subota, 31.03.2018.

Maurović i Uskrs











Sretne blagdane!

Hvala na posjeti.

(07:07) puhni u pijesak Image and video hosting by TinyPic (5) (?)


ponedjeljak, 26.03.2018.

ostali

Odjeća za djevojčice i dječake posve je ista kao i za odrasle. Djevojke nose također sve isto kao i žene, osim punteka i peče koji su obilježje udate žene. Djevojke nose pletenice koje su pri kraju međusobno povezane brokatnom vrpcom koja se zove “spletač”. Ta je vrpca od istog materijala kao i prvezač pod vratom.

foto s neta - croatiareviews.com
Uz žensku i mušku šestinsku nošnju za kišnih dana nosi se muški format kišobrana. Platno kišobrana, uz osnovni crveni ton, protkano je koncentričnim šarama raznih boja.
Kad promatramo narodnu nošnju, izgleda nam uvijek ista. Nošnje su, doduše, konzervativne i pune tradicionalnih oblika, ali iz ovog opisa se vidi, da su one ipak podvrgnute modi i postepenoj promjeni, premda su te promjene sporije, nego kod građanske odjeće.
Kao i sve narodne nošnje, tako i šestinska naglo izumire. Zato je jako važno da se utvrdi ne samo njezina geneza i razvoj već da se ona izvorno očuva. Upravo je sada zadnji trenutak da se to učini. U protivnom nestat će trag ovoj zaista lijepoj i atraktivnoj nošnji, jer su pomrli ili su već stari krojači šestinskih lajbekov i surina, remenari, klobučari i krznari, a samo neke starije žene su žive, koje tu nošnju znaju sašiti. Ne smijemo dopustiti da nam propada narodno blago koje su naši preci stoljećima prenosili iz generacije na generaciju, tim više što se šestinska narodna nošnja koristi za kulturno umjetničke priredbe (festivale, smotru folklora i druge prigodne svečanosti) u našem gradu.
Nošnji svakim danom sve manje ima, jer se ponegdje u posljednje originalne nošnje zakapaju mrtvi, a mnogo nošnji prodano je inozemnim turistima naročito Amerikancima, a da pri tome nismo svjesni da osiromašujemo i onako male zalihe muških i ženskih nošnji.
Bez obzira na prednosti suvremenog života kojima je današnji život popraćen, ne bismo smjeli dopustiti da nošnja i narodni običaji isčeznu i ne ostave nikakvih tragova. Ne možemo se pomiriti s takvom situacijom da izgled svoje šestinske narodne nošnje i njezinu ljepotu pokoljenja budu nalazila isključivo u etnografskom muzeju.
Šestinska narodna nošnja, već danas ima povijesno značenje, a sutra će predstavljati narodno blago izuzetne vrijednosti.

Ulomci iz brošure 1976.

Hvala na posjeti.

(19:46) puhni u pijesak Image and video hosting by TinyPic (9) (?)


srijeda, 21.03.2018.

muška nošnja



Muška nošnja veoma je ukusno krojena, kojoj bez pretjerivanja na daleko nema premca. Kao i ženska, tako i muška nošnja imala je nekoliko razvojnih faza, koje su nastale utjecajem dućanske robe i umijećem narodnih krojača za izradu lajbekov i surina, remenara i klobučara.

1. Rubača - tj. košulja sašivena je ili od bijelog ili od žutog platna. Krojena je tako, da dosiže iznad koljena, a sastavljena je od dva dijela i to od prednje i stražnje pole. Rukavi rubače su toliko široki, koliko je i širina bijelog ili žutog platna. Rubača nakon što se skroje pole mora se prije obrubiti ažurom bez rupica, koji se zove “ribičanje”. Osim ruba na rubači ribičaju se još dva do tri reda bijelim koncem kao ukras. Nakon toga se prednji dio rubače izveze križićima crvenim koncem. Za mlađe osobe u vezu ima i plavog konca. Prije šivanja se razreže platno na gornjem dijelu rubače do grudiju. Od četiri okomita stupca veza dva unutarnja izvezena su s naopačke strane, za njih se ostavi toliko neizrezanog platna, da se oni mogu preokrenuti na pravu stranu i ušiti, do njih izvezenog dijela rubače. Prilikom vezenja ostavi se prazno po prilici 10 cm, a ispod toga se izveze križićima u produžetku još 5 cm veza, time da se ostavi između dva unutarnja veza mjesta za “faldice” koje se prije ušiju nego se prišije vodoravna “partica” tkana crvenim koncem ukrašena crnim i zelenim, ili izvezena križićima. Nakon toga se na ramenu rubače u obliku pačetvorine s nutarnje strane na oba ramena podloži i odštepa platno s tri kraja, a u četvrti se utaknu već nabrane na ruke ili mašinu rukavnice koje imaju pod pazuhom prišivene “latvice”. Prije toga se naberu rukavi s donje strane u naborine. Na njih se prišiju široke “ošvice” gusto odštepane bijelim koncem na mašinu. Na “ošvicama” rukava izrade se rupice kroz koje se provlači vrpca i sveže u mašne. Poslije toga nabere se rubača s leđne strane oko vrata i na nju se prišije također gusto odštepana široka “ošvica”, koja se kod oblačenja rubače previne na vratu na pola. Isto tako i “ošvica” na rukavima.



2. Gaće - krojene su također od dvije pole platna od iste vrste kao i rubača. Od svake pole platna sašije se gaćnica, koja se na donjoj strani obrubi na ruke jednostavnim šavom da se ne cufaju. Gaćnice se spoje i ušiju na gornjem dijelu u “tur”, a na rubu oko pojasa sašije se cijevasta “svitica” za svitnjak. To je petlja obično od bijele keper vrpce kojom se vežu gaće oko pojasa. Gaće po sebi nemaju nikakvih ukrasa.

