeli da podjeli s nama ta saznanja koja ima…A onda je, uvjerivši se da smo ozbiljno zainteresirani, otvorio svoj arsenal:
- Što nijedan razbojnik ne može oteti čovjeku ako ga orobi? Ha? Znanje, prijatelji moji, znanje…Što ne možete kupiti novcem, osim zdravlja (izuzmimo organe)? Znanje…Znanje…Znanje… Kome ne možete slagati? Pa onome tko zna…Koga ne možete uplašiti? Njega, da…onoga koji zna…Oslabi im znanje i gotovi su…
Jezik je jedan od osnova svakog naroda…Uzeti jezik narodu je njegov kraj…Sjetite se priče o Babilonu…A što se dešava kod nas? Da li su slučajne kod nas svađe oko jezika? Neću ili ne ću? Greška ili griješka? Ma kakve to sve veze ima sa pameću? N i k a k v e…Zavadi, uništi, izbriši…Ljuuudiiii, budućnost je počela…

Smanjimo sate hrvatskog i proizvedimo što više polupismenih stanovnika koji žive u zemlji što se nekad zvala Hrvatska…Dajte im što više stranog jezika pa da nauče pročitati BIG BROTHER U 20.15. Za prepoznati ove brojke dovoljno je i 3 sata matematike tjedno. Dovoljno da se u višim razredima nauči zbrajati kako bi se kalkuliralo koliko što košta u trgovini…Ali računati postotni račun NIKAKO…jer onda će majmuni moći razumjeti da je kamata 12 % veliki iznos…

To je samo logičan slijed…Već je doneseno pravilo da se ponedjeljkom ne može ispitivati u školama…Zato su dobili još jednu večer za prodaju droge. Do sada petak i subota…Od sada produženo i s nedjeljom…Heeeej, pa to je 30% povećanje dobiti…Oni nam prave djecu…ne više mi…
I na djecu se ne smije vikati, kažnjavati ih…Treba osloboditi svu njihovu negativnu energiju…Što veći kaos i anarhija to bolje…Lakše ih staviti pod kontrolu…
Što je slijedeći korak?
Smanjimo sate povijesti da ne znamo ni tko smo, ni odakle smo…uopće, izbrišimo povijest…Učit ćemo samo o onima o kojima moramo učiti…Da znamo za koga trebamo raditi i tko je pametniji od nas…
Smanjimo sate zemljopisa da ne znamo da nismo svi isti…da ne znamo da svijeta ima i iza onog brda…

Počinje reforma školstva, gdje se smanjuje dužina školovanja i gdje će nakon osnovne škole (ove polupismene) đaci odmah na zanat bez drugih predmeta…Automehaničari apsolutno ne trebaju znati ništa o ničemu osim o automobilima…Još bolje, neka se specijaliziraju recimo samo za auspuh…

I samo ih još sve naučimo i navucimo na Internet…Tako ćemo znati tko što radi, misli, zna…Ako netko pokuša što individualno, spakujmo ga u ludnicu, k nama…

