KRAJ PRIČE O KIKI...
Atmosfera u kafiću je bila ugodna, smjestile smo se za jedan stol u kutu i naručile. Još putem, razmišljala sam o čemu Kika želi razgovarati? Hoće li mi sada otkriti neku svoju duboko čuvanu tajnu, ili će me jednostavno otkantati, prigovoriti što sam je zvala doma, i nagovijestiti kraj našeg «prijateljstva»?
Ovo prvo me škakljalo, jer sam ustvari željela potvrdu, da nisam zabrijala i postala toliko paranoična zbog ničega, a ovo drugo, gle čuda, me rastužilo, jer nakon svega (ipak) nisam htjela izgubiti to «nešto» što smo Kika i ja imale.
Sjedile smo tako nekoliko trenutaka…
- Moraš mi pomoći-započela je direktno, bez nekog uvoda
- Reci-odgovorila sam sasvim mirno, bez nekog začuđenog pogleda, bez potrebe da zatražim dodatno objašnjenje te njene rečenice.
- Moram se maknuti od njega, a ne znam kako i kuda-nastavila je pogleda uperenog u šalicu sa svojom kavom.
- A da krenemo ispočetka, naravno da ću ti pomoći, ako mogu, ali ovo što si mi rekla traži neke detalje
- Ne mogu više živjeti s njim, ne mogu i gotovo- podigla je glavu gledajući me ravno u oči.
- Na početku je bilo sve predivno.. Dobro, znam da ima iza sebe prošlost, djecu, ali zar nemamo svi pravo na pogreške? Zaista je bio pažljiv.. Samo odjednom se promijenio, ja ga više ne poznam i ne znam što da radim..
Kika je bila mirna, govorila je tiho i polako. Otpila sam gutljaj kave razmišljajući da li da inzistiram na detaljima (koji su me, priznajem zanimali), ili da joj jednostavno pružim pomoć i ne pitam previše.. Što je značila pomoć? Gdje da ode? Htjela sam joj pomoći, ali opet, obzirom na dojam koji je njen muž ostavio na mene, nisam se htjela previše upletati u sve to skupa..
- Moraš mi reći više od ovoga do sada-progovorila sam
Kika je uzdahnula;
- Ne znam, ne znam od kuda da počnem—
- Od početka..
- Rekla sam ti, na početku je sve bilo u redu, i sada je naizgled sve u redu.. Ne tuče me, pred drugima je otvoren, nasmijan, susretljiv, .. No kući se sve promijeni..
Prvo tome nisam pridavala veliki značaj jer sam mislila da je umoran, da ima neke probleme na poslu . Nastojala sam ga razumjeti.. Onda je počelo prvo s malim svađama, pa s vrijeđanjem.. Prigovarao mi je kako se oblačim, kako izgledam, koliko trošim, prigovarao je za najmanje sitnice u kući..
Sad mu smeta i što radim, govori da previše vremena provodim na poslu, da sam se uobrazila da se držim «visoko»… Ne znam, stvarno sam očajna..Htjela bi se maknuti od njega, a ne znam kuda..
Iz njenih rečenica činilo mi se da je zaista tako. On mi je od početka odavao dojam teške osobe, a sva ta njegova srdačnost i uljudnost mi se činila lažna.
- Dobro, pomoći ću ti, daj mi dan vremena da smislim kako i što- odgovorila sam polako
- Hvala ti, pokunjeno mi je odgovorila..
Potom smo se oprostile i krenule svaka svojoj kući. Slijedeći dan Kika opet nije došla na posao.. Svašta mi se motalo po glavi, da nije poludio, da je nije istukao, da je nije izbacio iz kuće.. Nisam se usudila zvati je na mobitel, i riskirati da mi se ponovno on javi..
Na kraju radnog vremena krenula sam prema autu, zamišljena i odsutna razmišljala sam kako da joj pomognem i koga da obavijestim.. Neku udrugu, SOS telefon??
Ispred auta me čekao Kikin muž.
Pretrnula sam, trudeći se to ne pokazati.