3. Hlače - su u prošlom stoljeću nosili muškarci od sukna (čohe) plave boje urešene na stegnu, gajtanima crvene, crne i tamno plave boje u obliku trokuta, čiji oštri kut je okrenut prema koljenu. Kroj im je bio nalik na vojničke hlače. Hlače od sukna nosile su se po zimi uz surinu, jer gaće od bijelog ili žutog platna, nisu bile podesne za zimu, zbog toga što su bile pretanke za niske temperature. Hlače opisanog kroja urešene s gajtanima prestale su se nositi posljednjih nekoliko decenija i zamijenjene su hlačama civilnog odijela. Vrlo često su seljaci nosili ili samo gornji dio nošnje rubaču i lajbek za svečane zgode, a i za svaki dan uz civilne hlače.



4. Lajbek - ili prsluk dosiže do pasa, bez rukava izrađuje se iz modrog sukna s položenim “ogorelom” - ovratnikom od crvenog sukna izvezenog narodnim vezovima, lančekima (cik-cak), zubicama, duplim križićima izvezenim koncem zelene, žute, crvene i plave boje. Cijeli prsluk kako sprijeda, tako i straga ukrašen je rukom ili mašinom našitim gajtanima crvene boje. Između gajtana ukrašen je lajbek istim vezom kao i ovratnik. Najznačajnije šare na lajbeku izvezene gajtanom jesu: jedno-dvo i višekotačne ruže, puži, djetelina, osmice (akteri), karičice, zubice (cik-cak), itd. Naprijed okomito ušiveno je nekoliko redova okruglih bobičastih gumbi od kositra. Prije su stavljali na ogorele gumbe od mjedi ukrašene staklom i porculanom. Novi tip lajbeka nema takovih gumbi. Tip šestinskog lajbeka nije bio tako bogato ukrašen, pa su Šestinčani usvojili gračansku modu lajbeka i prozvali ga “gračanskim lajbekom”. Na prednjoj strani ti lajbeki imaju žnoru na svakoj strani sa “cofom” na kraju. Iznad nje se nalazi duguljasti čvrsti pleteni ukras od gajtana. Ta žnora se naprijed sveže, pa visi kao ukras.
Osim tipičnih šestinskih lajbeka i usvojenih “gračanskih”, postoje u Šestinama lajbeki starijeg tipa od modrog sukna koji su izvezeni uskim vezom oko ramena i pazuha i sve naokolo lajbeka, a i ogorel nije tako bogato izvezen.

5. Surina - za muške po kroju se ne razlikuje od ženske. Surina se šivala od tamno-smeđog sukna. Ona ima dugačke rukave, a dosiže do polovine stegna s položenim ovratnikom od crvenog sukna urešenim narodnim vezom od raznobojne svile, kao što je već opisano kod ženske surine, starijeg tipa. Ona ima dva džepa također ukrašena vezom.
Muške surine, kakve su se prije nosile, sasvim su izašle iz mode i prava je rijetkost pronaći takvu originalnu surinu. Umjesto muške surine prilikom vjenčanja svi svatovi nose žensku surinu “ilerku”.


6. Remen “lačnak” - to je kožnati pas do 7 cm širine urešen na stražnjoj strani obično šarenom kožnom izvezenim monogramom IHS, karakterističan je samo za šestinsku nošnju. Stariji muškarci nosili su također široki remen svjetlo smeđe boje bez navezenih ornamenata u obliku zavijutaka u raznim bojama.

7. Okrugli “škrlak” - šešir “s malim krilima” (nekad sa širokim) od dugodlakoga crnog pusta, okrugao; naokolo tjemena. Ukrašen suknenom crvenom izvezenom vrpcom prema gore nazubljenom. Vezen istim vezom kao ogorel lajbeka i surine. Nekad su se nosili samo šeširi s širokim krilima s crnom vrpcom šarenih prugastih rubova, na strani šarena perca obično crvena, zelena ili modra. Kupovali su se kod specijalnih klobučara u Zagrebu. Takvi šeširi su već odavno izašli iz mode i zamijenili su ih zeleni samtasti, većinom i sa tamno zelenom vrpcom.
Danas se vrlo rijetko viđa i zeleni šešir.

8. Svileni rubec - to je marama za vezivanje oko vrata trokutnog oblika koja se dobije tako da se četverokutna marama prereže dijagonalno. Marama se dijagonalno razreže, zato jer bi cijela bila nespretna za vezivanje rupca oko vrata u mašnu, koja dolazi sprijeda. Uglovi mašne stavljaju se pod vrat i spuštaju se s unutarnje strane u rubaču. Nekad je takav rubec bio od crveno-žuto-zelenkaste kockasto-prugaste svile sa resicama, a danas je od crvene satinirane svile s utkanim bijelim ružicama. Ovi rupci kupovali su se u dućanima u Zagrebu, a uvozili su se iz Češke i Austrije. Muški rupci su zapravo prerezani ženski.

9. Torba od kože - crveno ili smeđe bojana sa poklopcem na kojem se nalaze gusto poredani nizovi kitica zvanih “cofi” od crvene vune. Na širokom remenu iskićenom raznolikim šarama od uvezene obojene kožice, vješa se o rame. Te torbe se već odavno ne nose, i malo ih tko još danas posjeduje kao rijetki unikat.

10. Opanci - od crne obojene kože. Nemaju na sebi nikakvih fizovanja, osim obruba kapice. Karakteristični su po tom što imaju dugačke uske remene koji se omotavaju oko nogu. Prije obuvanja omotavali su se oko noge bijeli obojci, Kontrastne boje crnih i crvenih remena i bijelih obojaka lijepo je bilo vidjeti. Opanci su se nosili uz gaće i hlače, uz hlače mnogo manje.


11. Čizme - od crne kože nose se redovno k hlačama, ali veoma često i uz gaće, koje se skupe i ture u njih, tako da su malo prebačene preko ruba sara. Ove čizme izrađuju seoski postolari, njihova je karakteristika u tome, da imaju tvrde sare, a to nošnju čini efektnijom.

