Tako postmoderna
[ # ]

Rekla mi je nedavno jedna predivna, jako draga osoba u nekoliko navrata da sam kao baka. Da nosim veste za bake. Da gledam TV program za bake. Odbacila sam to onako napola uvrijeđeno, ali onda mi je nasamo ipak sinulo da donekle ima pravo. Uvijek sam se osjećala tako mladom, prilično nezrelom, zaigranom i još uvijek nespremnom za neke ozbiljnije odgovornosti u životu. A opet u nekim sam stvarima prava baka. Onako, ful staromodna. Volim ići na plac, volim polako šetati gradom, volim standardne plesove, volim stare mjuzikle sa Sinatrom, Martinom i ostatkom Rat Pack ekipe, volim za Božić pustiti klasične božićne pjesme (ne one naše sve-hrvatske!!!), pospremiti stan i praviti se da pečem kolače. Volim ideju ognjišta i topline doma, iako sam već odavno osvijestila kozmopolitsku misao da ni jedno posebno mjesto ne osjećam svojim domom. Volim kavalirštinu i muškarca u odijelu iako bih radije umrla nego bila financijski ovisna o muškarcu. Volim Birkenstockice i njihov anatomski oblikovan kalup. Volim gledati stare fotke i sjećati se nekih vremena kao da su bila davna...
Čudno je to. Zapravo kao da u meni ima neka druga ja, sasvim drukčija od mene. Jer sve ove stvari nemaju nikakve veze s onim kakvom se smatram, kakva inače jesam. Tako mlada, slobodna, liberalna, osviještena, sigurna, samostalna, emancipirana, moderna...
A možda sam i sve ovo drugo. Možda u meni u svakom mom trenutku istovremeno postoje sve one osobe koje sam bila ili ću još biti kroz život. Sanja-samostalna mlada žena, Sanja-zaigrano dijete, Sanja-neshvaćena tinejdžerica koja zbunjenost prikriva bahatošću, Sanja-zaljubljena žena, Sanja-majka, Sanja-baka...
Nije to, čini mi se, ni tako luda ideja. Toliko uloga igram kroz život. Sve ona moraju na neki način biti dio mene. A koliko me određuju? Ne znam. To je kao da istreseš puzzle iz kutije i pokušaš shvatiti koju sliku imaš gledajući jednu po jednu. Na nekima sam mlada, na nekima stara, imam oči djeteta i gomilu sijedih vlasti, na nekima se glupiram kao šašavica, na nekima nekomu drugom očitavam bukvicu o odgovornostima u životu, na nekima kupujem ultra moderne wedge platformice, na nekima se umatam u debelu toplu vestu za baku, na nekima slušam Arctic Mokeys, na nekima talijanske kancone... Takva mješavina trenutaka, stavova, ideja, osjećaja.
Imala sam jednu prijateljicu. Kakva je ona tek bila baka! Suknje do pola lista, košulje na čipkane kragnice i vuneni prsluci bili su dio svakodnevne uniforme. A s druge strane, luda ko sajla! Totalno nezrela i izgubljena u svijetu odraslih.
Takvo je valjda doba. Sve znamo, sve imamo, sve možemo. Sve smo izmiješali, pogubili se u moru mogućnosti. Prerasli smo moderno. Kao i svijet oko nas postali smo anakroni, postmoderni.

07.11.2007....17:57 [ Komentari (7) ] Isprintaj

the B-Day
[ # ]

Sutra ću si za rođendan pokloniti jedan novi post. Konačno.

Ako se sjetim kako se ovo radi.