- Bok-prozborila sam tobože ležerno
- Slušaj kurvo, odmakni se od moje žene i zaboravi da postoji, jel ti jasno?!!?- započeo je svoj monolog..
- Ne želim te više blizu nje! Ne želim da je zoveš, ne želim da se viđate, ostavi nas na miru i ne guraj nos gdje ti nije mjesto…
Lice mu je bilo crveno i primijetila sam da bazdi na alkohol..
Nije mi dozvolio da odgovorim, okrenuo se i krenuo prema svome automobilu. Ja sam ostala šokirana, nikada u životu mi se to nije dogodilo..
Odlučila sam ništa ne govoriti mužu jer mi dodatna objašnjenja nisu ni najmanje trebala. Sjela sam u auto i krenula kući.
Cijelu noć nisam spavala, brinula sam za Kiku, brinula sam i za sebe, razmišljajući hoće li kreten napraviti neku daljnju glupost?!
Onda sam vagala stalno u glavi što mi je to trebalo? Je li uopće ispravno to što radim?
Na posao sam zakasnila, naravno. Obzirom da cijelu noć nisam oka sklopila, ujutro nisam čula budilicu.. Pospana, nekako sam se dogegala na posao..
U uredu me čekala Kika.
Umorno sam sjela na stolicu i pogledala je..
- Slušaj, započela je..
- Ono od jučer zaboravi, sve smo izgladili i sve je u redu, i molim te da me pustiš na miru..
- Ja tebe da pustim na miru? Pa koliko se sjećam ti si tražila pomoć, ti si kukala kako je život s njim nepodnošljiv.. Kika ne razumijem..
- Znam da ne razumiješ i niti ne možeš, samo te molim da zaboraviš sve..
- Ali Kika, on me jučer dočekao kraj auta…
- Znam, i zato ti i kažem, zaboravi sve što sam ti ikada rekla i pusti me na miru.
Nakon toga se okrenula i izašla vani..Ja sam ostala zbunjena i šokirana u uredu..
Narednih dana nisam viđala Kiku… Čak ne znam niti je li radila..
Stalno mi je bila u glavi, stalno sam motala film što sam trebala napraviti?? Ili sam i previše, svojim petljanjem napravila? Čak sam bila i ljuta sama na sebe..
Osjećala sam se nekako naivno i jadno..
Nakon nekih 10-tak dana Kika je dala otkaz.
Nije me više nazvala. A nisam ni ja nju. Mislim na nju, i pitam se jesam li pogriješila što sam je samo tako pustila da ode? Ili sam pogriješila što sam se uopće upetljala u sve to?
Koliko «KIKA» živi među nama? Svojim ponašanjem vapi za pomoći, a onda opet imamo li pravo ići dalje nego nam te naše «KIKE» dozvoljavaju?
Ne osjećam se dobro radi cijele priče s Kikom.
Dvojim, i nikako da shvatim koje je ispravno razmišljanje?
Netko će reći, trebala si je zvati, pomoći joj, netko će reći tako ti i treba kad si petljala tamo gdje ti nije mjesto..
Ja želim biti mirna sa svojom savješću, makar ovim što (ni)sam učinila nisam zadovoljna. A drugu šansu više neću dobiti. Barem kada je Kika u pitanju.
KIKA IV
Telefon je nekoliko puta odzvonio i već sam se spremala prekinuti vezu, a onda sam začula glas:
- Halo?
Istog trenutka mi je došlo da poklopim slušalicu, jer glas koji mi se javio na telefon nije bio Kikin.
Onda sam se sjetila da zovem s mobitela i da bi to bilo glupo, jer ionako je moj broj ostao zabilježen u memoriji, pa sam progovorila:
- Bok, ………….,
- Ej, bok-odgovorio mi je veselim tonom Kikin muž.
- Kako si – nastavio je u istom tonu
- Dobro, hvala, kako je kod vas, je li Kiki bolje?- lupetala sam bez veze
- Ma je, bolje je, evo baš spava..
Spava? Dobro, ajde vjerovati ću ti, razmišljala sam u sebi.. Makar..
- Dobro, dobro, nemoj je buditi, nazvati ću je ja kasnije..