Hvala na posjeti.

(19:19) puhni u pijesak Image and video hosting by TinyPic (13) (?)


utorak, 20.03.2018.

Ženska nošnja 3,



11. Kraluž - (đunđ) - je ogrlica složena od više nizova crvenih koralja, koja daje koketan izgled svečanoj nošnji.

12. Haljica - ili reklec pletena je od bijele vune (tvornički proizvod). Ona je morala biti priljubljena uz tijelo, time da se prednji dio preklapa jedan preko drugog, a gumbi se prišiju kasnije kada se vidi, gdje tijelo zahtjeva da oni budu prišiti. Haljica se obično obšivala kupljenim dućanskim particama. Haljica je dio nošnje novijeg vremena, a izrađivale su se u Krajnjskoj u nekoj tvornici kraj Ljubljane. Haljice su se nosile u jesen i zimi kada je hladno.

13. Vuneni rubec (leđni) . U prohladnim jesenskim danima i zimi na haljicu ili bijelu vestu, koja je nešto kasnije došla u modu, nosio se vuneni rubec složen u trokut preko leđa. Ovakvi veliki vuneni rupci su bijele, crvene, ružičaste, tamno-crvene, narandžaste ili limun žute boje. Oni se prebacuju preko leđa tako da pravi kut trokuta visi straga do struka.

14. Kožun - To je prsluk bez rukava od ovčjeg runa iskićen apliciranim kožnatim gumbićima položenim u narodne ornamente raznih oblika i živopisnih boja.


Kožun je sve naokolo obrubljen gustim bijelim ovčjim krznom. On daje posebnu ljepotu i karakteristiku šestinskoj narodnoj nošnji. Kožun ima uz ovčje runo s vanjske gornje strane (uz vrat) ušitu crveno bijelu žnoru, koja završava također crveno-bijelim pomponima ili “cofima”. Od isto takovih okruglih žnora napravljene su na svakoj strani po četiri duguljaste vezice koje su pričvršćene vezenim gumbićima i zvonolikim resicama. Kroz te vezice provlači se prvezač (brokatna vrpca dosta široka) i veže se na grudima u veliku mašnu. Kožune su izrađivali seoski krznari.

15. Surina - se nosila zimi za hladnog vremena. Razvoj seljačke mode, na koje je utjecala kupovna i industrijska roba, mijenjao je kroj, boju i uzorke surina, kao i materijal sukna (čohe). Potkraj prošlog stoljeća, žene i djevojke iz Šestina nosile su bijele surine obrubljene crvenim suknom sve naokolo do “ogorela” (ovratnika), koji je bio također od crvenog sukna i izvezen. Isto tako na bijelim surinama bili su ukrašeni džepovi i rukavi crvenim i bijelim gumbićima izrezanim od sukna. Od struka do bokova i na rukavima od lakta do šake, šavovi su bili istureni i obrubljeni crvenim suknom. Taj tip surina početkom XX stoljeća izlazi iz mode, najvjerojatnije zbog nepraktičnosti bijelog sukna i brzog prljanja. Bijelo sukno za surine zamjenjuje smeđe. Izmjenom boje sukna mijenja se kroj i ornamenti. Od kroja bijele surine uz tijelo prelazi se na ravni kroj koji je isti i za muške i ženske surine.
Surine novijeg tipa od smeđoga sukna bile su obrubljene crvenim suknom u širini od 4:5 cm. Rukavi, džepovi i ogorel (ovratnik) bili su izvezeni koncem raznih boja. Razlika između muških i ženskim surina bila je samo u tome, što su ženske bogatije izvezene od muških na crvenom obrubu surine širokom cca 4 - 5 cm. Na ogorelu i rukavima vez je bio isti i od muških i kod ženskih surina (lančić, dupli križići cik-cak i mali listići, sve u raznim bojama). Razvojem mode mijenjalo se i kreiranje surina. Umjesto usko izvezenih surina na rubovima, počele su se izrađivati surine prozvane “ilerke” s bogatim ornamentima po cijeloj surini u obliku “lopata” u sredini leđa s gornje i donje strane i sprijeda u prednjem pravom kutu surine. Surina je urešena crveno-bijelim ušivenim gajtanima u više redova između kojih je bila izvezena različitim vezovima i koncima različite boje. Ogorel, rukavi i džepovi izvezeni su kao i na običnoj surini bez gajtana. Zbog većeg bogatstva oblika ovaj tip surina razlikuje se od gračanskih, koje nisu tako bogato ukrašene.

16. Opanjki - (opanci). Postoje dvije vrste opanaka. Opanci od kože crnog čina koje imaju žute kapice, a na prednjem dijelu stopala imaju crnu kožu, a po sredini su fizovane žutom, zelenom i plavom kožom. Opanci su se ovog tima nosili više zimi. Isti takvi opanci izrađivali su se i od žute kože, tj. sa žutim đonovima koji su bili izdržljiviji i podesniji za kišne zimske dane i jaču zimu.


Osim opanaka u ljetnim mjesecima i po lijepom i suhom vremenu nosili su se “žutaki” izrađeni samo od žute kože (kapice, gornji prednji dio i đonovi). Žutaki su daleko bogatije fizovani, pogotovo na prednjoj strani nego obični opanci. Starije žene nosile su i žutake od kože crnog čina.


I opanci, a pogotovo žutaki, nisu bili najpodesniji za jesen i zimu, jer nisu dovoljno zaštitili noge od vlage i zime. Zato su se pored njih počele nositi i cipele.

17. Cipele - gradske forme, koje već dosta istiskuju opanke većinom su žute boje, a manje crne. Kupovale su se na sajmovima ili su izrađivane po narudžbi kod seoskih postolara. Sare imaju dosta visoke i dosižu do polovice potkoljenice. Osim tih cipela nosile su se nekoć cipele iste forme a prozvane su “kesige”. Te su nosile obično mlade djevojke. “Kesige” su cipele od crnog laka. Sare su im bile od gležanja iscifrane rupicama, obrubljene metalnim obrubom, nalik na rupice na prednjoj strani cipele, kroz koje se pertlom vežu.

