satara ludara

Sinoć opet nisam spavala.Ne znam kako to opisati rječima.Osjećaj užasa me prati iz dana u dan.Stišće me čim ustanem iz kreveta.Gotovo je nemoguće normalno funkcionirati.Tijelo me drži 'za ruku' kroz sve aktivnosti.Sjedne svaki put kad zavapim.Nema u gestama mog tijela nikakvog odmora ni utjehe.U ustima mi je okus pepela i konačnosti.Po n-ti put proklinjem svoj živčani sustav.Kao da mi nije dosta ta bezrazložna bol lakoće svakodnevnog života, još ti glupi završeci dodavaju osjete opeklinama,porezotinama,struganjem kože...drhtanjem uglavnom.Oči su mi tako suhe da neprestano žuljaju.Ne želim gledati u njih jer izgledaju mrtvo.Poput one babe koju sam jučer vidjela na ulici.Ali ona ima oko 80 godina pa joj ne treba zamjeriti.Ponovo sam nesvjesno izgrebala nadlaktice.Mogu zaboraviti na kratke rukave ovog ljeta.Ožiljci neće stići izblijediti do kraja sedmog mjeseca.Raskopala sam kožu na bedrima češući je.Ne zbog svrbeža, naravno.Želim nestati.
Ne želim se oprostiti od svog tijela-veze s ovim životom.Želim nestati.
Ne želim nanositi bol ovom tijelu.Želim nestati.
Ne želim prezirati samu sebe ni druge.Želim nestati.Nestati-ispariti poput pjene.
Želim ostaviti svoje tijelo boljem vlasniku.
Raspršiti svoju životnu energiju u zaštitini obruč oko malobrojnih do kojih mi je stalo.
Želim .............................................................prestati neprestano drhtati.
Ostaviti svoje spoznaje drugima kao upozorenje.
Žvakati travu natopljenu kišom.
Pomirenje između tijela(životinja) i uma(lanac).
Zagrljaj između tijela(pas) i uma(leptir).



Opet su se posvađali.Nisam se probudila.Trznula sam se.Neprestano mi je pred očima titralo narančasto i htjela sam (u pidžami) istrčati vrišteći pred sunce.Ne želim to više slušati.OH,zabranila bih im svima da imaju djecu kad bih mogla.
Jedna stvar je snositi vlastite posljedice(jer ipak su odabrali jedno drugog za stvaranje obitelji).To što ja moram snositi njihove posljedice je neoprostivo.Ni sa čime se to opravdati ne može.
Mrzim ih.Volim ih.Gade mi se.
Roditelji.
Počela sam gubiti kontrolu.Poskliznem se i zateknem se kako povišenog glasa govorim nešto užurbano.To nisam ja.Bez obzira koliko potresena bila ja nikada ne povisujem ton svog glasa.
To nisam ja.JA ne raeagiram na bol jedva čujnim cviljenjem.
A ipak čujem:“Nemoj,molim te.Samo otiđi.Ja to ne želim slušati.Ne mogu to više trpiti.Odlazi i ostavite me samu.Želim biti sama.Dosta mi je svega.Doći ću kasnije kada budem spremna.Ne sada.“
Ali nitko me ne sluša.Samo nastavljaju dalje.
I onda se poskliznem:“JESAM TE LIJEPO ZAMOLILA DA SE VRATIŠ DRUGI PUT!!!
DO VRAGA!!
VAN!
IZLAZI VAN IZ MOJE GLAVE!!!
NE ŽELIM VAS ČUTI NI VIDJETI!!!!“



Davno prije europske unije(zapadnog mentaliteta, asimilacije kojoj se treba usrdno nadati i željno predati bez otpora) postojala su plemena slavena(oprez!nema kod mene nikakve jugo nostalgije.Ne dao bog takvog zla!Ovdje polako klizimo daleko , daleko u prošlost slavenskih plemena.)
Praotac svega Svetovid svojim proročanstivma rješavao je ljudske nedoumice.
