Dan osmi: probudili ste me!
Lijepoj mojoj i svima našima!
Danas, petak 27. prosinca, nakon osam dana prvi sam put pojela nekoliko zalogaja riže i povrća.
Proteklih osam dana mnogima je bilo teško, meni ponajmanje. Počela sam danas uzimati hranu zbog onih meni najbližih koji se više nisu znali nositi s onim što činim. Majka mi poručila da će prestati uzimati lijekove i da će "otići" prije mene. Iva jedva da hoće govoriti samnom. Ljubo se isto hoće spakirati. Prijatelji više ne zovu. Nitko me nije baš shvatio, svi su nekako ljuti na mene. A tek blogeri!
Iznenadili ste me, podjednako brojem i vrstama vaših komentara. Stotine i stotine vas se javlja. Četri petine onoga što ste napisali ide pod egidu "crkni kad štrajkaš za luđaka, a ne misliš o svom djetetu". Obavještavam vas da neću crknuti. Deset posto vas traži nekakvu ravnotežu, pokušava shvatiti razloge mojeg prosvjeda. Ostatak, dakle jedan na deset, me podržava, najčešće zbog vlastitih sličnih nevolja s djecom i bivšim (bivšom). No svi od reda poručujete - prekini Nataša!
Eto, prekinula sam!
Ja sam shvatila, jeste li i vi?
Kad iscrpite sva sredstva borbe za pravdu, a institucije sustava djeluju protuzakonito ili šute i otežu postupke, kad vidite da u našoj zemlji tisuću puta ponovljena istina dobiva status prvorazredne laži, kad vidite da se medijima ne dopušta da promjene vlastito mišljenje i kad shvatite da sav vaš život, rad i uspjesi doslovce preko noći postaju predmet podsmjeha, zluradosti, razboj na kojem se prelamaju tudji grijesi i frustracije, tada vam je katkad svega dosta.
Meni, Nataši Pifar Mihelić je već duže vrijeme svega dosta. U okrilju roditeljskog doma stekla sam osjećaj za pravdu i pravedno, za ljubav i brigu o drugima. Odgajajući svoju kćer, sama bez oca kojeg su joj uzeli, željela sam joj prenijeti svu svoju ljubav i brigu, ali isto tako i svijest o realnim odnosima u svijetu u kojem raste i živi. Moj i Ivin život je bio pun boli, razočarenja. Majka poznaje svoju Ivu. Iva poznaje svoju majku. Ja želim da Iva bude ponosna na majku, da ponovo može vidjeti Saru i Laru koje su je toliko zavoljele, da shvati, da onako duboko, iznutra shvati kako su našeg Ljubu razapeli samo zato jer se zove kako se zove, jer voli svoje kćeri kao što je i njezin tata volio i nju. Iva zna kako je Sari i Lari bez njihovog tate, možda bolje od svih nas zajedno.
Ja ne tražim da me razumijete, ja ne tražim da saslušate moje argumente (jer, oni bi vas naveli da promijenite mišljenje, a to mnogi ne žele!) Ja sam štrajkala gladju jer nisam znala na koji se način suprostaviti bezakonju unutar institucija koje su dužne štitit zakon, neistini u medijima koji su dužni štovati istinu. linču kojeg provodi svjetina, iako je dužna živjeti i ljubiti u kršćanskom duhu.
Vidite, prekjučer uvečer tek nakon što su moji otišli svom nemiru, dolazi nam nova posjeta. Stari prijatelji, rade na sudovima. Poznaju sustav. Pa mi vele - nećeš ništa promijeniti, živimo u zemlji takvoj kakva je, idealne pravde nema nigdje, pa i mi suci muku mučimo s našim kolegama čije nam se odluke često čine nerazumnima. Ali nitko zato nije ostavio posao, život, sreću koje još ponegdje ima! I sad ja kažem njima, vi radite ondje gdje radite zato jer ste odustali od toga da nešto napravite. U duboko dehumaniziranim odnosima u našem pravosudju opstati mogu samo odabrani. Prijatelji stari, koliko kompromisa s istinom vi učinite u vašem jednom radnom danu. I koliko je tisuća onih čiji se život zbog takvih kompromisa pretvaraju u noćnu moru. Razmislimo zajednički o tome, sada kada vaša Nataše ponovo jede. Istina, bez teka, ali i to će doći..