18. Kepenek - to je veoma duga kabanica bez rukava nalik dugom širokom ogrtaču (pelerini) ponajviše s uspravnim ovratnikom od tamno modrog sukna na koji su se s vanjske strane spustili prvezači na leđa. Kepenke su nosile mladenke i posnušice prigodom vjenčanja, a budući da je kepenak bio skup, ponajviše se posuđivao od trgovaca seljačkom robom u Zagrebu. Kepenek se nosio davno prije i izašao je potpuno iz mode.

Hvala na posjeti.

(17:57) puhni u pijesak Image and video hosting by TinyPic (9) (?)


ponedjeljak, 19.03.2018.

Ženska nošnja 2.


6. Rubec “engleški”- od crvenog je pamučnog materijala ukrašenim zelenim, žutim i plavim povećim ružama različitih uzoraka. Ovi rupci su industrijski proizvedeni, a bilo ih je i više uzoraka i svaka šestinčanka birala ih je po svom ukusu. Iako su ovi rupci bili različiti, ipak su imali neke zajedničke karakteristike. Neposredno do rubova imali su ruže prilično velike iako različite. U sredini su bile sitnije ružice ili pužeki, koji su bili odijeljeni uskim četverokutnim žutim uzorkom. Osim “engleških” crvenih rubaca, za svečane zgode djevojke su nosile na glavi crvene svilene rupce s utkanim bijelim ružama osrednje veličine. Svilene rupce na glavi nosile su djevojke vezane otraga ili naprijed pod vrat. Dolje vezani rupci nosili su se obično zimi. Ovi rupci nošeni su kad su djevojke vezale firmu. Isto takav rubac na glavi prilikom firme imalo je i kumče.
Istu vrstu rupca složenu u trokut ili pačetvorinu prema vlastitom ukusu, nosile su djevojčice, djevojke i žene naprijed, utaknuto u struku sa strane u pas iznad bokova, time da je ugao rupca visio po trbuhu ili složen u pačetvorinu. Osim firme i vjenčanja, ovi rupci nosili su se za velike crkvene blagdane, školske priredbe i ostale prigodne svečanosti. Zato što su se ovi rupci priprezali (utaknuli), dobili su naziv “pripreg”
Prije 50 i više godina bili su u modi nešto drugačiji rupci ukrašeni crvenom, žutom i zelenom bojom od kockasto-prugaste svile, sa resicama, ali tijekom vremena, utjecajem mode, oni su izmijenjeni, odnosno zamijenili su ih gore opisani crveni rupci.
Nešto kasnije “pripreg” je obogaćen još jednim vuničastim rupcem plave, tamno crvene, zelene, bijele i ružičaste boje s ružama. Na taj rubec našite su industrijske čipke također u boji. Ovaj rubac umetne se na svileni, tako da je “pripreg” složen od dva rupca. Na “pripreg” se sa svake strane bokova stavlja po jedan mali rupčić, koji služi kao ukras svečanoj nošnji.

7. Puntek - taj naziv vrijedi za Šestine, dok u Gračanima, Remetama i Markuševcu zove se “kojnč”. Puntek ili kojnč napravljen je u obliku pačetvorine od bekove (vrbove) šibe, omotan kudeljom ili mekanim platnom (flanelom), a u sredini je spojen s tvrdim platnom, obično žutim, za prikapčavanje peče na tu platnenu sponu punteka. Puntek je presvučen u pamučnu tkaninu jednobojnu ili šarenu obično od ostatka kupovnog šestinskog fertuna od kretona ili vunice, koji se zbog praktičnosti nosi za svaki dan, a za blagdane vuničasti u raznim bojama ukrašen obično ružama.
Puntek je služio za pričvršćivanje frizure udatim ženama. Oko punteka omotala se spletena u pletenice kosa odozdo prema vrhu punteka na zatiljku glave i privezala oko punteka na malo dulju petlju, koja je upletena u kosu. Oblik punteka daje glavne konture frizure.


Vladimir Tkalčec; Seljačke nošnje u području zagrebačke gore

8. Lačice ili štunfi tj. čarape - strojno su pletene iz bijelog pamuka, privezane ispod koljena crvenim podvezicama (podvežnima) izrađenim od tvorničke tanke crvene vunice. Podvežni se omotaju ispod koljena od naprijed prema potkoljenici na stražnjem dijelu noge i svežu sprijeda u bogatu mašnu.


Lačica ima više vrsta. Lačice krivo pravo pletene ili jedna nit pravo, a druga “vijugavo”, zovu se “lačice s kačicom”. Zatim za svečane zgode, lačice su pletene s rupicama u raznim oblicima cijele, ili je “nacifran” samo prednji dio u obliku pačetvorine. Kod šestinske nošnje u pravilu se nose dva para čarapa.

9. Prvezač - za pod vrat izrađen je od bijele ili crvene brokatne osnove s utkanim većim i manjim ružama. Kod crvene brokatne osnove u prvezaču crvene ruže su mnogo tamnije, a osim njih ima bijelih, zelenih, žutih, plavih, a kod bijele osnove su kontrasne boje i to: crvene ili ružičaste boje su velike ruže, a male su žute, ljubičaste, zelene i plave. Za prvezač složen u mašnu i svezan uskim prvezačem (petljom) treba 1 m brokatne vrpce po prilici široke cca 10 cm. za osobe manjeg uzrasta kupuje se nešto manje vrpce od metra. Prvezač se priveže pod vrat na opleće, odnosno na rupice (košćice). Prvezač se nosi samo za svečane zgode, uz žutu ili bijelu nošnju.