29.07.2007....22:23 [ Komentari (2) ] Isprintaj

Grižnja, ljenost i neostvarene ambicije
[ # ]

Ma glupost zapravo...
Samo se sjetih konačno ovih dana da bi se moglo dogoditi da mi obrišu/ukinu/maknu/usmrte/ugase/što li se već događa blogovima na koje su njihovi vlasnici zaboravili. Pa se počeh osjećati kao neodgovorna vlasnica koja je svoje slatko malo kuče izbacila preko ljeta na ulicu. Nije da sam to ikada učinila, ili da bih kada bih imala pseto, samo kažem... Onako... Drag mi je ovaj moj blogić. Njegovo postojanje me tjera da tu i tamo sabrano i kritički razmislim o stvarima pa i nešto suvislo smislim. Prema mojem neskromnom mišljenju, to su naravno uvijek sve sama mala remek-djela pisane rječce pa bi bilo šteta da propadnu/ugasnu/umru/nestanu/ štoveć.
A i neki su simpa ljudi znali svratiti ovamo pa pomalo osjećam obavezu i prema njima.
Uglavnom, neću ništa obećavati. Kao i uvijek zatrpana poslom, u trenucima ludila i zamora bavim se neostvarenim snovima, pogrešnim skretanjima, propuštenim prilikama i onima kojih nikada nije ni bilo. Među svim tim skuhalo se i par novih postova, sve vrhunske umotvorine, pa mi je glupo pisat o tu nekim svakodnevnim gluparijama kad vam prvo moram izložiti jednu svoju teoriju o prevođenju emisije Zvijezde extra i podnijeti referat o dva odlična romana s temom dječjeg nasilja (Columbine i to, znate već). A nisam se ni odazvala na onu prozivku o Pet stvari koje niste znali o meni. Nije da nisam htjela, samo... Ah, čini se da ih ni dalje nećete znati.
Mogu vam možda otkriti samo jednu. Tek toliko da opet malo potaknem čitateljsku znatiželju.
Na ovaj moj naslov super bi se nastavila jedna ta stvar. Ples. Jedina stvar za kojom u životu žalim i jedina za koju znam da je više ne mogu ostvariti - moja davna želja da odem na plesnu akademiju. Svašta se tu ispriječilo - mali grad, neinformiranost, pomanjkanje roditeljske podrške, društvo koje su zanimale neke druge stvari, opće pomanjkanje društvene prespektive za plesnu umjetnost - ali uglavnom to, i zbog čega se osjećam tako zakinutom, da se nikada nije ukazala prava prilika. Zato sada svaki put kad pogledam pa i najveće smeće od filma u kojem ima plesa potpuno poludim i dođe mi da krenem opet na sve moguće treninge na koje se u Zagrebu može, da zadnju lipicu ostavim u dućančićima s plesnom opremom, da pretražim siteove plesnih škola i saznam traži li možda ipak netko za neki projekt zakržljale 20-kasno-godišnjakinje, ili je možda netko izmislio čudesnu metodu kojom bi mi se tijelo vratilo u formu u kakvoj je bilo kada sam imala 12. Ah... Da, znam. Smiješno je. I malo tugaljivo. Na onaj ljigavi način kao što ocvale usamljene dame žale za svim onim silnim frajerima koji su nekada trčali za njima dok su ih one onako oholo odbijale.
I da. Gledala sam Ples sa zvijezdama. I uživala u svakoj minutici. Ne showa, pobogu! Koga briga za Duškove preglupe fore i Barbarine totalno promašene toalete. Uživala sam u svakoj minutici plesa.

Eto! Čujemo se uskoro, ljudi!


SVI OBAVEZNO POGLEDAT STRANGER THAN FICTION, ILI U NAŠIM KINIMA OTKUCAJI ŽIVOTA. POGOTOVO AKO VOLITE FILMOVE CHARLIEJA KAUFMANA. IMA TAJ ŠTIH.

13.03.2007....17:04 [ Komentari (6) ] Isprintaj

Crtice s ulice
[ # ]

Zadnjih tjedana puno hodam po gradu. Ne zato što me uhvatilo predblagdansko ludilo mahnitog rastrčavanja po raznorazim nevjerojatnim rasprodajama od 24,99 %, već jednostavno zato što sam si lijena kupit tramvajsku kartu. A još sam si i laičko-lakonskom autosugestijom usadila u glavu ideju da će mi hodanje pomoći da skinem ove šlaufiće oko struka i ispod guzice. Pa sa širokim osmijehom na licu štrapacam ulicama Zabrega grada. A masnoća se topiiiiiiiiiiiii....