- Prenijet ću joj da si zvala
- Ok, hvala ti , bok
- Bok.
Razgovor je trajao nekih minutu, možda dvije, i definitivno spada u najgluplje razgovore koje sam ikad vodila..
Cijeli razgovor je bio prožet nekom nelagodom, napetošću i jednostavno i je odavao dojam da sam nazvala u krivo vrijeme , jer niti jednog trena nisam povjerovala da Kika zaista spava..
Ne znam, ako je bolesna, zaista, mogla je i spavati, ali taj njegov glas, pa ta lažna srdačnost, pa žurba da me što prije «otpili»..
Odlučila sam ne forsirati. Neću je ponovno nazvati. Ako ona mene nazove, dobro.
Do kraja toga dana Kika se nije javila.
Navečer sam legla u krevet neprestano se pitajući, čemu ja toliko razmišljam o toj ženi? Pa nismo neke bliske prijateljice, ne družimo se privatno gotovo uopće..
A onda opet, vrag mi nije dao mira?!
Slijedećeg jutra, vozeći na posao, okupirana razmišljanjem što sve moram obaviti tog dana, nisam se sjetila Kike.
Stigla sam na posao, i taman sam bila usred nekog jutarnjeg rituala pregledavanja mailova, i ispijanja kave, kad je u moj ured banula Kika.
Izgledala je bljedunjavo i iscrpljeno.. S blagim osmjehom na licu obratila mi se:
- Dobro jutro
- Dobro jutro, odgovorila sam namjeravajući nastaviti rečenicu koju je ona prekinula..
- Voljela bi kad bi danas poslije posla skupa popile kavu, jel može?
To je bio prvi put da je Kika iznijela takav prijedlog. Nikada do tada nismo popile zajedničku kavu. Kika i ja smo naše male razgovore obavljale uglavnom na službenim hodnicima, ponekad u uredu.. Izvan poslovne zgrade-nikad.
- Naravno, bit će mi drago
- Ok, nađemo se poslije posla ispred zgrade
- Ok.
Kika se okrenula i izašla iz mog ureda, a ja sam ostala zbunjena cijelim ovim razgovorom i njenim ponašanjem…
Nije spomenula moj poziv, nije mi dozvolila da je upitam je li bolje, kako to da se tako iznenada vratila, što joj je bilo???
Ništa.
Poslije posla otišle smo u obližnji, mirni kafić blizu poslovne zgrade.
Unutra je bilo svega nekolicina ljudi i bio je to ustvari, idealan ambijent za razgovor koji je uslijedio..
slijedi kraj...
KIKA III
Na prvi pogled zaista nije odavao dojam nekog «lošeg dečka», nasmijan, simpatičan…. No bunilo me Kikino ponašanje.. Inače onako profinjena, odmjerena, taj put kad me sasvim slučajno upoznala s njim djelovala je sva nekako poplašeno, i «na iglama»..
To mi je «smrdilo».. i stalno sam se pitala je li njena pretjerana otvorenost u našem zajedničkom kontaktu treba biti indikativna? Želi li mi nešto reći? Nisam baš pronalazila razumne razloge zašto ona meni, u tim usputnim razgovorima, toliko priča o sebi, o njima, o svome životu… Čemu toliki detalji???
Iako sam uglavnom to pripisala nekoj svojoj paranoji, valjda pod utjecajem jake medijske kampanje za borbu protiv obiteljskog nasilja, počela sam vjerovati da on nju maltretira..
Makar, nekih znakova upozorenja, barem onih fizičkih, nije bilo..
Često ga je hvalila, po meni čak malo i pretjerano, i to mi se isto nije sviđalo… Hvalila ga je za neke stvari koje sam ja smatrala normalnima, ukoliko dvoje ljudi živi poput partnera, ukoliko se voli i uvažava.. Onda te «velike»stvari i ustupci koje je ona navodila jednostavno nisu nikakvo veliko čudo, kao što bi ona to prezentirala..