Dijelovi nošnje iz Vladimir Tkalčec; Seljačke nošnje u području zagrebačke gore

10. Prvezači za leđa
Osim prvezača koji se veže pod vrat iznad grudiju, za najsvečanije zgode nosili su se i takozvani “prvezači” - to je sklop prvezača složenih i vezanih petljom koji se nose na leđima spuštenim do visine veza ili tkanja na kiklišću.



Ovi prvezači nosili su se prilikom upisa za vjenčanje (zapisa), na sam dan vjenčanja, firmu i slično. Prvezači su složeni na podloženu široku brokatnu vrpcu (iste širine i istog oblika, kao i prvezač pod vratom). Ova vrpca se previne na polovinu. Za vrpcu (prvezač) koji služi kao podložak za slaganje ostalih prvezača, treba 0,50 m brokatnog materijala. Na prvezač, koji služi kao podloga složi se 3 vrste iste širine prvezača, oni su za polovicu uži od prvezača na koji se slažu. Za svaku vrstu prvezača koji moraju biti u pravilu različiti, treba 1,75 m brokatne vrpce (prvezača). Uz ove tri vrste prvezača složi se još četvrti prevezač, koji se zove “šumeći” (to je jednobojna crvena uštirkana nazubljena vrpca). Sva četiri prvezača, s širokim prvezačem, koji služi kao podloga, složeni u mašne svežu se uskim jednobojnim prvezačem (petljom). Kad se prvezači metnu na leđa, oni se petljom provlače kroz rupice između dva malo duplo ušita četverouglasta komadića platna ili nekog drugog materijala, na kojem su nanizani koralji “kraluž” ili “đunđ”, i vežu se otraga na vratu.

Hvala na posjeti.

(17:23) puhni u pijesak Image and video hosting by TinyPic (3) (?)


subota, 17.03.2018.

Ženska nošnja 1.


ŽENSKA NOŠNJA
Ženska šestinska nošnja sastoji se iz dva dijela i to: rubače i opleća.
1. Rubača - je sašivena od 4 duljine platna (bijelog ili žutog) zvane pole, koje se mjere od sredine leđa do ispod koljena. Pole se na ruke spoje šavom u obliku ružmarina i obrube, na ruke vezom koji se zove “ribičanje” ili na mašinu. Na prednjoj poli u gornjem dijelu razreže se “rasporek”. Nakon toga se gornji dio rubače nabere (skupi) u naborime i (spoji) sašije na mašinu s “kiklišćem”, koje ima dva otvora (prče), kroz koje se kod oblačenja provlače ruke. Na usko izrezanim prečkama (prčama) na prednjem i širem leđnom dijelu “kiklišća” odštepanog na mašinu i izvezenog križićima ili tkanog (pisanog) vise prišivene pole, odnosno cijela rubača. Na obim stranama “kiklišća” izrađene su rupice (košćice) na koje se utakne “zapanec” od crvenog pamuka. “Zapanec” služi kao ukras na grudima, a osim toga on ima funkciju prianjanja rubače k opleću. Na donjoj strani rubače, odnosno njezinih 4 pola, ostavi se prilikom spajanja (šivanja) na ruke pola, oko 20 cm za “tveze” koje se izrađuju tehnikom čipke.


2. Opleće - šiva se od istog platna, kao i rubača koja se preko njega oblači. Širina rukava opleća poklapa se sa širinom platna. Donji dio rukava nabran je u naborine, koje su na rubovima ukrašene križićima s crvenim koncem u širini od 1 cm. Do tog veza prišije se crvena “partica” izvezena križićima crvenim koncem ili natkana. Ispod “partice”, po naborinama, također se izvezu narodni ornamenti križićima. Na rukavima izrade se rupice (košćice), preko kojih se prevuče crvena vrpca koja se veže u mašnu. Nakon toga se “krpe” tkane od crvenog konca stalne boje, malo ukrašene utkanim zelenim i crnim koncem, polože okomito i na njih se vodoravno mašinom prišiju i obrube “štrukci” tkani ili izvezeni križićima također uglavnom crvenim koncem. Ako su izvezeni križićima, onda su kombinirani s malo plavog konca za mlađe osobe. Tkani ili izvezeni “štrukci” nemaju tako široki uzorak veza ili tkanja kao “krpe”. Prednji dio opleća koje sačinjavaju krpe i štukci mora biti tako sašiven da izvezeni dio tkanja “štukci” dođu do sredine grudiju, a njihov doljnji dio da dosiže do ispod pojasa. Tako sašiven prednji dio opleća spoji se s rukavima i “stanom” (komadom platna u obliku pačetvorine) koji dolazi s leđne strane opleća, time da se na donjoj strani ispod pazuha prišiju “latvice” (mali komadići platna). Poslije toga opleće se nabere oko vrata u naborine i prišije uska natkana ili izvezena križićima “ošvica”, uglavnom u crvenoj boji. Na “ošvici” se izrade rupice pod vratom s prednje strane, kuda se provlači na petlji navezan “prevezač”.


3. Fertun - tj. pregača je od bijelog ili žutog platna, isto kao i rubača i opleće. Fertun ima dvije pole sašivene skupa na ruke šavom ružmarina bijelim koncem, fertun se rubi na ruke bijelim koncem vezom koji se zove “ribičanje” ili na mašinu. Iznad donjeg ruba oko 20 cm visoko utkano je, pretežno u crvenoj boji, uže pisanje (tkanje).
Fertun se veže vrpcom od kepera oko pojasa. Preko toga se još veže crvena vrpca od tanke vunice zvana “fertušnica”, koju otraga pokrije “pas”. Zavezanu u mašnu fertušnicu nosile su obično starije žene, a djevojke i mlade nanizale su “fertušnicu” (vrpcu do vrpce) u obliku pačetvorine do polovice trbuha, onda su na nju stavile svileni rubac ili još na njega i vuničasti.


