Pismo...
|
Znaš, čudno je ovo... Ovako kasno... Prelijepo je vani... Gledam sa divljenjem oblačiće magle koje moj dah stvara... Da slučajem nekim sada netko naiđe, rekao bi da sam lud... Gledam zvijezde dok hodam, pričam sam sa sobom, divim ti se, pričam sa tobom, zapravo... Jer već je tolika duboka noć, ti već u snovima si jako dugo... Možda ove moje riječi snene u tvoje snove uniđu... Možda svi ovi poljupci, svi ovi zagrljaji koje želim ti pokloniti onda postanu stvarnost... Ali... tko bi normalan sada i bio vani... Jesen je, sada to jasno vidim... Žute se polako lišća na drvećima, prelijevajuci se u stotinama nijansi na ovoj uličnoj rasvjeti... Tako tužno... A opet tako prekrasno... Zar sve što je istinski lijepo, prekrasno, mora biti tužno? Ne... mi nećemo biti... U daljini čuje se brzi vlak kako u smjeru tvome hita... Zašto ja sada nisam u njemu, u jednom od vagona... Zašto ti nisi na stanici, par minuta prije dolaska vlaka, da me dočekaš... Često previše zašto ima... Žutu svijetlost rasipa po površini ova rasvjeta... dok ja gledam već poluvele ruze... Nešto ima u tome... Uspomene... nas dvoje još njih nemamo... ali znam polako... Ipak nije sve još umrlo, zelen vrh je krosnje, osvjetljene loše postavljenom rasvjetom... I lagano hodam prema kući, u svaku lokvicu stati moram, da svoj trag ostavim, mjesto po stazi, ja na travi setam... Takav sam valjda... sanjar... I sada sasvim blizu sam kuce... samo poneko svijetlo u daljini se vidi... Ovdje mrak... Sada vidim na tisuće zvijezda.... Prekrasno je... Ali ja se samo pitam... Koja li je tvoja zvijezda... da preko nje u snove ti uđem... I sada samo jedva čekam dan kada tebe ću vidjeti, kada ću te poljubiti, zagrliti... Kada ću ti šapnuti nešto... njezno i sneno... Kao što su sada tvoji snovi... Kao što su sada moje misli... |