Jednog jutra KIKA nije došla na posao.. Nisam to zamijetila odmah, jer ne radimo u istim odjelima, ali kad se to protegnulo na nekih 10-tak dana, možda blesavo, ali ja sam se zabrinula..
Javila je da je bolesna, usputno mi je odgovorila druga kolegica, kada sam je upitala gdje je Kika?
Nas dvije smo komunicirale isključivo na poslu, tako da , iako me mučio neki crvić, svejedno nisam posegnula za mobitelom da je nazovem.. Onda sam razmišljala da joj pošaljem poruku,.. ali opet što da napišem??
Mogu napisati nešto u stilu «Kako si?», «Jel' ti bolje?».. , no time opet ne bi dobila pravu povratnu informaciju.. Ne, dok joj ne čujem glas, ne mogu znati..
Odlučila sam je nazvati.
Prvo sam razmišljala koje je doba najprikladnije, jer sam željela da je ulovim dok je sama doma.. Onda sam razmišljala na koji način nastupiti??
Iako je to trebao biti normalan telefonski poziv, u kojem bi nazvala kolegicu, upitala je kako se osjeća, malo popričala i završila razgovor, mene je lovila neka nervoza i osjećala sam neki nemir..
S jedne strane željela sam je nazvati, a onda s druge, sluteći da taj razgovor neće proteći u ležernom tonu, htjela sam odustati i mirno čekati da se vrati s bolovanja..Lomila sam se tako nekih 2-3 dana.. I
A onda sam je nazvala...
Nastavit će se..
KIKA II
Kika je zgodna cura. Plavuša, visoka, vitka..Ima smeđe oči poput srne i sva u biti izgleda nekako profinjeno i aristokratski.
Visoko je obrazovana, i skupa sa svojim mužićem živi u iznajmljenom stanu. Njen muž je prije nje već bio nečiji muž i to dva puta.. Ona je (valjda) trebala biti neka "treća sreća".. Ona nema djecu, a on ima po dvoje djece iz svakog braka.. I dobar je otac, i da, plaća alimentaciju koja nije baš mala. Ona voli njegovu djecu i brine se o njima kad god su kod njih, a često su kod njih. Zato, ona iako nije ničija ljubavnica, svejedno za njih dvoje ima samo ukradene trenutke.Nema vikende, nema Božiće.. Pokoji rođendan, doček Nove godine.. uglavnom mrvice.
Njoj to ne smeta.(?)
Ona nema nijedan kredit na svoje ime, on ima 4 kredita i sve ih je donio kao "miraz" (jel se kaže tako i kad muškarac donese nešto u brak??).
Ona ima veću plaću od njega. I veću školu. I veću poziciju. I veću pamet. (no kasnije o tome).
Ona je požrtvovana. Voli kuhati, uredna je, pedantna..
Ona nema roditelje. Otac ih je napustio kada je ona imala 7 godina , a sestra 11, a majka je umrla od raka prije 6 godina.
Ona ima samo sestru. A s njom baš nije u nekim odnosima jer sestra smatra da se ona udala za kretena, a ona smatra da je sestrin muž kreten.
Pa su se fino, zbog ta dva kretena njih dvije udaljile.
Nekada su se još i viđale povremeno na nekoj kavi, ali kako je to sestrinom kretenu (naravno to su Kikine riječi) počelo smetati, prestale su i to.
Kika ima dosta prijateljica.. No njeno poimanje prijateljica se kosi s mojim.. Recimo i mene smatra prijateljicom, makar smo samo dobre kolegice, poznanice..(ako mene pitate)
Njene prijateljice ne poznam, tek ih nekada imenom spomene i to u kontekstu kao da ih ja znam sve do jedne.. Mara, Iva, Sonja...
Ne pamtim njihove životne priče, jer me ne zanimaju...
Kika je vrijedna na poslu, relativno je nova, pa se još dokazuje.. ali elokventna je, govori jezike, pristojna je i jedna od onih tipova ljudi "kojima nikada ništa nije teško".
( a meni je bogami nakon fine dužine radnog staža iz dupeta došlo u glavu, pa mi sada ponekad nešto i je "teško").
No, puštam Kiku da se dokazuje. Kada se tek dođe u novu tvrtku to je i u redu.
