Skice Slavonije

18.03.2008., utorak

Grgurevo je prošlo, a bilo j' lipo, veselo i svečano !!!

Lipi pozdrav, mili moji, malo sam zakazo u zadnje vrime, al' oprostićete mi to, siguran sam. Evo prođe i Grgurevo, najveća i najsvečanija fešta u mom kraju, a uz to još i Dan grada.
Nositelj proslave Grgureva je Društvo "Sv. Grgur" čiji sam član, a i jedan od organizatora, pa možete razumit zašto me nije bilo ovih dana.
Al, ajmo redom, prvo smo imali prezentaciju dukata (zlatnika i srebrnjaka) fra Luke Ibrišimovića - Sokola (a s naličja kraljevskog grba grada Požege) od strane našeg zlatara, gospodina Drage Glasnovića, a povodom 320. obljetnice bitke na brdu Sokolovac, ponad Požege, i protjerivanja Osmanlija, 310. obljetnice smrti fra Luke Ibrišimovića, 115. obljetnice podizanja spomenika fra Luki i 15. obljetnice podizanja Domovinskog križa na Sokolovcu. Model zlatnika izradio je naš poznati medaljer, akademski kipar Damir Mataušić. Na kraju prezentacije svi su imali prigodu sami iskovati brončani primjerak. Nakon završenog "kovačkog ispita" svi supa osvježili smo se uz slavonske specijalitete i pokoju čašu domaće, prae požeške Graševine (ili bolje da kažem Gaševine jer je vino proizvod gospodina Ivana Gašpara).
Velika im hvala svima, mislim da će 'vaj naš dukat resit mnoge snaše i cure u ciloj Slavoniji, a bogme, ak bude para, možda s' koji najde i na mom šeširu (možd i tri mala u grozdu)...






Već dva dana nakon predstavljanja dukata, došli su nam prvi gosti iz Poljske, Češke, Austrije, Dubrovnika i Smokvice (Korčula). Uz večeru i srdačnu atmosferu, proveli smo kasno popodne i večer, a prijateljskim razgovorom, druženjem i zdravicama okrunili okupljanje.
Ujutro su nam se pridružile i povijesne postrojbe iz Kostela, Karlovca, Vinkovaca, Koprivnice, Gospića, Otočca, Čakovca, Osijeka, Velike Gorice, Ogulina i Požege (Trenkovi panduri) i uz domaćine "Požešku građansku stražu" svečanim mimohodom od Trga presvetog Trojstva do Trga Sv. Terezije iskazali čast gradu Požegi i požežanima svečano se postrojivši pred kipom fra Luke Ibrišimovića - Sokola na koji je vijence položilo Društvo "Sveti Grgur" i Svaez povijesnih postrojbi Hrvatske vojske. Nakon svečanog programa pred spomenikom fra Luke i prijema kod gradonačelnika svi zajedno su u veselom raspoloženju bili na zajedničkom ručku, a poslije ručka i na redovitoj godišnjoj sjednici Saveza povijesnih postrojbi Hrvatske vojske.









U kasnim popodnevnim satima požeški biskup msgr. Antun Škvorčević održao je svečanu misu u čast Grgureva i Dana grada, nakon koje su izaslanici iz svake povijesne postrojbe nazočili svečanoj sjednici Grada Požege, nakon koje su se pridružili ostalima na domjenku u franjevačkom samostanu i kasnije u podrumu Društva "Sveti Grgur".
Narednog dana na sam dan Grgureva (12. ožujka) nakon budnice i mimohoda gradskim ulicama naši gosti pridružili su nam se u vinogradima ponad Požege u kojima se prigodno, pucnjima iz mužara i topova, požežani prisjećaju protjerivanja Osmanlija iz ovih krajeva na dan sv. Grgura (po starom kalendaru).
U našoj vikendici bilo je jako veselo uz tamburaše (a mor'o sam im malo pripomoć samicom) i vino, i dakako, uz puno pucanja i dima, i bučno. Svi su bili siti (na jelovniku je bila šljivovica, pa Grgurski ujušak, iliti malo jači i žešći čobanac,pa mlo vina, onda halckrmenadl na roštilju sa začinjenim maslacom na vrhu, pa opet vino, i ondak konačno lešo janjetina uz obilje luka, kiselih krastavaca i feferonki sa strane, pa opet vino, pa opet v.....)







A prid odlazak Požega podno nas izgedala j' otprilike ovako...




Par dana kasnije još smo imali posla oko čišćenja, a bogme se moralo i pojest što j' ostalo pa smo malo sa ženama bacili feštu na brdu.
Eto vam sad razlog što me nije dugo bilo, al ima još, a o tom jednom drugom prilikom. Puno vas pozdravljam i sve dobro želim.


