Jednom se davno učitelju zena Hakuinu približio čovjek s određenim vojničkim držanjem i upitao: "Učitelju, postoje li stvarno raj i pakao?" Učitelj mu je želio odgovoriti potvrdno, ali je znao da bi čovjek stekao pogrešan dojam. Najvjerojatnije je čovjek živio u svjetovnom uvjerenju da raj i pakao postoje kao mjesta za duše u zagrobnom životu. Učitelj je znao što mora učiniti da bi razbio tu krivu pretpostavku.

"Čime se baviš?" - upitao ga je. "Ja sam general." Ovo je objasnilo njegovo vojničko držanje. Učitelj se počeo smijati: "Koji bi idiot tražio da ti upravljaš vojskom? Meni više izgledaš kao mesar!"

Ovo je razbjesnilo generala. Uz viku je izvukao mač. Mogao je u trenutku sasjeći ovog slabašnog starca.

"Ovo su vrata pakla," rekao je učitelj. Ove su jednostavne riječi zaustavile snažnog generala. U trenutku ga je obuzela spoznaja. Shvatio je da je učitelj riskirao život da bi ga naučio veliku istinu na najbolji mogući način. "Oprostite mi, učitelju, ono što sam mogao učiniti." U istom je trenutku osjećao zahvalnost, oduševljenje i sram. "Ovo su vrata raja," rekao je učitelj.

Ovo je zanimljiva priča. Govori nam da su čak i u davnim vremenima mudraci razvili svoje duhovno razumijevanje do stupnja kad su na raj i pakao gledali radije kao na stanja uma nego na mjesta. Ne slaže se svatko s ovime, naravno. Oduvijek smo imali slikovite opise i slike raja i pakla. Samo ih je nekolicina prosvijetljenih prepoznala kao slikovite metafore, ali ih mnogi shvaćaju doslovno. U kozmičkom poretku stvari, nije prošlo mnogo vremena otkad je većina ljudi smatrala da je raj stvarno negdje iznad oblaka a pakao duboko ispod zemlje na nekom tamnom, spiljastom mjestu. Specifičnosti različite, ali sveukupna ideja ista. Asgard, Valhalla, Olimp, Had, Pakao, Čistilište... sve su to bila mjesta na koje je netko mogao ići nakon smrti fizičkog tijela.

Za mnoge individualne mislioce modernog doba, ideja raja i pakla kao stvarnih mjesta pala je u vodu. I dalje tu i tamo uživamo slušajući priče o životu poslije smrti, ali ne vjerujemo zbog toga da te priče odgovaraju stvarnosti. U isto vrijeme postoje mnogi koji to stvarno vjeruju. I dalje se može bez previše truda pronaći ljude koji jednostavno neće odustati od uvjerenja da raj i pakao negdje postoje. Mnogo će fundamentalističkih kršćana, između ostalih, spremno citirati odlomke iz Biblije kako bi "dokazali" da su raj i pakao stvarni poput trgovine na uglu. George W. Bush je prošle godine završio na vijestima jer je izrazio svoje uvjerenje da će oni koji se nisu okrenuli Kristu i spasenju završiti u paklu.

Prije nekog vremena je grupa religijskih ekstremista protestirala ispred Disneyeve trgovine. Možda će vas se ovo učiniti iznenađujućim. Disney je zasigurno bezazlen. Zbog čega bi ovi ljudi uopće mogli prosvjedovati? Ispalo je da prosvjeduju protiv glavnih likova Disneyevog crtića "Gargoyles" koji su imali krila kao šišmiši, repove, rogove i očnjake. Stvaranje takvih likova je bilo jednako isticanju slika demona i podupiranju Sotone. Zaposleni u Disneyu su primali prijetnje smrću i dosađujuće prijedloge. Direktoru prodaje su izravno rekli da će gorjeti cijelu vječnost. Čini se da su demonstratori shvatili ideju pakla sasvim ozbiljno.

U ovom dobu političke korektnosti, česta je situacija vraćanja na izraz "svatko je u pravu na svoj način". Zar ne možemo reći da ljudi poput ovih, koji vjeruju u doslovnu interpretaciju Biblije, imaju pravo na svoje mišljenje? Ne važi li njihovo mišljenje kao i svako drugo? Vjerojatno, ali što dublje gledamo vidimo da postoje brojni logični problemi s doslovnom interpretacijom. Najistaknutiji problem je to što su paklene muke i ugode raja potpuno subjektivne vrijednosti. Što je strašno nekome ne mora biti loše drugima; što je prekrasno i ugodno meni ne mora biti i vama.