Kikin muž ima nižu školu od njene. Zgodan je i on. Visok, crn..
Ima lijepe zube. (ja nemam, pa mi je to bolna točka). SImpatičan je, trudi se biti duhovit, i ponekad i je.. I zaista kada ga čovjek upozna djeluje .. pa ne znam.. djeluje nekako pitomo..
Ali meni , od prvog trenutka kad sam ga upoznala jednostavno "nije legao".
Da me pitate zašto, ne znam.
Neki bad feeling...
Nastaviti će se...
KIKA
Imam dobru kolegicu. Viđamo se povremeno, jer radimo u istoj firmi, ali na različitim mjestima. Ne mogu je svrstati niti u kategoriju poznanika, niti u kategoriju prijatelja.
Kolegica.
Obzirom na prirodu našeg odnosa i nije baš "normalno" da ja o toj svojoj kolegici znam jako, jako puno, da znam gotovo sve nje intimne
tajne, njene neodumice, da znam kako joj je prošao dan na poslu, da znam je li se i zbog čega svadila s mužem, da znam je li nakon svađe bilo pomirdbenog seksa, ili nije ..
Znam što je kuhala, kad je čistila, znam da li je imala goste ili ne...
Uglavnom..
I sada sve bi to bila neka klasična priča da je žena po prirodi "otvorena", no - nije.
Ali valjda ja imam to lice "majke Tereze", pa ima potrebu i nekako spontano mi se kod svakog našeg susreta otvori i nakrca me silnim informacijama iz svog privatnog i poslovnog života.
Obzirom da toliko znam o njoj, makar ona o meni ne zna gotovo ništa osim nekih osnovnih generalija, često sam se pitala kako to da naš odnos nije prerastao u nešto postojanije?!?!
No kad razmislim, za to jednostavno nije bilo prilike. Jer osim usputnih susreta, nikada, ali baš nikada, makar bi znale i po 20-tak minuta "ćakulati" u formi (njenog) monologa , nismo skupa popile kavu.
No, nekako spontano iz dana u dan sam je upoznavala i istodobno dobivala neku svoju sliku o tome tko je ona zapravo?!
Iako je tu postojalo dosta nelogičnosti, ona je, zapravo i ne želeći, sve više budila moj interes..
Ne badava, pokazat će vrijeme..
18.01.2008. u 10:46 | Komentiraj (0) | Print | # | ^
ON
On je tako poseban. On ima veliko srce. On nije prosječan, on je zgodan.
On je sportaš.
On već neko vrijeme nije s njom.
A bio je s njom dugo, jako dugo..
Bio je s njom onda kada su svi ostali lutali, tražili neke srodne duše.
On je mislio da ju je našao.
I volio ju je. Volio ju je jako, i bio je spreman sve učiniti za nju, makar u njihovoj vezi nije postojao kompromis, nisu postojali «oni». Postojao je «On» i postojala je «Ona».
Oni nisu dijelili puno toga - osim kreveta.
Oni su savršeno funkcionirali u krevetu.
I samo tu.
On je želio više.
On je želio obitelj.
On je želio toplinu doma.
Ona je željela provod.
Ona je željela uživati u životu.
Ona je željela uživati u novostečenoj diplomi i u «povlastici» da njena plaća bude samo njena.
Njegova plaća je bila njihova.
On je mislio da će vrijeme neke stvari dovesti u red.
On je želio vjerovati u to
On je bio spreman uvijek za nju naći opravdanje.
On je želio nju impresionirati.
Ona je znala da je on dobar.
Ona je znala da je on zgodan.
Ona je primjećivala poglede drugih žena na njemu.
Ona je znala da je on njen.
Ona je željela nešto više.
Ona je mislila da je ona više od njega.
Ona je izlazila bez njega.
Ona je tulumarila.
Pa je i on tulumario.
On bi popio.
On bi se napio.
On bi je prevario. Iz očaja.
Ali srcem nije varao.
On ju je volio.
On ju je volio jako.
Ona je jednog dana otišla.
Ona je odlučila da «nešto napravi od svog života».
