MOLITVA

Bojim se, Oče
Izustiti novu riječ,
Onu koju nisam izustila već,
Jer greške se bojim.

Bojim se, Oče
Iskoračiti korak naprijed
I hrabro slijediti taj slijed
Jer greške se bojim.

Bojim se, Oče
Promijeniti pogled na svijet
Bojim se bilo što novo htjet,
Jer greške se bojim.

Molim te, Oče
Zdravim razumom me obogati
da samouvjereno pred izazove mogu stati,
Jer prirodno se bojati.

Molim te, Oče
Hrabrosti za let mi podaj,
I uz mene, kao štit moj, hodaj
Jer prirodno se bojati.

Molim te, Oče
Očisti sliku svijeta koju moje oči vide
i ne dopusti da se pred slikom novom stide,
Jer prirodno se bojati.

Hvala ti, Oče
Što otvaraš mi obzore moje,
Što voliš me kao dijete svoje,
Jer Velik si Oče.

Hvala ti, Oče
Što rukom svojom moju dušu miješ,
Što sa mnom plačeš i sa mnom se smiješ,
Jer Velik si Oče.

Blagoslovi Oče, molim Te,
Sve ljude dobre volje,
a ostale, što putem drugim hode,
Obgrli u ruke svoje.

Blagoslovi Oče, molim Te,
Svakog tko se zahvalan budi
I na umu imaj
da grešni smo ljudi.

Blagoslovi Oče, molim Te,
Svijeta ovog sve ljude,
Daj nam razuma i mudrosti
Da na Zemlji Raj nam bude.

BUDI ONO ŠTO JESI

Budi ono što jesi
i ono karakteristično
sa sobom uvijek ponesi.

Ne dozvoli da lik tvoj nestane
u gomili ljudi;
kako bi zapamćen bio,
poseban budi!

Istakni se rječju,
Istakni se djelom.
Ne boj se predrasuda, vjeruj,
nisu djevice one što hodaju u bijelom.

Nisu dobri oni
što nedjeljom oltare ližu;
niti su sretni oni
što poslovne uspjehe nižu.

Ni voljeni nisu oni
što zagrljeni ulicom hode;
Svi te oni, dragi moj,
Na pogrešan zaključak vode.

Sreća, uspjeh i vjera
nalaze se duboko u tebi.
Ne dopusti da te varaju oni
što lažu sami sebi.

Budi ono što jesi,
istakni svoje vrline,
ne zaboravi da prati te Onaj
što ispravit će tvoje krivine.

Zato, dragi moj,
budi što jesi
jer baš je dobro
što si takav kakav jesi!

Oznake: osobnost, vjera, uspjeh, vrline, dragi, predrasude

NEPOZNATI, A DOBRO POZNATI LIK

Kada prvi puta ugledah svjetlo dana,
ispustih prvi glasni krik,
okrenuh prvu stranicu života,
a pored mene sasvim novi, nepoznati lik.

Bijaše to lik
kojem bijah, jesam i bit ću
važnija i od njegovog života -
u tome je ta čista ljubav i ovozemaljska dobrota.

Bijaše taj lik pored mene
i kada izustih prvu svoju riječ,
razumješe me odmah
makar ne znadoh puno toga reć'.

Pored mene je hodio
i kada prvi puta zakoračih.
Prepoznavši moju muku,
nije me ispuštao iz svojih ruku!

Bijaše taj lik ovdje
i danju i noću,
mazio me, pazio
i slušao naredbe: „Ovo neću, ono hoću!“

Bijaše on,
više od samog nepoznatog lika.
Bijaše to ona,
Božji ponos, Božja dika.

Bijaše to majka,
hrabrija od svih zemaljskih bića.
Ne može nitko ništa
gnijezdu njenih ptića.

Neustrašiva lavica,
lukava lija,
mudra sova
i svih pčela kraljica;

to je ono što će ju vječno krasiti.
Njenu posebnost i majčinsku ljubav,
Ništa nikad neće moći ugasiti.

Poštujmo njenu ljubav
i žrtvu s kojom živi.
Zar nisu njena djela
dostojna da joj se svak od nas divi?

Oznake: majka, ljubav, dijete, gnijezdo, život, sigurnost, beskrajna ljubav pažnja i briga ...

KAD UTIHNU SVJETLA

Kad utihnu svjetla velikoga grada,
Kad utihne svjetlo i zavlada tama,
Sjeti se da moje ruke grlit će te jednako i onda i sada
I da nitko ništa ne može nama.

Kad utihnu svjetla velikoga grada,
Kad izgubiš iz vida svoj zacrtani put,
Ta uzmi moju ruku tada,
Obasjat će nam ga mjesec velik, žut.

Kad utihnu svjetla velikoga grada,
Kad pomisliš da je gotovo sve
Tek onda se rađa nova prilika i nada,
I počinje vrijeme za najveće sne.

Kad utihnu svjetla velikoga grada
I poistovjetiš se i ti sam sa tamom tako.
Doći će ti u glavu poznata rečenica tada;
"Nitko nije rekao da će biti lako".

Kad utihnu svjetla velikoga grada,
Sjeti se ruku u čijem zagrljaju uvijek možeš pronaći dom,
U čijem zagrljaju osjećaj nježnosti te svlada
I čije te srce voli snagom svojom svom.

Kad utihnu svjetla velikoga grada
I prođemo kroz život sve što nas već sada negdje čeka,
Ne zaboravi da tvoja sam stijena onda i sada
I obećajem da bit ću ta ista dovijeka.

Kad utihnu svjetla velikoga grada
I više ne budem lijepa i mlada,
Moje staro srce kucat će isto,
Za tebe u njemu uvijek naći će mjesto.

Kad utihnu svjetla velikoga grada
I osvrnemo se na svoj životni put
Tada ćemo znati puno više nego sada
Shvatit ćemo onda koliko nam je pomogao jedan običan mjesec velik, žut.

Kad utihnu svjetla velikoga grada
I shvatimo koliko li smo samo sretni bili,
Hoće li nam glavom proći tada:
"Zašto smo toliko propatili?"

A kada onda ponovno nam svane sasvim novi dan
I dobijemo novu priliku i nadu,
Hoćemo li sanjati opet isti san?
Napisati veselu pjesmu ili nesretnu baladu?

Oznake: ljubav, svjetla, grad, prilika, nada, san, pjesma, balada

ŽIVOT JE KAZALIŠTE

Kada zastori se spuste
i kazalištem zavlada gromoglasni pljesak,
Što se događa sa svim onim glumcima,
Skidaju li s lica onaj ukočeni smiješak?

Skidaju li maske
i pokazuju li pravo lice?
Govore li sve one divne riječi,
istinu, laži ili samo besmislice?

Premotavaju li film unatrag
kada izgovore nešto što nisu smjeli?
Pauziraju li trenutak
i izrežu scene koje u životu nisu htjeli?

Kada zastori se spuste
i glumci sa lica skinu svoj ukočeni smiješak
Što se događa sa svim onim gledateljima,
prestaje li odmah onaj gromoglasni pljesak?

Prestaje li oduševljenje
i nastupa li neugodna tišina?
I nestaje li, s prvim svjetlom,
sva ona duga, neprekidna tmina?

Nije li život kazalištu nalik?
Svi smo mi glumci, a svijet je naša bina.
A na kraju,
ista nas čeka sudbina.

Svi smo dio predstave
čiji kraj nam nije poznat -
tko će u raj, a tko u pakao
pri naklonu ćemo doznat.

Oznake: kazalište, glumci, život, uloge, svijet, pozornica