Perun(vrhovni bog)naše burno olujno nebo i Stribog (bog vjetra) snubili su kišu grmljavinom i vjetrom.Mokoša.
Stajala sam u šumi ,na vlažnom tlu, pokraj kipa od svježih dijelova tijela raznih životinja.
Mokošinog kipa.Okružena boravištima preminulih duša-stablima.
Tražila od sjećanja da vrati šapat triju rođenica/suđenica, koje su sjedile uz moje tek rođeno tijelo otkrivajući život koji slijedi.....jer 'mi' ne strahujemo od života niti se predajemo sudbini.One su na početku već razotkrile sudbinu i ona je već poznatat bol koja se povremeno zaboravi.
Mokoša-vlaga.
Mokoša- božanstvo rugobe.
Božanstvo plodnosti.
Božanstvo kulta kiše.
Mokošin kip-podsjetnik na sve čovjekove porive.
Poznati smrad ljudskosti.Kip miriše čistoćom usprkos smradu ljudi.
Zajedno s ostalima čekam,opijena,zoru.
Na praznik nepobjedivog sunca.
25.12 svake godine slavimo dan nepobjedivog sunca.
Dok uslijed pokrštavanja slavena nisu uništeni svi hramovi, gotovo svi kipovi i malobrojni zapisi o drevnim običajima.
Ono što se nikako nije dalo iskorjeniti(tvrdokorna bješe ta slaveska plemena,gladna svojeg a sita tuđeg!)preodjene se u Sv.Iliju i Sv.Vlahu.
Jao!Ubili su nepobjedivo sunce.
Šapnuli su mu; 'Ovo je Božić,dan kad se rodio Krist.'
I ja sam se zatekla u tišini katedrale sklopljenih ruku moleći se pred reljefom zrinskih i frankopana rekavši :“Hvala.“
„Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša...“
Ponavljale su moje ruke prelazeći po deblima mrtvog drveća koje se počelo sušiti polutrulog korijenja.Trupla zgaženih mački posvuda.Kiša je napunila rijeku, digla vodostaj.
Kiša je donijela život u šumu.
„Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša
Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša
Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša
............“
Vjetar sklanja grane s mog puta.

„Zaspao sam i sanjao da sam u velikom kavezu zajedno s ljudima koje poznajem od djetinjstva;bilo je tu i teladi koju su vodili na klanje.Među njima bila je jedna djevojčica.Govorila je da neće ići jer je umorna i svi su se smijali zbog tako naivnog pokušaja da izbjegne smrt;za njih je smrt bila takva kakva je i tu nije bilo mjesta za žalost.Kad sam se probudio shvatio sam da je djevojčica u snu za mene bila isto što i telad,nije bilo nikakve razlike osim u građi tijela i bilo mi je sasvim prirodno da se s njom postupa kao da je tele.Međutim,dirnulo me to što je rekla da neće ići zato što je umorna:kupao sam se u suzama.“

Ponekad mi se zgrči cijeli probavni trakt dok slušam ljude kako pričaju. O tome kako su pederi i lezbače genetske greške, izrodi koji su se uklanjali na razne načine dok nisu počeli srati o njihovim pravima u 90-ima.Ili priče o tome kako je neka cura drolja a zapravo o tome nema nikakvih dokaza ali dovoljno je da se okupio krug idiota koji šire glasine.Ili konstantno uspoređivanje kako eto netko nema veliku kuću poput njihove ili nije otišao na odmor u sierra leone iliti već gdje.Možda je to jedan od onih razgovora u kojim su svi sugovornici normalni i ne mogu prestati osjećati se ugodno među istomišljenicima pa svoje stavove i pravo lice pokazuju kao da je to nešto najljepše što je svijet ikada vidio...I tu ulazim u sliku ja.Kako bi bilo lijepo misliti da je moja navodna mladost(očito misle na godine, jer ja već odavno nisam mlada ni na jedan drugi način) odgovorna za moju popustljivost pa