Ma ljudi, povijest je počela…

Pomislih : Frenky, Frenky,ili si ti u kurcu ili mi svi…

Moram priznati da nekad ostanem zbunjen…Ma koliko god moj nadimak sugerira lebdjenje iznad ovozemaljskog svijeta, poneki me zračni kovitlac s vremena na vrijeme opizdi o zemlju…
Evo, čitam da je životni minimum za četveročlanu obitelj 5 805 kn mjesečno…kaže sindikat. U tih 5 805 nema brdo stvari koje su neophodne da bi uopće mogao zaraditi toliko…Što onda znači taj podatak?…Znači da si ga mogu turiti u guzicu…Jer po tome ni natalitet od 500% ne bi spriječio izumiranje našeg naroda…I narodnosti…
Ja jesam lud ali mislim da je životni minimum onaj s kojim preživimo…
Jebiga, pa Todoriću je životni minimum 200 000 kuna…Njegovi želudac i crijeva nisu naučili na vodu iz slavine…I kad bi se napio odmah bi se izbljuvao…Pa bi otišao u bolnicu…Ali ne bi bio smješten u šesterokrevetnu sobu već bi zbog mira uzeo cijeli kat…Pa onda transport helikopterom na davanje urina u Austriju…Ma kakvih 200 000 kuna? Eura!!! I to u bonovima Konzuma…
A moj susjed lagano prebaci jaja na bicikl pa po švercane cigarete, mlijeko iz kojeg je izvađeno toliko masnoće da se i krava čudi, kruh u kojem je manje brašna nego u čokoladi i pileću salamu napravljenu od kokoši koje više ne nesu jaja zbog starosti ( e to nije figurativno, majke mi)…I potrošačka košarica superiška…
E sad ovako gledajući, prosjek može i biti oko 6 iljada…Stvarno – Todorić 200 000 + 50 000 proletera po 2 000 kn…
Ma zna to naš sindikat izračunati…svaka mu čast…
I nije slučajno da su tako dobri…Prvo, sve sindikalne vođe nemaju zajedno 6 godina radnog staža jer su se odmah rodili kao sindikalni lideri pa su imali vremena proučavati statističku matematiku… Što je i logično nakon završene trgovačke škole u kojoj su savladali tehniku prodaje, a kasnije i pohađajući fakultetski smjer klimatologije, kolegij magla…
Drugo, u te forume, odbore, komisije itd, itd., uzimaju se samo neudane, rastavljene, raspuštene, čak i udovice kojima obitelj ne trpi provođenje svakog drugog vikenda u Tuheljskim toplicama (ili Stubičkim) gdje se računaju ovi veleumni proračuni…A valjda ta topla voda pridonosi cirkulaciji da određeni dijelovi tijela bolje funkcioniraju…Na mozak mislim…
Treće, obzirom da sve funkcionira izvrsno, i da nema potrebe za ozbiljnijim sindikalnim angažmanom, ostaje puno vremena za kvalitetan obilazak velikog broja trgovina gdje se mogu uspoređivati cijene higijenskih uložaka, paste za zube i sapuna…
E jebeš mi mater, po sadržaju te njihove košarice ispada ako ništa da smo najčistiji narod na svijetu…Toliko sredstava za higijenu da mislim kako odavde mirišemo do Danske…Jebiga, kad se teško peremo u Haagu moramo barem kod kuće…

Ja se sad čudim ko Ivica kad je učio u školi da se u Hrvatskoj potroši godišnje 100 rola toaletnog papira po glavi.
Kad je učiteljica pitala što mu nije jasno, odgovorio je :
-Ma sve mi je jasno, al zašto po glavi?...

E Ivice, Ivice….

Jučer je naša ekipa razgovarala o bijegu iz bolnice…Ma ne za ozbiljno…onako iz zajebancije…Pa smo se smijali k'o ludi…“Ko ludi“, hahaha…Pa da, nisam do sada ni primijetio da se u poslovicama lud obično predstavlja u pozitivnom kontekstu – smije se ko lud (zdrav smijeh), jebe ko lud (potentan muškarac), lud i dobar su braća (dobar čovjek), ludom se i kola oždrijebe (sretan), ludom je i more do koljena (bezbrižan)…
Istina ima i puno negativnih, ali to su uglavnom smislili doktori zbog svog biznisa…Pogotovo ovaj koji nas svaki dan maltretira…

Zaključili smo da pri izradi i realizaciji plana ima jako puno problema…
Prvo, u bolnicama je toliko loša hrana da čovjek koji se tu hrani nekoliko dana toliko oslabi da ni kroz otvorena vrata ne može pobjeći…kamoli preko zida…Za pacijenta koji izlazi iz bolnice kažu: Vidi kako ga je iscrpila bolest…Ma kakva bolest…Iscrpila ga juhica od krila mršavih kokoški i onda pohanih istih tih krila…To je u parne dane…A u neparne ima čak dva menija – tjestenina sa ili bez soli, ili riža jače ili slabije kuhana…Da Mirko Filipović bude na toj hrani deset dana i žena bi ga tukla kao konja…

Pod pretpostavkom da ipak skupimo dovoljno energije za skok preko zida, moramo se uzdati u sreću da nećemo naići na onih 12% nepotkupljivih policajaca već na njihove kolege…Posebno na onog što je založio značku u casinu neki dan…Čovjeku treba 2 500 kn da je otkupi nazad, a mi bi valjda toliko skupili…

Onda kamuflaža…Predložio sam da se maskiramo u one Mungose, što razminiravaju…Njih nitko ne jebe 2%...Mogu i na minu naići neće biti nikoga briga…Ma da se obučemo u bilo kakve radnike možemo spavati na Markovom trgu (dobro, 100 m od njega) mjesec dana, neće nas nitko dirati…

Prijevoz je željeznica…To sigurno…jer u vlakovima ima toliko putnika da kondukter izljubi i da poklon dobrodošlice svakom koga ugleda…Tu smo sigurni…Samo da ne izleti iz tračnica u šumu k'o onaj prema Splitu…Ali kažu da nije zbog neispravnosti nego zato što je vlakovođa na pruzi ugledao čovjeka sa šajkačom na glavi…Pa kad je došao blizu ovaj počeo bježati prema šumi…