Njegov život je bila - ona.
On je ostao sam.
On je patio.
On je izlazio.
On se (ponovno) opijao.
On je ševio.
Jednu , drugu, treću, plavu, crnu..
On više nije znao stati.
On je postao grozan.
On je postao emotivna krhotina.
On više nije mogao voljeti.
On je govorio da su «sve žene iste»
On ih je kažnjavao.
Za njene grijehe.
Ona je negdje.
On ne zna gdje.
On je tu.
I sam je.
Je li gore biti sam, ili biti s nekim , a biti usamljen?
svojim mislima.
Arthur Shopenhauer
17.01.2008. u 10:18 | Komentiraj (1) | Print | # | ^
NJEMU KOJI SLOMIO MI JE SRCE, I NJEMU KOJI GA JE PONOVNO SASTAVIO...
Teško se sjetiti lijepih strana života dok svakodnevno gledamo vijesti o novim napadima, o novim uzbunama, dok svakodnevno "ispraćamo" tužne ljude iz njihovih domova..
Suze na licima, maleni svežnji u rukama..cijeli život u jednom koferu.
Čak i nebo danima nije bilo sunčano.. Bekrajni dani bez svitanja..
Ja, sanjalica, maštam o boljem sutra.
Znam da će sve ovo proći.
Ti si kraj mene, ulijevaš nadu da će sve ovo proći.
Tvoji zagrljaji, milovanje moje kose, poljupci.
Sigurnost, dok je tvoje tijelo na drugoj strani kreveta pokraj moga...
Dječački osmijeh na tvome licu, i vedri pogled.Ti si ga sačuvao.
-Mrvice moja-tepaš mi.
A ja , otvorenih očiju sanjam..
O nekom sunčanom danu.
Bili smo jači od onoga što nas je dijelilo.
Ja sam mislila da ćemo ostati jaki zauvijek.
Tvoji i moji.
Moji i tvoji.
Ovi i oni.
Oni su bili zli.
Ljubav.
Prva.
Prava.
Mladost i zabluda, da može biti tako. Da može ostati tako.
Ali nije..
Slomio si mi srce.
*************************************************************************
Godina 2000.
Novi milenij. Povlastica da ga dočekam...
Ponovno sija sunce, ponovno život ima smisla.
Ponovno je ŽIVOT-ŽIVOT.
Srce više ne boli, tek ponekad, kad zapeče jedan od ožiljaka..
Ti si kraj mene.
Zavidao si sve rane moje duše, prekrio ih poljupcima, zagrijao svojim dahom.
Ne govoriš puno, ali riječi i tako nemaju težinu,ako nisu potkovane djelima..
Moje srce je sastavljeno..
I voli.
Ovaj put drukčije.
Odrasla sam.
I da, može se voljeti više puta...
the world.
Gabriel Garcia Marquez
12.01.2008. u 09:13 | Komentiraj (0) | Print | # | ^
SESTRI..
Najdraža moja,
Vrtim nekoliko zadnjih dana u glavi.. Ustvari, toliko toga se dogodilo, takav tempo me pritisnuo da više ne znam koliko je vremena prošlo.? Dan, dva? Ili više??
Bila je nedjelja.
Još osjećam miris čaja od jasmina u ustima, topli maleni kafić odmah u susjedstvu i tvoje sjajne oči, i rumene obraze kad si sjela nasuprot mene..
-Moram ti nešto reći- znakovito si me pogledala.
-Znaš, ne znam baš kako da ti kažem, nemoj me krivo shvatiti, ali zaista mi je glupo ovako da ti tajim....-nespretno si se opravdavala.
A ja sam znala. Odmah. Posmatrajući te danima ranije...
-Trudna sam.- gotovo šapatom si izgovorila.
-Znam- još tiše sam izgovorila ja.
Sjećam se tvog začuđenog pogleda, raširenih, sjajnih zjenica..
Nisam ti dozvolila nikakva pitanja, preduhitrila sam te polagano govoreći..
I dok sam slušala kako iz vlastitih usta izlaze riječi, polako, odmjereno, osjećala sam kako u meni nešto gori, kako se kida...