4. Pas - je izrađen od crvenog ili žutkastog sukna širok je po prilici oko 5 cm, time da je crveno sukno složeno na crno sukno s povećanim dlačicama, koje je široko 1 cm. Dužina pasa odredi se prema obujmu struka i širine fertuna. Na pas se prišiju petlje (od platna) s kojima se pas veže.


5. Peča . je također od bijelog ili žutog platana, već prema tome da li će se nositi uz žutu ili bijelu nošnju. Platno za peču ima s oba kraja po širini platna pisanje tkano u crvenoj boji udaljeno od ruba s jedne i druge strane cca 20 cm. Peča se složi u pačetvorinu, tako da jedan kraj poprečnog pisanja, koje je jednako onom na fertunu, dođe kad se stavi na glavu na tjeme, a drugo tkanje stoji poprijeko malo niže od zatiljka glave.
Na zatiljku glave peča se prikopča iglom pribadačom s malo većom glavicom na sponu “punteka”. Potkraj XIX stoljeća i početkom ovog, peče su udate žene nosile više nego posljednjih tridesetak godina, kada su peče nosile posnušice (kume) na vjenčanju i mladenke poslije skidanja vijenca s glave.
Prije su mlade snahe nosile peče ne samo na blagdane, već i svaki dan. U pečama su prale rublje na potoku, nosile ga u grad, a starije žene nosile su peče samo na blagdane, ali su preko peče imale uz vrat zavezane “engleške rupce”.

slike arhiva I.Čičko
Peča šestinske nošnje u svojoj biti odgovara “poculici” posavske nošnje

Hvala na posjeti.

(19:37) puhni u pijesak Image and video hosting by TinyPic (4) (?)


četvrtak, 15.03.2018.

Šestinska narodna nošnja



O postanku, razvoju i bogatstvu oblika šestinske narodne nošnje, koja je dobila naziv “šestinska”, a nosi se i u Gračanima, Remetama i Markuševcu, sve do Granešine, kao i u gotovo svim mjestima sjevernog dijela podnožja Zagrebačke gore, saznajemo iz monografije “Seljačke nošnje na području Zagrebačke gore” Vladimira Tkalčića.
Ne zna se točno kada je ona nastala. Autor ove vrijedne monografije uspio je oteti od zaborava podatke od neprocjenjive vrijednosti narodnog blaga mukotrpnim obilaskom Šestina, Gračana i drugih mjesta na podnožju Zagrebačke gore. U radu mnogo su mu pomogla sjećanja starijih ljudi.
Šestinska narodna nošnja prozvana je po mjestu Šestine, vjerojatno zbog toga što su Šestine bile u ono vrijeme u najživljem kontaktu sa Zagrebom. Šestinčani i Šestinčanke (a tako su u Zagrebu zvali sve seljake u šestinskoj narodnoj nošnji, ako i nisu bili iz Šestina) dolazili su u grad radi trgovine. Pod “trgovinom” podrazumijevala se prodaja voća u takozvanim žutim košarama koje su seljaci, odnosno seljanke nosile na glavi na trgove u grad Zagreb. Kako su Šestinčani imali vrlo malo zemlje, najviše zasađene voćnjacima, što je i razumljivo obzirom na blizinu grada, nisu od tih prihoda imali osiguranu životnu egzistenciju. Neimaština i oskudne životne prilike prisiljavale su Šestinčane i Šestinčanke da se osim trgovine, bave i težačkim poslovima na tzv. gospoštijskim imanjima. Pored toga Šestinčanke su se bavile i pranjem gradskog rublja, koje su donosile kući, parile ga i prale u koritima u tekućoj vodi na potoku, rolale (umjesto glačanja) i nosile u grad.
Autor monografije “Seljačke nošnje na području Zagrebačke gore” pretpostavlja, sudeći po svemu što je o razvitku ove nošnje i sadašnjem njezinom izgledu uspio saznati, da ona, izuzev kroja, nije stara. Znači da je njezin sadašnji izgled novijeg datuma. Tkalčić, naime, smatra da se šestinska nošnja razvila u toku XIX stoljeća.


iz zbirke porodice Krajač

Mora se priznati da ova narodna nošnja obiluje živim i skladnim bojama jednako ženska i muška, a odaje vedru i veselu ćud njezinih stvaratelja. Posebna njezina karakteristika je koketan izgled kompletne muške i ženske nošnje kao i njezinih dijelova. Taj tip nošnje poznat je ne samo u prigorskoj okolici podno Zagrebačke gore otkud je nikla, već daleko šire van granica naše zemlje, sve do daleke Amerike, gdje je puno originalnih nošnji nažalost, prodano.
Na ovu nošnju, kao i na sve ostale naše narodne nošnje, odnosno njihove izmjene utjecale su desetljećima i stoljećima kreativne sposobnosti gradskih i seoskih krznara, čohača i krojača. Ništa manji nije bio utjecaj kupljene dućanske i sajamske robe. Pretpostavlja se da je kroj muške nošnje kopiran prema odijelima gospoštijskih “inoša” (koji su redovito nosili malene šešire i magnatskoj odori sličnu odjeću), no unatoč tome muška nošnja iskače, kao posve zaseban tip. Bilo kako bilo, ova je nošnja nešto posebno, karakteristična za seljaka zagrebačke okolice, koji je znao da tuđinske gradske utjecaje dosta ukusno asimilira oblicima svoje starodrevne nošnje. Tom sposobnošću dali su seljaci, stvaratelji ove nošnje, vidni izražaj svojoj vedroj ćudi.