Međutim sve pada u vodu ako to sve prođemo…Ja ću se vratiti na posao i reći onom kriminalcu da ga jebe onaj ko mu omogućava da otima od radnika, države, sirotinje i da dao Bog da sve te pokradene milijune utroši na neuspješno liječenje…
Zvonko će poderati sve novine na kiosku koje na naslovnicama imaju zvijezde estrade a koje ništa nisu napravile u svom životu – znači većinu…
Jozef će opet razbiti TV zbog nasilja…I prijavit će ga zbog nasilja u obitelji…
Lucija će sresti svog zaručnika sa kćerkom kolegice njegove mame…Naravno spoj iz ljubavi…
Da, Frenky je pesimista…On misli da nemamo kud pobjeći jer jednostavno mi nismo tu a oni nisu tamo…Samo što to još ne shvaćamo…Ali vidim da to drugi shvaćaju…

I u najboljem slučaju srest ćemo se ponovo ovdje…Zato, ostajemo…

Iako se osobno osjećam lagan kao ptica nebeska (a ništa ne šmrčem kao zvijezde večernjeg programa), žalosti me stanje mojih prijatelja Zvonka, Frenkya, Jozefa i Lucije…
Zvonka opet liječe šok terapijom…Evo su mu dali neke nove udarne vijesti gdje se neki bivši stanar Big brother kuće posvađao s nekom pjevačicom pred nekim njezinim rođakom…Zvonku ova terapija sigurno ne pomaže jer stalno povraća po tim člancima…I što mu veća muka, više članaka…
Jozef i dalje ne gleda TV zbog svih oblika nasilja…pa mu dosadno…On bi gledao dokumentarce i kulturne emisije…Ma ne razmišlja zašto ih nema, ili ih ima jako malo…A ja znam…Zbog reklama!...Kako bi to bilo da npr. u nekom povijesnom dokumentarcu gdje se govori o vojnim formacijama u vrijeme Marije Terezije, uskoči reklama Allways ulošci – meki i ugodni…Ne ide brate…Ali ako se tamo neki guze sva su nam čula usmjerena prema određenim dijelovima tijela…Pa već kad smo tu, da podsjetimo da imate i meke i ugodne uloške…I ne samo to…uz guženje mogu proći i reklame za odjeću, obuću (ima i takvih, ha ha), dezodoranse, pa i tvornicu duhana Rovinj, hahaha…A posebno bi se uklopila ona sa Severinom i voćnim jogurtima…Znači zaključno, uz guženje se puno toga može prodati…Pa čak i sjednice Sabora…
Onda filmovi gdje ima puno mrtvih…Primijetio sam da u njih umeću obično reklame za hranu i piće…Jednostavno ti sugeriraju da trebaš što više žderati i lokati jer nećeš još dugo…Arni ili John saspu 741 metak u prsni koš nekog lošeg momka i ovaj tetura prema njima još 72 metra…krv lipti iz otvorenih usta…rez…Franckov chips sa paprikom, la la la la…Jozef, ne kužiš ti marketing…a ne…
Frenky je siguran da smo svi u sustavu nadzora i Bog…O čemu god da pričamo on zna da je to već programirano. Jedino me buni što je u većini slučajeva to argumentirano notornim činjenicama…Ali što su notorne činjenice za nas budale ? Da su Bin Ladenovi najveći investitori u SAD-u ? Da su kladioničari najveći sponzori većini nogometnih klubova? Da je poduzeće za koje je ponuđeno 350 milijuna kuna keša prodano za kunu?
To je tako ali znam da smo mi glupi i ne razumijemo to…Zato to i ne spominjemo…Bar ne javno…
Lucija? Lucija se oporavlja od svadbene traume ali sad ima sekundarnu bolest koja se navukla zbog slabijeg imuniteta…Sad je muči što ne uspijeva pratiti promjene u modi jer se toliko brzo mijenjaju da ono što je ujutro in, navečer je out, pa kad kreneš na posao moraš nositi torbu odjeće da ti se ne smiju kad kreneš kući…
Sad su postali glavni neki tipovi koji kao ocjenjuju te face raznorazne…A oni…Bože mili…Ne bi čovjek na njih bicikl naslonio…Prohodali sa tri mjeseca jer su toliko ružni da ih ni mama nije htjela nositi u naručju…Vezali kosti za njih da se barem psi hoće igrati s njima…
I ja svašta lupetam…I sam znam ocjenjivati klizanje a led vidim samo kad se kanal ispred moje kuće zaledi…