U našem je narodu rasprostranjeno mišljenje da je ići pješke gubitak vremena. Neću sad ulaziti u the big picture i objašnjavanje kako će zapravo vrijeme koje smo uštedjeli žureći i plaćajući danak u stresu jednog dana doći na naplatu u vidu post-operativnog oporavka na nekom kardiološkom odjelu... Btw, jel netko već primijetio moju sad već opsesiju srčanim udarima? Nisam ja inače takav hipohondar, iako bi u ovom slučaju bolje bilo reći pesimist. To je samo zato što me doktorica uputila na kardio-pregled, a ja nikako da odem pa sad već razvijam svakakve groteske u glavi. A i taština mi ne dopušta da prihvatim moždani udar kao jednu od mogućih posljedica stresnog življenja, jer kad doživiš srčani (samo!) ipak ti bar pamet (na koju sam tašta) ostane netaknuta. Pa ako već moram birat, dajte radije srčani.

Uglavnom, tako ja hodam. I doživim svašta lijepo na ulici.
Svaki put mi navru suze na oči kad prođem Jurišićevom a onaj čovjek sa psima svira Jesen stiže, dunjo moja. Sva se razgalim od zvuka one njegove usne harmonike. Ali iskreno... Kakav pekmez!
Onda mi na semaforu presiječe put neka ne tako mlada darkerica. Presiječe, hm... Da, tako da sam morala zakočit ne bih li izbjegla da joj svojim samouvjerenim i-am-the-queen-of-the-world-i-nosim-šareno-dakle-vesela-sam-i-vedra korakom ne nagazim crne Martens pete. I tako ona meni ''uleti'' sporim korakom mislioca pognutog pod teretom dugačkog crnog kaputa i nihilizma, pogleda uperenog u točku relativne udaljenosti 1,5 m ispred vrha crne kapice u kojoj se skupila sva bit bitka njezinog bivstvovanja. Serem, naravno! Ali zato što je baš takav efekt izazvala u meni. Teško mi je ozbiljno shvatiti ljude koji u 30-ima još furaju neke faze koje sam ja prošla sa 16. Nekako mi izgledaju, vlastitim odabirom ili po zakonu inercije, zapeli u pubertetu. Kao da ih još pravi život nije uhvatio u žrvanj. Ne plaćaju sami svoje račune, još uvijek vuku onih 5 zadnjih ispita s faksa, naravno Filozofskog, prežvakavaju po tisućiti put Nietzschea, Schoppenhauera i Lovca u žitu, utapaju besmisao u Smithsima i americani. Nemam ja ništa protiv, apsolutno ništa! Da se razumijemo. Svako odabire svoj život i ima pravo na to. Obožavam Lovca u žitu, čak i Smithse poslušam, iako ću uvijek prije izabrat The Cure, imam dvoje Marte, a i sama još vučem 8 ispita s Filozofskog. Ali zaboga, meni je nekako sasvim jasno da Holden nije imao 31. g. U svakom slučaju, zanimljiv mi je taj fenomen.
Idem dalje, a na vrhu Jurišićeve, tamo gdje se stapa s trgom, ima onaj drugi čovjek s psima. Skužio je i on da je da bi ostao konkurentan na cesti potrebno imati više od jednog psa pred sobom na tepihiću. Pa je jadničak u nedostatku drugih rješenja, uz onog jednog pravog, postavio i nekoliko ofucanih plišanih. Izdaleka nezainteresirani prolaznik neće ni primijetiti razliku.

Baš me zanima o čemu razmišljaju drugi ljudi kad idu pješke.

09.12.2006....19:10 [ Komentari (7) ] Isprintaj

Bespućima... više manje
[ # ]

Nemam naviku, kao što su oni redoviti možda već primijetili, komentirati dnevne vijesti, važna događanja, društvene pojave, socijalnu problematiku. Još manje imam naviku pretraživati internetska bespuća u potrazi za fantastičnim novim otkrićima kojima bih vas zadivila, začudila, iznenadila, informirala, nasmijala, zabavila...

Ali ovaj put imam potrebu nešto takvo iskomentirati - zbog sebe, i nešto takvo otkriti - zbog vas.