Napisali ste tolika čuda o tom mom Ljubi. Da, naravno, da ga volim. Volim ga zrelo, odgovorno, prisebno i otvoreno. Poznajem ga, shvatite - ja Ljubu poznajem! I njemu je svega dosta. Možda i mene, takve luckaste i nepredvidive kakva jesam. Njegovi bivši životi su samo njegovi. Moji takodjer. Ono što živimo danas je samo naše. Luđak, psihopata, otmičar, agresivac - kako ga već ne nazivate - možda je ipak malo drukčiji. Ali, kako ćete vjerovati Nataši koja ne jede (ta, i ona je luda), ako već ne vjerujete vlastitom porivu da preispitujete gotove obrasce i modele razmišljanja, da uvijek i uvijek iznova tražite istinu, da ne posežete za prijekim sudovima koji ovaj svijet čine toliko izmučenim, a našu djecu tako nesretnom.
Tamo negdje u studenom 2002. njegova supruga ga lažno prijavljuje, potom povlači svoje prijave, potom pred miriteljima i centrima veli da je on zapravo krasan čovjek, da joj treba malo odmora i - potom uz njegovu privolu i vlastito obećanje da će vidjati djecu odlazi u nepoznato. Otad Ljubo svoje kćeri - od Saru dvije godine i, Laru, od pet mjeseci nije vidio više od godinu dana. Djeca su skrivena negdje u središnjoj Francuskoj, kao da su u zemlju propala. Pročitala sam tisuće stranica Ljubinih spisa, ja o toj ženi znadem nešto više od običnih čitatelja. Nije smjela prevariti muža i oca svoje djece, nije smjela djeci uskratiti oca, nije smjela lagati Hrvatskoj.
A ipak je to učinila. Motivi njezina ponašanja ne nalaze se u svijetu kojeg mi živimo. Ja znam osobno kako majka Sare i Lare odgaja djecu, što im govori, što su njezini prioriteti, koliko se puta dnevno mole, koje pjesmice pjevaju i koliko puno, puno usprkos svemu vole svojeg tatu i svoju Hrvatsku. Magali Boers Čučić sam upoznala, više puta, u Francuskoj i Hrvatskoj. Čudna neka energija ide iz nje. Ne čuje, ne sluša, ne vidi ništa osim doktrine koja hara njezinom umom. Ono što je njoj uradio njezin otac, to ona sada čini svojim kćerima. Ne zna da Ljubo to neće dopustiti. Kada su je u Hrvatsku 2003. , nakon njezine prve otmice, vratili francuski sudovi i policija, ponovo je pobjegla iz Hrvatske, ali sada uz strašnu osvetu.
Oca svoje djece razapela je u medijima, a uz pomoć njegovih (bivših) prijatelja ponovo utekla, otela djecu iz njihove domovine. Četiri puta u proteklih pet godina Sarin i Larain tata vraća svoje kćeru u Hrvatsku, četiri puta ih Hrvatska izručuje Francuskoj. Potrošio je imetak samo zato da bude otac, prodao imovinu, plaćao odvjetnike, putovao, spavao i jeftinim hotelima, iznajmljivao stanove, tražio i molio da mu se dade biti otac. NIŠTA. Francuska je dala Sari i Lari da oca vide jednom mjesečno. Zašto? Francuska je dala da Sara i Lara, hrvatske kćeri, u Hrvatskoj budu tri puta godišnje po sedam dana. Zašto? Francuska uopće ne mari hoće li djeca govoriti hrvatski, osjećati se hrvatski...
I baš kada su proteklog ljeta djeca progovorila jezik zemlje u kojoj su rodjena, Magali Boers Čučić umjesto da prihvati poziv supruga na razgovor o kćerima, ponovo pokreće medijsku histeriju s jasnim ciljem da - djecu odvede iz Hrvatske, daleko od oca jer otac je smetnja njezinom doktrinarnom odgoju. Bože, znademo li mi u Hrvatskoj što smo uopće učinili?
Ja znadem. I zato prosvjedujem jer vjerujem da to moramo znati svi mi ne bismo li našli načina da kćeri vratimo ocu, njihovoj domovini, njihovoj baki, njihovom moru i, ako baš hoćete, mojoj Ivi i meni koja ih volim.
Njihova majka, takva kakva jest, treba Sari i Lari, neka budu kod nje preko godine, nek sve praznike budu kod tate. Evo, ponude. Javne, poštene i otvorene. Prihvaćate li je gospodjo Magali? I ako ne, recite Hrvatskoj zašto ne?
Ne znam što će biti za večeru? Ljubo kuha i nastavlja pisati ovaj blog. Možda vas zanima kada će Sara i Lara ponovo skakutati po hrvatskim travnjacima? Vaša Nataša!
|