se time može oprostiti moje neznanje.Dakle, ja.I zgrčenost mog probavnog trakta. I baš stigoh na vrijeme na raspravu o meni.O Bože, ne sada.Ne sada.Ali čemu odlagati neizbježno.Samo je pitanje vremena kada će netko početi prežvakavati o meni kada se iscrpe druge teme.Sve samo ne razmišljati o tome kako si sam truo, je li tako?Naravno tu padaju usporedbe.Totalno besmislene kada se uzme o obzir što sam ja..Kako to da ja nisam završila fakultet koji sam upisala kada je x,y,z,d.....završio edukacijsko-pravni-teološki-sinološki tečaj za vožnju bicikla, i to je svaku vožnju završio za 3 min?Uzevši u obzir moju mladost (evo njih ponovo o tome kako sam mlada)zar ne bih trebala uživati više u svojem tijelu(svako moguće tumačenje ovih riječi je ispravno jer ovo je samo pristojna verzija vulgarnog)dok nije počelo gubiti svoju čvrstoću(besmislenost!o čemu to oni?)i dok moj mladenački entuzijazam(što je pak sad to?) i opijenost svime hedonističkim ne zamre u krizi srednjih godina...(naravno da ću je doživjeti, što se može dogoditi u slijedećih 15 godina?molim, kako što?pa,puno toga.)
"All we know is a lie, and the time of liars is ending.
All we know is fear, and the time for cruelty has come.
All we know is a dream, and it is time to wake."
Isključivanje nastupa sporije no ikada jer jezik prijeti da će početi obranu.Ali čemu se braniti ,pitam ja svoj mozak.Otpor je uzaludan.Na kraju krajeva ipak sam i ja biološka tvorevina.Čovjek je društvno biće(to su mi davno utuvili u glavu a ponekad to i sama osjećam)i htio ne htio mora živjeti s svojom društvnom okolinom.Sredio si je život,čujem ulomak razgovora sklupčana u svom utočištu.Dobro plaćen posao, dvoje djece,žena,kuća, auto,vikndica,putuje,ima nešto i u banci.I moj otac ima sređen život.Za dvije godine imat će jedan od najsređenijih.Dobro plaćen posao pruža financijsku zaštitu od gladovanja u dugovima, žena i djeca služe kao živi štit od drugih koji bi bacali vlastiti izmet po tebi govoreći kako si nepotpun i defektan jer eto i najgori prosjak krezubi se oženi i ima djecu a ti ne,očito si poremećen ili izrod.Oni su vredniji od tebe kao ljudi.Jer oni imaju sređen život.I pri tome nije bitno zašto i zašto žive kako žive.Jer su sređeni i to je normalno.Ja bi radije bila sređena kao osoba, ako nikome ne smeta.Ali smeta, itekako smeta.Odlučila sam biti jedna od onih glavom u sovjekakvoj literaturi i poslu , ekscentrična i usamljena do smrti.Živi štit samoj sebi.Neka pričaju koliko hoće.Oni ne žele razumjeti. Samo žele na kojekakve načine sami sebi dokazivati koliko su bolji od mene.Unatoč tome što sam rastopljena svijeća bez oblika ugašena u žalosti(rasporena krpena lutka) jača sam od većine sređenih koje poznajem..Meni,očito,ne treba ničiji izgon iz društva,omaložavanje drugih, vika,tučnjava, mahanje intelektualnim sposobnostim (rukama?) kao da ne mogu doći do dovoljno zraka. Sjest ću s nepismenim čovjekom koji ne zna ništa osim sposobnoti plemenskog života i slušati njegov pogled na život bez ikakvog podsmijeha i osjećaja superiornosti.Slušat ću s jednakim zanimanjem i znatiželjom kao kada mi sestra priča o gentskom nasljeđivanju i mogućim dna greškama riječima koje imaju 13 slova ...Pažnja će mi skliznuti u istom trenutku kada mi skliznne pogled na cipele o kojim priča martina posljednjih pola sata ili ujna govoreći o svojim bračnim problemima.Eto kakva sam ja.
