< | travanj, 2007 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 |
Nemoj da te zavara izraz moga lica.
Jer, nosim masku, tisuće maski,
maske koje se bojim skinuti,
a nijedna od njih nisam ja.
U pretvaranju sam pravi majstor,
ali ne daj se zavarati.
Za ime Božje, ne daj se zavarati.
Pretvaram se da sam siguran
da je sve med i mlijeko u meni
i oko mene
da mi je ime samouvjerenost a smirenost moja igra
da je sve mirno i da sve kontroliram
i da ne trebam nikog.
Ali, ne vjeruj mi.
Možda se čini da sam smiren, ali
moja smirenost je maska
uvijek promjenjiva i koja sakriva.
Ispod nje nema spokoja.
Ispod nje je zbrka, strah i samoća.
Ali, ja to sakrivam.
Ne želim da itko zna.
Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti
i da će me otkriti.
Zato frenetično kreiram masku da bi iza nje sakrio
nonšalantno, sofisticirano pročelje,
da mi pomogne da se pretvaram,
da me zaštiti od pogleda koji zna.
Ali baš takav pogled je moje spasenje.
Moja jedina nada i ja to znam.
Dakako, ako iza njega slijedi prihvaćanje.
Ako slijedi ljubav.
To je jedina stvar koja me može osloboditi od mene samoga,
od zatvora što sam ga sam sagradio,
od prepreka što ih sam tako bolno podižem.
To je jedino što će me uvjeriti u ono u što ne mogu uvjeriti sam sebe,
da uistinu nešto vrijedim.
Ali ja ti ovo ne kažem. Ne usuđujem se. Bojim se.
Bojim se da iza tvoga pogleda neće uslijediti prihvaćanje,
da neće uslijediti ljubav.
Bojim se da ćeš me manje cijeniti, da ćeš se smijati,
a tvoj bi me smijeh ubio.
Bojim se da duboko negdje nisam ništa, da ne vrijedim,
i da ćeš ti to vidjeti i odbiti me.
Zato igram svoju igru, svoju očajnu igru pretvaranja
sa sigurnim pročeljem izvana
i uplašenim djetetom unutra.
Tako počinje svjetlucava ali prazna parada maski,
a moj život postaje bojište.
Dokono čavrljam s tobom učtivim tonovima površnog razgovora.
Kažem ti sve, a zapravo ništa,
i ništa o onome što je sve,
i što plače u meni.
Zato kad sam u kolotečini,
neka te ne zavara to što govorim.
Molim te pažljivo slušaj i pokušaj čuti ono što ne kažem.
Što bih volio da mogu reći,
što zbog opstanka moram reći,
ali što reći ne mogu.
Ne volim ništa kriti,
Ne volim igrati umjetne, lažne igre,
želim prestati s igrama.
želim biti iskren i spontan te biti ja,
ali mi ti moraš pomoći.
Moraš pružiti ruku
čak i kada se čini da je to posljednje što želim.
Samo ti možeš iz mojih očiju ukloniti prazan pogled živog mrtvaca.
Samo me ti možeš prizvati u život.
Svaki put kad si ljubazan, nježan i kad me hrabriš,
svaki put kad pokušaš razumjeti jer uistinu brineš,
moje srce dobije krila,
vrlo mala krila,
vrlo slaba krila,
ali krila!
Sa svojom moći da me oživiš možeš udahnuti život u mene.
Želim da to znaš.
Želim da znaš koliko si mi važan,
kako možeš biti stvoritelj - do Boga pravedan stvoritelj - moje osobe
ako tako izabereš.
Samo ti možeš srušiti zidove iza kojih dršćem,
samo ti možeš ukloniti moju masku,
samo ti me možeš osloboditi moga sjenovitog svijeta panike,
i nesigurnosti, iz mojega usamljenog zatvora,
ako tako odlučiš.
Molim te odluči. Ne mimoilazi me.
Neće ti biti lako.
Dugotrajno uvjerenje o bezvrijednosti gradi snažne zidove.
Što mi bliže priđeš
to naglije mogu uzvratiti.
To je nerazumno, ali unatoč tome što o čovjeku kažu knjige,
ja sam često nerazuman.
Borim se baš protiv one stvari za kojom čeznem.
Ali rekoše mi da je ljubav jača od snažnih zidova,
i tu leži moja nada.
Molim te pokušaj pobijediti zidove
čvrstom rukom
jer dijete je vrlo osjetljivo.
Tko sam, možda se pitaš?
Ja sam onaj kojega znaš vrlo dobro.
Jer ja sam svaki čovjek na kojega naiđeš
i ja sam svaka žena na koju naiđeš.