Smireni pokret ruke dok prinosim šalicu čaja ustima, uvlačim dim cigarete, pa nastavljam..
-Tvoja trudnoća me raduje. Tvoja sreća me raduje. I zar zaista misliš da mogu drugačije razmišljati?? Tko zna? Možda tvoja djeca budu jedina djeca čije ću odrastane pratiti?
Radujem se.. -ponavljala sam iznova i iznova valjda pokušavajući sebe uvjeriti da je tome stvarno tako..
Zagrlile smo se.. Čvrsto.
Tim zagrljajem sam valjda pokušavala reći neizrečeno...
Da te volim, da sam sretna radi tebe, da sam tu i sada i kad god budeš trebala...
I nemoj imati grižnju savjesti što nisi svoju sreću stavila na čekanje radi mene...
Pa tko ima pravo takvo nešto tražiti?? I misliš da bi to mogla i pomisliti???
Rastale smo se. Ti ushićena, olakšane savjesti što si mi tajila, pohrlila si kući.. Svojoj obitelji.
Ja nisam žurila.
Hladnoća stana ionako nikome ne nedostaje.
Ja sam razmišljala o operaciji koja me čeka..
Ja sam pokušavala suspregnuti suze.
Ne plačem zato jer ti jesi, već zato jer ja nisam.
stars.
Les Brown
11.01.2008. u 15:14 | Komentiraj (1) | Print | # | ^
TAJNE
Sama riječ mi se čini tako moćno, intrigantno, zanimljivo..
U životu nas svašta uče o tajnama.
Uglavnom, kada dođemo u neku dob da možemo pohvatati sve mudrosti naših roditelja, uče nas da je TAJNA nešto posebno.. Sjećam se dobro jednog o tih razgovora..
" Kad ti netko kaže tajnu, moraš je sačuvati samo za sebe."-govorila bi moja stara..
Kad bi ti onda netko rekao da ima tajnu i da će je podijeliti s tobom, to je bila posebna čast. Znati nešto što nitko drugi ne zna.
Kroz odrastanje shvatila sam da imanje TAJNE nije ništa spektakularno, da TAJNE imaju svi..
Dapače, shvatila sam da TAJNE ne moraju nužno biti nekakvo bogatstvo, mogu i često su (ako su to MRAČNE TAJNE), veliki teret vlasniku istih.
No bez obzira na to imamo ih svi.
I većina nas ih ljubomorno čuva, i dijeli samo s posebnim osobama, a neke TAJNE baš s nikim.
Razmišljajući tako vrtim film svog života unazad i pokušavam se dosjetiti nekih davnih TAJNI.
Zaboravila sam ih, i to mi mami osmijeh na lice.. Mora da su bile jako "bitne" kad ih se više ne sjećam..
Onda se vratim u sadašnjost i razmišljam o svojim TAJNAMA sada..
Što tajim? Da li tajim??
Moram biti iskrena, ovo mjesto sam i pokrenula upravo radi toga.. Ovdje ne mislim da iskrenost prema drugima, jer to nastojim uvijek biti, mislim na iskrenost prema sebi..I da, imam ih. I većina njih je samo moja. Uglavnom zato jer nisam baš neka jako otvorena osoba, uglavnom zato jer nastojim biti korektna prema svima, a ponekad tajne to isključuju..
No koliko god to nekad opterećuje, i nekih TAJNI bih se vrlo rado odrekla, ne mogu.
Jer ne želim povrijediti ljude do kojih mi je stalo.
Jer ne želim baciti sjenu na samu sebe..
Jer, iskreno, zbog nekih tajni se ponekad sama sebi baš ne sviđam previše. Ali postupci koji su me "natjerali" da ih imam su moji, donijela sam ih sama, više ili manje racionalno razmišljajući..
Jedino što pruža utjehu jest papir.. On je, ako voliš pisati, često najodaniji prijatelj, koji samo "sluša" i upija sve što mu "kažeš". Diskretno, odano.
10.01.2008. u 12:06 | Komentiraj (0) | Print | # | ^