Na primjer, promotrite slučaj mazohista. Ide li takav pojedinac u raj ili pakao? Ne bi li za njega raj bio mjesto gdje može do mile volje uživati u boli? Ne bi li za njega pakao bio mjesto na kojemu ne postoje bol i patnja? Ne bi li ovo bilo potpuno suprotno od klasične koncepcije? Drugi je problem, jednako šepav, teškoća s usklađenim postojanjem pakla s beskonačnom ljubavi Božjom. Ako Bog stvarno voli svoju djecu, zašto bi čak i najgrešnije od nas osudio na vječnu patnju? Zašto ne samo vječni zatvor, bez groteskne muke? Ne bi li gubitak slobode i izbacivanje iz raja bili dovoljno velika kazna?

Pogledajte naš kazneni sustav. Što u novije vrijeme radimo sa svojim najmrskijim zločincima? Često nam je dovoljno da ih držimo odvojenima od društva; nemamo potrebu da im nanosimo bol. To nije bio slučaj nekad u dobu barbarstva (ili, priznajem, u nekim dijelovima svijeta danas). Na tom stupnju ljudskog razvoja društvo nije oklijevalo s mučenjem zatvorenika i mnoge su okrutne naprave stvorene upravo s tom svrhom. Nije bilo dovoljno pogubiti zločinca; želja za krvlju je zahtijevala najbolniju i najstravičniju moguću smrt - kao što je "čelična djevica" (eng. Iron Maiden; op. prev.).

Radi se o Iron Maidenu iz Nuremburga, ne o Iron Maidenu kao heavy metal grupi. Naprava koja se koristila najranije od 1515. godine na sebi je imala šiljke različite dužine na unutarnjoj strani poklopca koji bi se nad žrtvom polako zatvarao kako bi šiljci probijali različite dijelove njegovog tijela upravo toliko da omoguće neizdrživu bol ali ne i trenutnu smrt. Drugi najkraći šiljak bio je namijenjen očima kako bi žrtva izgubila vid nešto prije nego bi se posljednji šiljak zabio u srce i napokon ubio mučenika.

Većina nas želi vjerovati da smo kao vrsta prerasli ovu užasnu fazu. Danas se čak i prema najgorim od najgorih zločinaca odnosimo na human način. Ako nekoga moramo osuditi na smrt, činimo to što je moguće brže i bezbolnije. U usporedbi sa sustavom koji smo sami stvorili, zar se doslovna slika pakla i najužasnije zamislive patnje ne čini divljom i primitivnom? Ako je Bog u svakom pogledu veći od ljudskih bića, zar ne bi njegova samilost također nadišla našu? Ako se čak i mala ljudska bića, nesavršena i rođena u grijehu, mogu uzdignuti iznad okrutnog odnosa prema zlobnima, pa zašto onda to ne bi i Bog, primjer savršenstva?

Kad gledamo na ovaj način, brzo dolazimo do zaključka da ako je Bog istinsko utjelovljenje ljubavi i milosrđa, ne bi dopustio postojanje pakla kao mjesta gdje grješnici zauvijek gore. Čini se da je čovjek izmislio koncept pakla za specifičnu namjenu, a to je zastrašivanje ostalih ljudskih bića. Nehumana i barbarska priroda pakla je jednostavno zamisao onih koji su taj mit i izmislili. Ključ ove realizacije leži u podrobnom razmišljanju. Ljudi koji se i dalje drže starog mišljenja su oni koji se ne zamaraju mentalnom potjerom za grananjem i dubljim smislom svojih vjerovanja.

Kad razmišljate o tome, oslobađate se okova neznanja i divljaštva i vidite neminovnu istinu. Raj i pakao postoje u svakom od nas. Samo tako može biti. U svakom trenutku možemo iskusiti bilo oba ova ekstrema bilo svaku mogućnost između njih. Ne odlazimo u raj ili pakao nakon smrti; prenosimo se tamo i, iako to većina ljudi ne shvaća, imamo sposobnost doći ili otići po želji.

Zaboravite sve o vječnim mukama i besmislice o mukama koje neće prestati. Mi smo zrele duše i razvijeni duhovi koji se ne moraju više držati na nivou strašnih priča. Ne treba nam moralnost nametnuta prijetnjama i kaznama; naša vlastita moralnost izvire iz nas samih, pokretana prirodnom čežnjom za skladom, ljubavi i jedinstvom. Kad se o tome radi, vlastita nas svijest, naše više ja, lekcije sudbine i duhovni učitelji vode jednostavnim putovima koji su mnogo djelotvorniji nego što bi strah ikad mogao biti.

Mudraci su bili u pravu u vezi raja i pakla. Još jednom vidimo kako njihova drevna mudrost može biti tako daleko, često i ispred, naših "modernih" vjerovanja.