Ostajte mi lipi, zdravi i debeli, pa makar živili sto godina... Zis




A evo i mali dodatak za hrabre i radoznale, ovo ispod su ulomci iz pretiska knjige "Požega" Julija Kempfa o fra Luki Ibrišimoviću - Sokolu



"Tradicija, a i narodna pjesma drži, da je fra Luka Ibrišimović bio rodom iz Sibinja blizu Broda. Unatoč tomu znade se za jedno pismo, gdje sam Luka veli da je iz Požege. Za tu se porodicu znalo već u prvoj polovici XVII. vijeka. Ime se pisalo izmjenice Imbrišimović i Ibrišimović. Naš Radoslav Lopašić misli, da su se Ibrišimovići nekoć možda zvali Svilovići, a Turci da su ih prozvali Ibrišimović, jer turska riječ "ibrišim" znači svilu. Misli se i to da su Lukini pradjedovi došli iz Bosne u Požegu, jer su savremenici nazivali fra Luku "Uskok". Marijan Ibrišimović, valjda stric Lukin, bio je od godine 1647. do 1660. biskup biogradski, na kraljevskom dvoru u Beču štovan i ugledan. Rodio se u Požegi, a pisao se "fra Mariano de Posega".

Naš se Luka Ibrišimović rodio oko godine 1620. Početne je škole svršio u veličkom samostanu. U Velikoj je kod Franjevaca bilo sjemenište za svećenike i škola za ostalu mladež. Dne 28. studenoga 1634. dopustio je general franjevačkoga reda pismom iz Rima, da se može u veličkom samostanu otvoriti novicijat za šest klerika. Poslije svršenih nauka postade Luka svečenikom reda Sv.Franje. Misli se, da je kao svečenik učio poslije i više škole u Rimu. To se dade bez sačuvanih podataka zaključiti po njegovoj temeljitoj izobrazbi, i po tom, što je bio sasvim vješt talijanskom jeziku. Kao gotov svečenik djelovao je naš fra Luka veoma požrtvovno i neumorno u Velikoj. Isprva je bio propovjednik, a kasnije i gvardijan u veličkom samostanu. Da je bio zbilja prvak među svojim drugovima, vidi se i u spomenici, što su je Franjevci godine 1658. poslali iz Velike zagrebačkomu biskupu Petru Petretiću o jurisdikciji slavonskoga apostolskoga vikara, Matije Benlića. U toj je znamenitoj poslanici potpisan fra Luka Ibrišimović na prvom mjestu.

Poradi marljivosti i osobitih sposobnosti imenovaše godine 1675. fra Luku definitorom franjevačke države (Bosnae argentinae). Bivši veličkim gvardijanom mnogo je radio za unapređenje staroga veličkoga samostana. I crkvu i samostan dade s pomoću kršćana prenapraviti, a uzato je dogradio i nove stanove za Franjevce. Njegovim je marom osnovana u Požegi još prije godine 1672. osnovna škola, koju je spomenute godine polazilo preko 50 djece. Osim toga je fra Luka dao godine 1670. pokriti i popraviti još jedinu crkvu sv. Duha u Požegi.

Poslije smrti fra Petra Nikolića imenova biskup Marin Borković dne 22. ožujka 1675. svojim vikarom za Slavoniju našega fra Luku Ibrišimovića. Dne 21. lipnja 1675. potvrđuje franjevački general fr Mar. de Bononia iz Rima, da fra Luka može izvršivati službu i čast generalnoga vikara između Save i Drave. Teško to zvanje u tadašnjoj turskoj Slavoniji vršio je fra Luka više od 20 godina, sve do svoje smrti.

.............................................................

Godine 1681. preseli se fra Luka Ibrišimović na želju svojih sugrađana iz Velike u Požegu. Iz Požege se nije više selio sve do svoje smrti. Mnogogodišnji svoj rad za prosvjetu i unapređenje kršćanstva u turskoj Slavoniji okrunio je naš fra Luka novim, prezamjernim svojim djelovanjem u Požegi.

.............................................................

Uminim svojim darovima i poštenim srcem postao je fra Luka prvakom među svojom braćom. Neobične je sposobnosti posvetio vanrednim načinom na žrtveniku mile svoje domovine. Tim je sposobnostima postao ubrzo poznat i glasovit nesamo pred svojim crkvenim poglavarima, već i na istom bečkom kraljevskom dvoru. Zato vidimo fra Luku gdje toliko radi, govori i piše o potlačenoj svojoj braći i kršćanima u Slavoniji. On se nije ustručavao tražiti od svih strana pomoći protiv turskoga nasilja. Tako je nesamo svojim biskupima pisao nego i generalima, a i samomu dvoru o teškim prilikama kukavne raje.