Ali lud sam pa smijem svašta i o svemu…

Otkad sam prihvatio činjenicu da sam nenormalan i lud, i da sve ono što je po mom mišljenju bolesno ustvari ispravno i dobro, osjećam se super…
Njegoš je davno rekao: „Blago onom ko u mladosti poludi, cijeli mu život prođe u radosti i veselju”. E pa jebo me onaj ko mi dade tolike knjižurine i otključa ladicu radoznalosti…i zašto me ranije nije ovo klopilo…
A ni moji dragi roditelji nisu amnestirani – „to nije lijepo… to nije pošteno… to je kulturno… to je plemenito… to je lažno… samo istinito…“
Petica iz vladanja ko kuća… I to Ljube Ćesića Rojsa…Al' opći uspjeh - kolac k'o ruka…Do sada…Ali od sada – laganini…Spavam, jedem, ne razmišljam, smijem se, ne razmišljam, jedem, spavam…A povremeni susret sa ženom donijet će i malo erotike…ali u strogo kontroliranim uvjetima…

Zadnja knjiga koju sam pročitao mi je samo to i potvrdila…I ne samo to…Potvrdila mi je da smo mi Hrvati stvarno izabran narod…je…definitivno…Kad malo promislim (a što su zadnji recidivi moje moždane funkcije) i prije nego što sam pročitao tu knjigu mogao sam to zaključiti…
Pa jedino smo mi majstori iznajmljivali zemlju trinaest stoljeća a da se nismo uknjižili na nju. Malo Mađarima, malo Talijanima, malo Francuzima, malo Austrijancima, malo Turcima…'Ajde neka netko iznajmljuje stan a da nije na njemu…Malo sutra… Al' sad imamo Hrvatsku…samo ne još dugo…
Onda na primjer, nitko tako doslovno ne prakticira vjeru kao mi…Jer Bog je rekao da budemo suzdržani u jelu i pilu, da budemo skrušeni, siromašni…što velika većina i je…doslovno…

I sad da ne idem u detalje, vraćam se na knjigu „Umijeće ratovanja“ koju je napisao Sun Tzu, drevni kineski ratnik-filozof. Postulati te knjige se kroz dvije tisuće godina poštuju u svim vidovima ljudske djelatnosti i doslovno svugdje…Osim…osim kod izabranog naroda…

Kaže Učitelj Sun : Vodstvo je stvar inteligencije, pouzdanosti, čovječnosti, hrabrosti i strogosti…
E moj učitelju Sun…Sad se vjerojatno okrećeš u grobu…I to brže od Hitlera zbog igranja crnca u njemačkoj nogometnoj reprezentaciji…Da se poštuju te tvoje riječi, moj direktor bi sad bio vezan na lanac i samo njuškicom provirivao iz kućice na kojoj bi pisalo Riki…Ali ne zato što smatram da Riki nije dobar pas nego zato što je trenutno ta kućica prazna…

Onda kaže učitelj Sun : Strategija uključuje varku. Premda si sposoban pravi se nesposobnim. Premda si učinkovit, pravi se neučinkovitim…
Jebote, možda je netko krivo obrnuto preveo…Kod nas se svi prave sposobnim i učinkoviim…I prolazi…

Učitelj Sun: Prouzroči podjelu među protivnicima…
Eeeej, među protivnicima…Pa mi smo sami sebe podijelili po etničkim skupinama, njih po regijama, regije po gradovima i selima, gradove po kvartovima, kvartove po ulazima i kućanstvima, kućanstva na stare i mlade…ma i žena mi ide na živce…

I tako cijela knjiga… On kaže tako a mi radimo ovako…I mi pred vratima EU a…

E sad da hoću razmišljati rekao bih da tu stvarno nešto smrdi…Ako radimo sve kontra od onoga što predstavlja uspjeh a istovremeno nas netko želi u društvu, zaključio bih da nas samo želi iskoristiti…

Joj, sreća da ovu hipotezu nisam rekao Frenkyu jer bi mi odmah elaborirao sve o globalizaciji…