„Kiša izgleda kao zbunjena djevojčica-umjesto da pada na zemlju,pada u drugu vodu.“
(aludira na samoubojstvo)
Umorna sam od slušanja o sebi.Preumorna.Tušitelji.Svi su oni tušitelji.Ugušit će me jednog dana.Utopit ću se u istim rečenicama koje dolaze iz različitih usta.Nijemi krik zatvorenih usta i smirenog pogleda.To sam ja.Pokušala sam to nacrtati ali ne ide.Rječima opisati, ide.Ali riječi koje se razumiju pogrešno izdaju smisao napisanog.K vragu i s tim.I vrijeđa me kad me zovu licemjerom i kada likuju na moje kontradikcije.Bože, zar je tako teško shvatiti.Nije da mijenjam mišljenje ni stavove nego jednostavno razumijem tuđa.
Nipošto se ne slažem...Točnije rečeno, odbijam misliti da ljudi mogu išta o sebi otkriti izgovorenim rječima.Djelima možda.Riječima ne.Tok misli dok pričaju, to mene fascinira.Ljudi gledaju jedni na druge kao na prazne naranče. Misle da nakon što ogule šarenu koru da više se nema što otkriti , da je prazno.Prividi.Ja sam jako dobra s prividima.Jesam li brbljava budala/ previše izravna ili samozatjno/šutljivo/sramežljivo stvorenje?ovisi.Neki me nikad ne vide kao brbljavu, a drugi ne mogu pojmiti da nisam beskralježnjak....Privid.Vide što žele vidjeti.U stvanosti, nisam nijedno.
„Moje sadašnje oči ,neumoljive i okrutne;očekuju puno od očiju onog dječaka koji je sigurno već umoran i star.“
Zabrinula sam se.Moram početi gledati na sebe kao na cjelinu.Ali to bi značilo da moram uskladiti tijelo s umom.Premda sam počela obnavljati neurone nakon zadnjeg oštećenja ipak obnavljanje tijela...ne ide.NE mogu odjednom raditi dva tako teška posla.Cvilim.Gulim noktima kožu.Lice i vrat ne diram.Kosu žrtvujem na umivaoniku škarama(nož bi mogao skliznuti)Ponekad stvarno želim izgledati maksimalno ružno/odvratno.Onda ne bi mogla ništa popraviti.Onda bi to bio posao plastične kirurgije, ne moj.Lijenost.Možda je dio problem u tome.Ali većinom nesređenost u glavi.Nedostatak volje.Obeshrabrenje.Postala sam slaba.Prije me ovakvo što ne bi moglo izbaciti.Ali čini mi se kao da nemam kontrolu nad lijenom životinjom u sebi.Najradije bih odbacila svoje tijelo i bila neki energiski entitet.
Ono je uteg koji me vuče na dno.Viče mi pljuvačku u lice.Kaže, vidiš kakvi ste svi vi pokvareni ljudi.NI različiti, ni drukčiji, isti u svemu.Možda bih poput one bloggerice trebala gledati na njega kao hram koji zaslužuje molitvu prije ulaska.Ali čemu moliti nad nečijim izmučenim ruševinama?Tko uopće misli da su ove misli depresivne.Otkad misli mogu biti depresivne?Što to nije neka vrsta presonifikacijske onomatopeje?Bože, stvarno jest.Užas.Ma,zapravo nije.To je samo normalno nenormalno.Ne valja.Ništa od ovog ne valja.Što sam ono jučer rekla tihim glasom ocu nakon što se izderao na mene:“Nema toga, tata.Nema ispravnog i neispravnog načina života.Zar ne vidiš?Ljudi imaju drugkčije ciljeve u životu i svatko do svog ciilja dolazi na drukčiji način.Ponekad netko uopće ne ostvari svoj cilj.Ali sasvim je normalno umrijeti trudeći se dosegnuti ga bez obzira što je način sulud i pogrešan u očima drugih.“