.............................................................

U takovu je revnovanju za svoju kršćansku braću stigla i fra Luku i njegova pouzdanika Relju (fra Lukin glasnik koji je prenosio skrivene poruke) teška nesreća. Godine 1684. uhvate Turci Relju, kad je nosio fra Lukine listove kršćanskim vojvodama, pa bace u tamnicu i fra Luku i Relju. U tamnici su čamili četiri mjeseca i to u požeškom gradu, a bili su već osuđeni i na smrt. Junačkoga Relju stigne smrt na kolcu, o koji su svezali i fra Luku Ibrišimovića. Sedam je dana bio fra Luka svezan o kolac, dok ga nijesu braća Franjevci novcem otkupili od očite smrti.

.............................................................

Međutim je bio fra Luka glavom u Beču kod cara Leopolda I., ne bi li ga sklonuo, da pošalje u Slavoniju što prije svoju vojsku. Ibrišimović je i uspio, ali osim žive riječi uze i mač u ruke i stavi se na čelo kršćanskim ustašama oko Požege, koji su se imali da pridruže carskoj vojsci.

.................. / godine 1687. Turci su izgnani iz Požege, ali su se već 1688. u ožujku pregrupirali i spremali udariti ponovo na grad / .............

Kod Požege se bila bitka upravo dne 12. ožujka 1688. i to na jugozapadnom brijegu Sokolovcu. Pobjeda je kršćana bila odlučna i sjajna. Osim samoj carskoj vojsci pripisuje ju povijest upravo našemu junaku fra Luki Ibrišimoviću. On je ponajviše sam dizao narod na noge i glavom sudjelovao u boju za oslobođenje svoga grada Požege. Da je tomu tako, svjedoši nam i listina cara Leopolda I., u kojoj car slavi junaštvo kršćana, a fra Luku nazivlje "Sokolom". I narodna tradicija sačuvala mu je u pjesmi slavno ime na vječnu uspomenu potomstvu, gdje se pored ostalog veli o fra Luki:

"Sokol Luka poslušao vilu,
pa on svlači misničko odilo,
i oblači od mejdana ruvo,
Pa on ide ravnieh sokacih,
I pozivlje što vojevat može."
...
"Djeco moja, mladi sokolići,
Sutra ćemo gorom udariti,
I na Turke silno navaliti,
Dok su Turci jošte nepripravni,
Nepripravni za boj neuredni.
Ako Bog da, da složni budemo,
A i složno na nje udarimo,
Lasno ćemo Turke predobiti,
Turci bo su na mejdanu slabi."
Kad je danak sutra osvanuo,
Svetkovina Grgurova dana,
Podiže se Sokol od Sibinja,
Na 'no sivo sokolovo brdo,
Gdje su Turci šatore razapeli,
U šatorih noćcu prinoćili
Bez busija i bez stražarija,
Bez savjeta i pravog napredka,
U snu ih je zateko Sokole,
pa ih kolje kao vuče janjce,
Udarajuć na turske šatore,
Šatore i pospane Turke.
Skaču Turci snani i pospani,
Skaću Turci, al uteć ne mogu,
Šuma gusta, a pećina tvrda,
Britka sablja za šalu ne znade,
Pobigoše age i spahije,
Janjičara ni broja se ne zna,
Samo osta Bršljanović-aga,
Bršljanović, žalostna mu majka!
Tad govori Sokol od Sibinja:
"Čujte djeco, mladi sokolići!
Liepo ste me danas poslušali,
I liepo ste bojak dovršili,
Sve pogibe nitko ne ostade,
Do jedinog Bršljanović-age.
Agu ćemo u Beč odpravljati,
I poklonit caru gospodinu,
Nek kazuje i nek pripovieda,
Kako Sokol za cara vojuje!"
To govori Sokol od Sibinja,
To govori, pak se preoblači.
On mi svlači od mejdana ruvo,
Pa oblači misničko odilo,
Da zahvali Bogu i Mariji,
Što j' od Turak zemlja očistita.

.............................................................

Zahvalni Požežani slave i dandanas uspomenu na tu pobjedu i na svoga junaka fra Luku Ibrišimovića svake godine na Grgurevo (12.ožujka) pucnjavom iz pušaka i topova po okolišnim vinogradima. Od godine 1893. resi grad Požegu i krasan spomenik, podignut u slavu fra Luki."


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se