Uostalom, ja sam glup i lud i ne razmišljam…

Ha ha ha…Tko kaže da od ludih nema i luđih?
Danas je na drugi kat dovezen čovjek puknut k'o dinja…Ne zna čikica više ama baš ništa…A poznat nam tip odnekud…
Onda se pronijela priča kao i inače, pa se sve sazna…Čovjek je saborski zastupnik…Treći mandat već…Prvo je bio opozicija, pa pozicija, pa opet opozicija…U prvom mandatu je stalno morao glasati protiv. U drugom je stalno morao glasati za. U trećem je stalno morao glasati protiv.
U prvom mandatu je koalirao sa onima, u drugom sa ovima a sada djelom sa ovima a djelom sa onima. Međutim sad u dijelu ovih bilo je nekih koji su protiv onih, a da bi zadržali vlast u pojedinim zajednicama lokalne samouprave (kako to gordo zvuči) trebalo je izabrati samo ove koji su i za njih i za one. A kako ih nije bilo dovoljno onda su ih kupili.
E onda je morao reći da ih nisu oni kupili nego vladajući, a kako se saznalo da jesu i jedni i drugi, morao je reći da su lagali da nisu lagali ali da su barem oni svoje manje platili. Onda su ti bili ljuti jer to znači da oni manje vrijede od drugih. Onda im je rekao da je on lagao da je lagao…Stvarno stresno…
Kako je bio istovremeno i načelnik općine, član županijskog odbora za rekreaciju, član programskog vijeća lokalnog radija, predsjednik ženskog odbojkaškog kluba (jedan od prva četiri u hrvatskoj, koliko ih i ima), predsjednik, istina počasni, KUDa, i da ne nabrajam sve, pomiješali mu se govori pa je na otvorenju smotre folklora pred kamerama i hrvatskoj javnosti rekao:
- Jesmo žene ali dobro skačemo i možemo svakog dobiti !
Onda je otišao na sprovod lokalnog gospodarstvenika koji mu je i omogućio karijeru i raspalio govor:
- Ovo je prava prilika da se proveselimo. Zaigrajmo i zapjevajmo i pokažimo cijeloj domovini koliko smo sretni što smo naslijedili ovo bogatstvo…
Na kraju je na sjednici županijske skupštine rekao, valjda misleći da je na općinskom sastanku:
- Ma što misle ti konji iz županije? Sebi ćemo navući sredstva iz kredita a oni neka vraćaju.
Nakon svega pomiješao je sve putne naloge i dnevnice pa je za put od 3,7 km između Donje i Gornje Livade uzeo dnevnicu i putne troškove za 486 km…

I puk'o…

E, a 'ko mu je kriv kad ne zna smireno i polako govoriti pa ga nikad ne bi provalili. Samo da je više pratio intervjue i govore svog kolege i druga:

- Mmmmm, ja……mmmmm sam….. mmmmm siguran….daaaaaaaaaaaa….mmmmm………
danas….mmmmm….moramoooooo…..mmmmm….bez obzira na prigodu…..mmmmmm....pokazati….mmmmmm…..odmjerenost….

I to isto ponoviti u svim prigodama…Ma tko će provaliti da nemaš pojma o ničemu.
Mmmmmm, nitko!

Bio sam na vikendu dva dana...Bilo je prekrasno i jedva sam čekao da se vratim...
Prekrasno zato što sam vidio stotine nasmijanih lica i čuo tisuće sladunjavih rečenica, a jedva izdrživo jer iza tih osmjeha većina je smrknutih duša. Milozvučne rečenice zvuče kao napamet naučen teško razumljivi tekst nevještih glumaca...
Najbolje što mi se dogodilo je razgovor sa tiranosaurom iz poduzeća koji mi je zaprijetio da će ukoliko ne povučem svoje izjave i stavove tražiti reviziju bolovanja i disciplinske sankcije...

Tada sam se prisjetio jednog japanskog filma u kojem se dvije zaraćene strane nalaze na nasuprotnim obalama rijeke. Prije bitke jedan od generala, koji drži u zatočeništvu sina protivničkog generala poručuje:
- Predaj se ili ću ti ubiti sina...
Na to mu se ovaj grohotom nasmije.
U svojoj slabosti i kukavičluku, a isprovociran nepokolebljivošću protivnika onaj prvi naredi da se protivnikov sin pogubi, što bi i učinjeno...Kad mu osobno i objavi da mu je ubio sina dobi neočekivanu reakciju svog protivnika - ponovo glasan smijeh i odgovor:
- Pobijedio sam te i prije same bitke...

Po japanskom običaju, na vrlo surov način ispričana priča o nepokolebljivosti puta...

Tako sam i ja odgovorio smiješkom ma kako li završila moja priča...