moj ujak u posuđenoj nošnji porodice Kecerin

Šestinska narodna nošnja, koja se nosi pod gorskim obroncima sjevernog Zagreba, kolikogod je karakterizira jedinstveni kroj, ipak ima isto tako pojedinosti u razvoju oblika, koje su za svaku župu različite, a isto tako su različiti nazivi za pojedine dijelove nošnje.
Činjenica je da na razvoj oblika narodnih nošnji u Hrvatskoj, tako i u ovim župama, veliki utjecaj je imala podjela zemlje na župe i na razna gospoštijska dobra.
I kod ženske šestinske nošnje, koja pokazuje veće bogatstvo oblika veću otpornost na nove utjecaje od muške, ipak se mnogo toga promijenilo u jednom stoljeću (od XIX do XX stoljeća). Naročito je došlo to do izražaja kod surina muških i ženskih, svilenih rubaca, tkanja takozvanog pisanja za kiklišće, krpe, štukce, tkanja pisanih narodnih plahti, stolnjaka, stolnica i ručnika. U XIX stoljeću je takozvano “pisanje” tkano po domaćim tkalcima bilo izričito crno sa vrlo malo utkanog crvenog i zelenog konca, dok tkanje za nošnje, plahte i ostalo 50-ih godina unatrag karakterizira živahnost boja pretežno crvenih sa zelenim, plavim i crnim utkanim koncima.
Ženske i muške nošnje šivaju se iz žutog i bijelog platna. Žuto platno tkano je od žute pređe kao osnove i bijelog pamuka. Bijelo platno tkano je od bijelog pamuka (na seljačkim tkalačkim stanima). U pravilu i za mušku i za žensku nošnju kupovalo se 6 metara platna, bez obzira na veličinu osobe za koju se šiva. Prilikom šivanja i krojenja odredilo se koliko zapravo treba platna.
Nošnje od žutog platna smatraju se svečanim i nosile su se prilikom vjenčanja, firme, velikih crkvenih blagdana. Za obične blagdane i nedjelje nosile su se nošnje od bijelog platna. To pravilo vrijedi i za mušku i žensku nošnju.

Iz brošure 1976.

Hvala na posjeti.

(07:06) puhni u pijesak Image and video hosting by TinyPic (7) (?)


utorak, 13.03.2018.

NASTUP ZA NASTUPOM.....


Sve do 8. svibnja 1971. godine Društvo je djelovalo nastupajući na svim prigodnim svečanostima. No rad nije bio intenzivan zbog nedostatka financijskih sredstava. Iako se nekoliko puta obraćalo za pomoć, na sve strane, pomoći nije bilo. Sljemenaši su desetljećima gajili ljubav za pjesmu i postigli velike rezultate. Njihovo pjevanje je dobilo laskave ocjene, ne samo kod nas nego i na turnejama po inozemstvu (Prag, Bratislava i prilikom posjete bernskog društva u hotelu “Esplanadi” u Zagrebu). Sljeme je požrtvovnim radom svojih članova ponovno oživjelo uglavnom stvarajući sredstva velikom članarinom od 50 dinara mjesečno. Takvom žrtvom stvorena su sredstva za zborovođu i podmirenje ostalih najneophodnijih materijalnih troškova. U toj kriznoj situaciji pritekla im je u pomoć Mjesna zajednica “Medvedgrad” za mjesta Mikulić, Bijenik i Lukšić, dok konačno nisu nastupili na proslavi jubileja u PIK-u “Sljeme” i na taj način stvorili najminimalnija sredstva za svoju egzistenciju. Društvo je time dobilo poticaj za intenzivniji rad i pokrenulo akciju za proširenje i pomlađivanje. To je uspjelo, zbor je povećan za 20 pjevača “uglavnom omladinaca”, te je tada brojio 42 pjevača.
S tako obnovljenim i povećanim zborom Društvo je sudjelovalo na proslavi 75.godišnjice osnutka Kulturno-prosvjetnog društva “Bosiljak” u Čučerju 4. srpnja 1971. godine.



Zatim 12.12.1971. godine sudjeluje na proslavi 50.godišnjice kulturno-umjetničkog rada našeg poznatog skladatelja Rudolfa Matza. Priredila ju je Zajednica kulturno-prosvjetnih društava Hrvatskog prigorja, čiji je član bilo i HSPD “Sljeme”. Na tom koncertu Sljeme je izvelo pjesmu “Pred berbu” koju je prof. Matz za ovu prigodu skladao za njih. Sljeme prof. Matzu duguje mnogo, jer je njegova velika ljubav prema ovom Društvu i njegova požrtvovna briga prokrčila put Sljemenašima na mnoge turneje po zemlji i inozemstvu.

Godinu zatim Društvo sudjeluje na koncertu u Glazbenom zavodu kojeg je pripremila Zajednica kulturno prosvjetnih društava Hrvatskog prigorja, gostuje na proslavi 65.godišnjice postojanja Hrvatskoga seljačkog pjevačkog društva “Podgorac” iz Gračana, 1. i 2. srpnja 1972. godine, otpjevavši: ”Poputnicu” J.Slogara, “Pozdrav domovini” V.Novaka, “Večernju pjesmu” i “Pred berbu” Rudolfa Matza , “Težačka” Z.Grgoševića, te “Naše snehe i naše dekline”. Isti dan, prije polaska u Gračane u svečanim narodnim nošnjama odalo je Sljeme počast palim borcima, mještanima Šestina na Himperu ispod bivšeg Kulmerovog dvorca. Na komemorativnoj svečanosti otpjevalo je pjesmu “Sloboda”.
1972. godine HSPD “Sljeme” Šestine obilježava 75. godina osnutka i rada. Iako se proslava trebala održati početkom siječnja 1971. godine, odgođena je zbog nedostatka financijskih sredstava potrebnih za njenu organizaciju i održavanje, kao i zbog obnavljanja aktivnosti Društva.
Do kraja godine Društvo je sudjelovalo na nekoliko nastupa, što su ih organizirale društvene i političke organizacije. Koncem 1972. godine održana je tradicionalna priredba na rastanku sa starom godinom. Pripremljen je zajednički program u kojem je sudjelovao zbor društva, tamburaški sastav i folklorna sekcija škole u Šestinama.

Hvala na posjeti.

(19:33) puhni u pijesak Image and video hosting by TinyPic (6) (?)


ponedjeljak, 12.03.2018.