(Charles C. Finn)
od 22.02.2011.
HTML Hit Counter
Blog.hr
Forum.hr
Odem do...
..and all hope is gone!!!
Svašta, ali nek je uzbudljivo!
Jaguar
PROROK (!)
Mrs. Morrison Joplin
Sunčica.
kroatikus1
tajanad
Norra_Autumn*
Ladynada
Amelia
More ljubavi
Tilaponcica
Bugenvilija
Bugenvilija 2
Marina kuharica za male (i velike!)
themiraclevalley
Man in Black
Nesto se kuha!
neverin
LudiSplitjo
Julia
sunce na prozoru
SredovjeÄÂŤni udovac
putovanje kroz misli
Mjesecina
Humor a ne tumor
Boliš me. Ne preboliš me. Razboliš me. Razbolim te. Mrzim te. Ne prebolim te. Gorim te. A ogoliš me. Goriš me. A ogolim te. Volim te. Stvorim. Oborim. Ne volim. Volim te.(M.A.)
Uvek smo bili živi, pa ipak: drukčije živi od svih ostalih živih na ovom luckastom svetu.(Miroslav Antic)
Nikad ti niko neće ovako u krvotok uliti poslednju nežnost celu, ni uspeti u tebi toliko tuge da nađe.
Nikada više nećes ovako divno truliti u običnom hotelu, a ne želeti ipak odavde da izađeš.
(Miroslav Antic)
Bas...
Cemu da se raduje?
Od kojih snova da zivi?
U koju ljubav da vjeruje...
Ona gleda, ona ne vidi...
Ona slusa, ona ne cuje...
Ona zivi... Zivi li?
I place, place... Boli je...
Boli je srce, dusa... Pati...
To nitko ne vidi...
Roditelji, prijatelji....
svi napadaju, svi traze paznju, traze... Uvijek nesto svi traze...
Ne pitaju je moze li to ona? Kako podnosi daljinu?
...
A ona samo trazi trenutak srece, trenutak vjecnosti...
Samo trenutak savrsenog zivota... Samo trenutak...
Trenutak da netko shvati da je i ona posebna...
Da netko vidi da i ona nesto vrijedi....
Uvijek je tu za sve, za svakoga... A ona nema nikoga...
Zeljela bi da netko uzme ovu bol, da netko odnese daleko
osjecaje koji su u njoj... Jer je slaba da ih sama ubije...
Slaba za svijet, slaba za prijatelje, slaba za roditelje...
A samo njih ima, samo njih voli, samo je tu ljubav i
osjetila... Samo tu ljubav...
A njih nema, a oni je ne shvacaju...
A oni je osudjuju... A oni je omalovazavaju...
Oni... Oni ljudi... Ljudi su demoni... Zli demoni, koji uzivaju
gledati kako pati...
Nije jos dusu prodala vragu...
Ali je puno vragova oko nje...
U pogledu, u osmijehu, u djelima, u dodirima, u poljupcima,
u zraku... Zlo...
Svaki dan... Promatram brda, promatram daljinu...
Razmisljam sta rade, gdje su, misle li na mene...
Svaki dan promatram prirodu kako se budi,
kako je sve nekako zeleno, krosnje stabala su
rasirila svoja "krila"... Skrivaju ptice koje cvrkucu,
koje nam uljepsavaju tmuran dan...
Zato volim proljece.
Ali ovaj put je nesto drukcije...
Radujem se svemu, ali nije isto...
Jos nijednom nisam bila na K......, jos nijednom
nisam sjedila na nekom neudobnom kamenu,
u sred neke guste zelene trave (iz koje samo da
ne proviri koja zmija), jos nisam zapalila i gusila se
od smijeha nacinu na koji drzim cigaru...
Jos se nisam penjala kroz neko brdo, da bi pri tom
zapela sto puta za kamen ili bi me napale neke musice.
Jos mi nisu ostali kljucevi od auta kraj rijeke, a da sam
se toga sjetila tek kad sam dosla do auta...
Jos nisam isla natrag po kljuceve, jos nitko nije zapeo
za neku granu koja je nije pustala naprijed, jos nisam
plakala od smijeha promatrajuci taj prizor...
Jos nisam trcala za nekim parom koji je pronasao
kljuceve... Jos se nisam ni s kim osramotila trazeci
kljuceve... Jos se nisam poslije nasmijala svemu...
Ne smijem se vise.
Nemam vise takve trenutke.
Nemam ih s kim podijeliti.
Jel se sjecas nasih trenutaka? Jel se sjecas?
Ja da, svaki dan...:)
"Ne, necu plakati
srce mi je puno radosti..."
(To se samo pravim hrabra)
To my A..