Nakon ovih nekoliko dana pisanja dnevnika, mogu reći da se puuuuuno bolje osjećam…Čini mi se kao da jednostavno izbacim sav onaj silni otrov kojim nas truju…Kao da sve pore očistim…Doktor hoće da obavezno uzimam i neke tablete ali znam da moram očuvati svoju svijest pod svaku cijenu pa ih ispljunem…Znam da ću dugo ovdje ostati jer se boje da vani zarazim i druge ali barem ću pisati…

Eto imali smo zanimljivu vježbicu na grupnoj terapiji. Kaže doktor da glazba ima terapeutski efekt. Zato je bitno izabrati pravu vrstu glazbe. Po njemu je to jednostavna melodija od tri akorda, sa malo teksta koji ništa ne govori, pa po tome ne traži naprezanje sive kore…Što je naravno poželjno…

Ja sam rekao da mislim kako je svaka pojedina vrsta glazbe dobra u posebnoj prilici. Ispričao sam iskustvo sa pokojnim učiteljem glazbenog koji mi je rekao da se rock treba slušati u svinjcu. Stvarno je bio budala, pokoj mu duši…Ni tada a ni sad ne shvaćam da jedan obrazovan čovjek može izreći takav idiotizam…Uzaludno sam pokušao dokazati da pojedini rock izvođači imaju tekstove koji bi umotani u neke korice izazivali ovacije epskih razmjera…

Frenky kaže da je i glazba samo jedno od sredstava podčinjavanja. Oni žele prodavati drogu, a ne mogu je prodavati uz Dubrovačke trubadure. Zato izmišljaju sve zvukove koji te potiču na „doping“. Kaže Frenky da se to dalje veže i na mjesto prikladnog izvođenja što omogućava i dilanje... Ako mu nađu knjigu što sad čita (Komitet 300) opet će najebat…On i njegove zavjere…

Jozef kaže da se glazba ne određuje ni po prilici, ni po zavjeri već po osobinama i karakteru slušača… Kaže Jozef da je mak za poljoprivrednika korov, za slikara inspiracija, za botaničara objekt, za ekologa znak…I svi su u pravu, a u istoj biljci neki uživaju a neki je mrze…Mudro, nema što…

Onda smo morali svatko izreći svoje drage pjesme…Meni je to bilo posebno teško jer volim baš svaku Azrinu pjesmu…A Balašević mi je genijalni pjesnik… Ipak, odabrah Azrinu pjesmu „Nedjeljni komentar“ koja me ježi od pomisli da je napisana prije 25 godina:

Čitam nedjeljni komentar koji jasno kaže
tko ne misli ovako taj kleveće i laže
ljudi bez kalibra i bez ideje
ufuravaju nam istine crno bijele
investicije su probile plafon, troše se krediti
svuda mnogo paranoje svi su do grla u krizi
a mi bi htjeli da budemo centar svijeta
kineski sindrom za mnoga ljeta

a ja, ja nemam dara
zabranjeno da se odgovara

Šljakeri danas žive kao bubreg u loju
nitko ih ne dira dok stoički drmaju lozu
penzioneri sjede mirno kao ptice na grani
raj za moju staru , vrte se tobogani
svako malo neko se pospe pepelom po glavi
opreznost iznad svega, budi pametan stari
a kaj ti tu možeš, ne budi lud
oni budu tebe rista ravno na sud

a ja, ja nemam dara
zabranjeno da se odgovara

moja mala nije nikad bila u „Jumbo jetu“
ne pada joj na pamet, ona drži dijetu
klinci zure u TV i to po cijeli dan
oči su im četvrtaste kao ekran
ja se vraćam kući rano u pola šest
na prvom uglu konfisciram jogurte
udarac u glavu me brutalno dovlači svijesti
ako ne slušaš kurvin sine nećeš ni jesti

A ja, ja nemam dara…

Ma zar je moguće majku mu jebem da se ništa ne mijenja osim datuma na kalendaru. Možda smo mi ipak u Matrixu…

Toliko o glazbi…I terapijskom djelovanju…

Jučer je bio poseban ugođaj…Svećenik je bio u posveti bolnice…Bilo je svečano ali se ne mogu oteti dojmu da nas svećenik i nije baš promatrao očima kojima bi trebao…Znam da mi svi pripadamo kategoriji onih kojima je predviđeno kraljevstvo nebesko, ali čini mi se da nam prijevoz malo šteka a vozač hoće napraviti koji kilometar dužeg puta…

Ipak, nekad sam i samokritičan…Ja doista nisam potpun vjernik jer svoju vjeru prakticiram najviše u krugu svoje obitelji. Božje zapovjedi provodim u svom životu, na poslu, u društvu a da me crkveni službenici na to ne upozoravaju svaku nedjelju…Volim svoju djecu, suprugu, prijatelje. Pomažem komegod i kako mogu pomoći, ali znam da to nije dovoljno…
Moji grijesi su što ne primam hostiju iz ruke svećenikova pomoćnika koji je prošli mjesec izmijenio 546 SMS poruka sa svojom ljubavnicom, što sam rekao da nije moralno da upravo svećenik kupi prvi automobil novoizišle serije Golfa, da je odvratno ne posvetiti kuću nesretniku koji nema 200 kuna. O svećenikovom ljubavnom životu ne mogu govoriti kroz negativnost, jer uistinu teško mogu zamisliti seksualnu apstinenciju zdravog muškarca.