I EVO, VEĆ JE ŠEZDESET............

Po svršetku rata Društvo se obnovilo i neko vrijeme djelovalo. Međutim, nemajući vlastitih sredstava za egzistenciju, a bez bilo kakve dotacije, životarilo je nastupajući na prigodnim svečanostima u Šestinama. Društvo nije bilo naročito aktivno sve do 1952. godine, kada je osnovana općina Šestine od sela bivšeg područja općine Šestine. Rad je živnuo nakon što je dobivena dotacija općine. Općina je kupila 22 instrumenta u namjeri da se zbor proširi i osnuje tamburaška sekcija.

Godinu kasnije, u ožujku, HSPD "Sljeme" pripremilo je lijep doček Gradišćanskim Hrvatima u Šestinama, a tom zgodom održan je i program s koncertom. U dvorani August Cesarec zajedno s "Tamburicom" Sljeme je održalo vrlo uspjeli koncert.
Nižu se nastupi, uvježbavaju pjesme, opet je na repertoaru i solo dionica pjesme "Noć na moru", koju pjeva vrlo skladno bariton Stjepan Mihelj. Društvo je održalo zabavu s priredbom i na Bijeniku.
Godine 1954. Sljeme je nastupilo na radio stanici u Zagrebu s pjesmama: "Nove brazde", "Naše gorice", “Matija Gubec", "Naše snehe i naše dekline" i "Noć na moru".



Od 1955. do 1956. godine Društvo se pripremalo za proslavu 60. godišnjice svog opstanka. Pripreme za proslavu ovog jubileja zahtijevale su zauzimanje Društva, odnosno svih njegovih članova. Prilikom proslave 60.godišnjega rada, Društvo je održalo koncert u Glazbenom zavodu u Zagrebu. Na programu je bilo 12 pjesama naših poznatih skladatelja.
Za skladbu, Šezdesetogodišnjici Sljemena, koja je komponirana uoči 60-godišnjeg jubileja, tekst je napisao pjevač "Sljemena" Stjepan Krajač.



U nedjelju 16. kolovoza rano ujutro na dan proslave svirala je limena glazba “budnicu” po svim selima Šestina. Nakon toga u 9 sati ujutro otkrivena je “spomen ploča” osnivaču Aleksandru Bahoriću na njegovoj kući u Lukšiću. Tom prilikom su Sljemenaši otpjevali nekoliko pjesama, te je osim govora predsjednika društva Janka Maleca, održao vrlo dirljiv govor tada najstariji živući Sljemenaš, seljak Josip Krajačić. Poslije podne uz prisustvo društva - uzvanika, koja su također nastupala na proslavi, priređeno je na Bijeniku, na bivšem Kulmerovom posjedu zvanom “Šestinjak”, veliko slavlje. Proslava je bila dobro pripremljena i posjećena.
Godinu dana poslije proslave 60.godišnjice Društvo je sudjelovalo na proslavi 50-godišnjice HSPD “Podgorac” u Gračanima, gdje je nastupalo s nekoliko pjesama.

Hvala na posjeti.

(13:05) puhni u pijesak Image and video hosting by TinyPic (6) (?)


četvrtak, 08.03.2018.

Sretan vam dan!


Hvala na posjeti.

(08:20) puhni u pijesak Image and video hosting by TinyPic (11) (?)


nedjelja, 04.03.2018.

Drugi svjetski rat



U monografiji se pokušalo izbjeći događanja za vrijeme rata
To je bilo normalno 1971. za brošuru uz povijest "Sljemena"
Za 115. godišnjicu nisu prihvatili moj prijedlog jer sam
pronašao da je društvo ipak i dalje djelovalo.
Zanimljivo da se i u podacima o Brkanoviću izostavlja
uglavnom njegovo djelovanje.

Netko je trebao brinuti o inventaru društva.

Bilo je i pokusa i nastupa

Bilo je čašćenja poslije nastupa




Plaćala se struja za lokal kod Fijucka

Hvala na posjeti.

(18:37) puhni u pijesak Image and video hosting by TinyPic (9) (?)


četvrtak, 01.03.2018.

1938 - 39.

Društvo je priredilo koncert u Karlovcu na zabavi društva "Napredak", a nekoliko mjeseci kasnije Sljeme je pripremilo turneju u Sisak,

Sombor,

Slavonski Brod i Novu Gradišku.

Na programu su bile skladbe naših poznatih skladatelja: Kolarića, Krnica, Lovrića, Špoljara, Žganca i Matza. Zborom je ravnao prof. Rudolf Matz.

U 1938. godini organizirano je gostovanje u Ludbreg, rodno mjesto zborovođe Jurja Salaja, i u Ivanić Grad. Mještani Ludbrega i Ivanić Grada su pripremili sve potrebne uvjete za uspješno održavanje koncerta i obavijestili na vrijeme javnost o gostovanju HSPD "Sljeme". Koncert je bio dobro posjećen, a zbor je uspješno izveo točke iz programa.

1939.
Hrvatski pjevački savez bio je domaćin turneje po starom kraju "Zore"
iz Chicaga, USA u ožujku 1939. godine. Američko-hrvatsko pjevačko
društvo "Zora" priredilo je koncerte u Karlovcu, Splitu, Dubrovniku,
Sarajevu, Brodu, Sisku, Zagrebu, Bjelovaru, Koprivnici i Varaždinu
Od seljačkih društava "Zora" je posjetila i "Sijač" iz Stupnika i "Sljeme"
u Šestinama. Prilikom dolaska Amerikanaca "Sljeme" je upriličilo priredbu u
Lukšiću u kući i vrtu osnivača Aleksandra Bahorića i počastilo naše američke
pjevače pjesmom i raznim prigorskim narodnim jelima.


Dom broj 1 1939.



Hvala na posjeti.

(18:43) puhni u pijesak Image and video hosting by TinyPic (25) (?)


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Image and video hosting by TinyPic
Design by: teuta