Razočarao sam se i kad sam vidio da se i ugled u vjerskoj zajednici kupuje novcem. Sotona u liku jednog direktora je doniravši crkvi neki novac i počevši ići u crkvu u 51. godini odjednom postao predmet pozitivnog spominjanja sa oltara…

'Ajde barem imam fore do pedesete…

Jednom sam prilikom bio na ulasku u Kraljevstvo. Vidio sam što znači moja vjera, osjetio što znači vjera mojih roditelja. Gledao sam vjeru u očima bolesnih i nemoćnih, siromašnih…
A bio sam i u Rimu i vidio zlatom optočene građevine. Znam što je i crkva i vjera…

Zato sam izmolio Oče naš misleći na Nekog od prije 2006. godina a ne na gospodina koji je donio sličice…Ma koliko to bilo grešno…

Jučer smo dobili u grupu novog pacijenta, ustvari pacijenticu…Lucija se zove i jako je simpatična. Vedra neka osoba…Bit će nam zanimljivo imati i ženska razmišljanja u onim beljezgarijama sa mudrim doktorom…

Zašto je došla? Došla je zbog udaje…Hahahaha…Ma ne da se uda nego je uzrok njezine nenormalnosti sve što je bilo vezano za očekivano vjenčanje…Lucija je izgleda fino odgojena djevojka kojoj je asocijacija na udaju – ljubav, vjernost, vječnost. No međutim to baš i nije tako…

Današnji značaj vjenčanja je sam čin - glamur, skupoća vjenčane haljine, stručna sprema i imovinsko stanje gostiju, ugled da ne spominjem, jelovnik, godina berbe na boci vina, automobil za prijevoz…Eh da, svirači…

Upravo je tako bilo i sa našom Lucijom…Roditelji njezinog dečka su liječnici kojima je sinova ženidba prilika da pokažu i svoj status i svu lovu koju su dobili od sirotinje za kvalitetniji rez na tumorskom tkivu… Naravno, takva prilika je zahtijevala i posebnu dvoranu sa strogo određenim brojem gostiju. A budući da su Lucijini roditelji radnička klasa broj mjesta je bio podijeljen po sistemu ulaznica za svjetsko prvenstvo u Njemačkoj – „Nama“ 97,3% a „vama“ 2,7%... Haljina koju je Lucija htjela bila je preseljačka i buduća svekrva je izabrala onu u kojoj se udavala Lana Pavić (op.a.ubit ću se gutanjem udice)…
Goste obavezno mora zabavljati Jole jer je IN, a pjevao je i Todorićima… Na jelovniku zna se – sve osim ribe, jer pola uzvanika ne zna pristojno pljuvati kosti.
Limuzina rezervirana…
I sve to bez Lucije i njezinih. Uostalom njih se samo i pita kad su parlamentarni izbori…
Kad je Lucija pitala svog budućeg da bi ona možda rekla i neku svoju želju, odgovorio je da oboje trebaju šutjeti jer tatek i mamek znaju kako treba…

Sve je puklo kad je trebala potpisati neki papir na kojem je pisalo predbračni ugovor…Bila je zgranuta činjenicom da prije samog vjenčanja treba razmišljati o razvodu…Rekla je svom dragom prije odlaska da će potpisati ako će i on potpisati Ugovor da će joj svaki seks platiti 100 eura (posebne želje dopunski), svaki napravljeni objed po ekonomskoj cijeni rada, a odgoj djece bez gradskih subvencija na vrtićki smještaj…
Po meni skroz pošteno…

I sad je tu…Teško će joj izliječiti mišljenje da je ljubav nematerijalna, da je brak jednakopravna i neovisna zajednica…da je vjenčanje samo obična veselica za drage ljude…
Jebi ga Lucija… u pravilniku piše da nije…

Gotovo je…Mislim da se Zvonimir od ovog neće oporaviti više nikada…A mislim da je ovo i nama drugima strašan udarac…

Glorija je objavila zvijezde 2005. Pogađate, i ona je među odabranima…LANA PAVIĆ…Pa jebo mu ja mater ko me izliječi…Ma ostat ću lud milijun godina samo da ne mogu reći da mi je neka Lana Pavić ogledalo uspjeha ove države…Zvonko je u komatoznom stanju ali ja ću sad srati i za njega…Popizdio sam, popizdio sam do kraja…Ma jednostavno nemam dara da šutim i zato koliko god se suzdržavao nabijem na kurac te kriterije i ko ih je napravio…
„Naše zvijezde 2005. su : Severina, Ivan Ljubičić, Goran Milić, Sanja Doležal, Zlatan Zuhrić Zuhra, Tereza Kesovija, Zlatko Cico Kranjčar, Ivo Pogorelić, Kolinda Grabar-Kitarović, Jadranka Đokić, Lana Pavić i Tarik Filipović koji su se istaknuli svojim radom, uspjesima i hrabrim životnim potezima i tako obilježili proteklih 365 dana.“
Pa u istu rečenicu staviti smjehotresne i jadne likove i stvarne vrijednosti mogu samo rođeni idioti.
Hrabri životni potezi??? Pa mater vam jebem, jeste li čuli za maltretirane žene koje se odluče na rastavu braka unatoč prijetnjama smrću i na rubu egzistencije? Jeste li čuli za ljude koji svoje organe doniraju drugima? To vam nisu hrabri potezi, kreteni debilni… Isticanje radom nije za vas raditi u supermarketima 12 sati dnevno a onda doći kući kuhati i spremati, ili putovati 70 km dnevno da bi zidajući zaradio koricu kruha svojoj djeci…Smradovi!!! A što vam je uspjeh? To su vam vjerojatno roditelji usadili…E pa dabogda i vi bili uspješni kao Lana Pavić…
I Frenky me sad jebe jer kaže da je mislio da sam pametniji. Pita čemu se čudim? Pa Njihov cilj je potpuno izokrenuti vrijednosti, spustiti prosjek sposobnosti, znanja, morala. Kaže da je puno lakše upravljati s glupim konjem nego s pametnim…
Ma možda i je, ali NEĆU to prihvatiti i Bog…

Sad samo jako želim da Zvonko ozdravi… A onda ćemo pilu naopako…Želite rat ? E pa imat ćete ga… Skupit ćemo tisuće Zvonimira i objavljivati naše top liste gdje će biti Lana Pavić na trećem mjestu… Na prvom će biti pijani Đuro, na drugom luda Mica…Pijani Đuro se istaknuo uspjehom popivši 2,5 litre ručno napravljenog konjaka i pri tom ostavši živ a luda Mica se istaknula hrabrim potezom rastavši se od poznatog tramvajskog lopova Sivog…

E da, Lana kaže da će pisati autobiografsku knjigu…Ma daj kraljice, dotuci nas…Tvoji podanici jedva čekaju tekst : …Onda sam gledala u kuglastu napravu koju zovu bubanj... iz nje je ispao broj…Razmišljala sam da li je 33 ili 33…Sreća da se okrenuo na pravu stranu…Rekla sam prekrasnim zavodljivim glasom „33“…Zatim sam ponovo gledala u kuglastu napravu…

Ima jedna i gora stvar u ovoj priči: A kako li je tek Pogoreliću, Terezi ili Ljubičiću…Valjda im je jasno da su među zvijezde mogli i sa puno manje truda, volje, učenja, vježbe, odricanja…

Vjerojatno sam ja lud…Zato i jesam ovdje… Svejedno im pizda materina...

Danas je dan protekao u opuštenoj atmosferi... Samo je nužno osoblje bilo u bolnici. Nisu nas gnjavili ni sa terapijama...

Komentirali smo kako bi boravak ovdje bio podnošljiv da je tako svaki dan. Radi svatko ono što voli, nitko ti ne drži govore, ne mijenjaju ti životne stavove i pri izostanku termina koji su ti nametnuti, počinješ osjećati toliko željenu slobodu.
Ni mi sami nismo željeli svojim temama pokvariti svečanost otvaranja Nove godine…

Vrhunac razmišljanja su bile međusobne želje koje smo si uputili a sve su se svele na nekoliko riječi – shvati, izdrži, pobjedi i ne odustaj…
Nekada nam je zdravlje bilo prva želja, ali u vremenu kada ne znamo što nam stavljaju u hranu i vodu i kojim zračenjem nam sve gađaju glavu, za poživjeti treba nam najviše sreće…A opet, ako su rekli da je sreća veliki automobil, zlatni lanac, krznena bunda, novija igrica od najnovije, onda nam treba najviše novca…A ako s novcem …Ma ne, ne želim pokvariti ovo dobro raspoloženje i stoga ostajem pri željama koje smo si dali…
I idem se pripremiti za novih 365 dana borbe…