Danas sam mislila uplatiti novac na Anin račun. Prekasno. Prekasno za nju.
Pronašla sam njezino pismo negdje na nečijem blogu prije nekoliko tjedana, na brzinu ga skenirala i copy/paste-ala u neki moj ''svaštarije'' folder. Bila mi je neka gužva i mislila sam, pa dobro dan više manje... A onda su vijesti o Aninom apelu počele pristizati sa svih strana: novine, televizija, internet, njezino se pismo pojavilo čak i u mom mail boxu, s adrese, nisam do tad ni znala, zajedničke nam prijateljice. Shvatila sam da je teško bolesna i da joj treba pomoć, ali nisam shvatila koliko je situacija ozbiljna. Vidjela sam onu njezinu sliku i izgledala mi je tako vedra, tako hrabra...
Zaista me potresla vijest o njezinoj smrti. Prema onome što vidim na raznim forumima, blogovima i u razgovorima s drugima, isto kao mnoge druge. Kako je jedna osoba koju nismo poznavali, koju nismo nikada u životu ni vidjeli, za koju nismo ni znali da postoji, mogla tako uzdrmati našu svakodnevnu rutinu?
Mnogi se pitaju ima li njezina smrt smisla? Bilo bi sebično reći da je otišla zato da bi nešto u nama dotakla. Možda zato što meni treba da nađem neki smisao, želim vjerovati da je mnoge dotakla. Ne samo radi prikupljene pomoći, osnivanje zaklade i banke matičnih stanica, već i zato da nas nauči nešto o životu. Smrt mijenja prespektivu i znam da bih mnogo drukčije živjela da mi netko sad kaže da ću za dvije godine umrijeti. A opet svi mi živimo kao da nam je netko zagarantirao 80 i kao da je cijeli život pred nama. Možda se ljudi poput Ane pojave da bi nas potaknuli da se zapitamo ne postoji li ipak neki drugi put...
Još samo ovo. Želim vjerovati da misli putuju. U neke svjetove do kojih mi sad ne možemo, u neki svijet u kojem je Ana sad. I voljela bih da zna da mislim da je predivna i da sam je čula.

A sad ovo drugo. Na istim tim internetskim bespućima zakočila me jedna sasvim drukčija situacija. Jeste li ikad primijetili one velike American Green Card Lottery oglase što iskaču na sve strane? Sigurno se neki od vas sad već hvataju za kose i urliču Pa nisi valjda?!?! E pa da, jesam. Iz čiste znatiželje. Više da provjerim je li to neka podvala. I otkrih u roku od pola sata, naravno, da jest. Kako vam kad otvorite site ne nude baš nikakve informacije nego odmah traže da ostavite nešto svojih podataka, tako sam ja velikodušna i naivna kakav jesam ostavila mail adresu i broj mobitela. Odmah nakon toga bacilo me na drugi dio u kojem - ma gle iznenađenja! - treba uplatiti lovu. I tako je priča završila na svima nam dobro poznatom X u gornjem desnom kutu. Aha! To sam ja mislila. Nakon samo pola sata zvoni mobitel. Poziv sa skrivenog broja, ali ja se javljam budući se to redovito događa kad me zovu prijatelji izvana. Dobijem brzinom svjetlosti izreferirano ime i prezime dotičnog pozivatelja, ima organizacije i upit jesam li ja miss Sanđa. Naravno! Dok nije spomenuo green card, nije mi bilo jasno zašto me nazvao. A onda ja njemu brzinski objasnih kako sam samo nešto prčkala u potrazi za informacijama i da zapravo ne želim sad sudjelovati u lutriji. Na što dobih uvrijeđeno: Oh, so you were just boring? Dling, dling, dling - proradiše moje senzori za Pidgin English i odlučih po kratkom postupku završiti razgovor. No, I was not borED! I was just looking for some information. Is that a problem? Thanks for calling. Bye! I otpravih nemuštog lovca na naivne sanjače američkog sna. No kasnije se zapitah... Što ako sam nešto sjebala? Što ako sam si na neki način zeznula šansu za dobivanje vize, ili čak green card ako je jednog dana budem trebala? Što? Što? Panika je zasjela na prijesto... Ne znam. Znam samo da sam odmah izbrisala sve njihove mailove koje sam nešto kasnije našla u inboxu i poslala vrlo izričito prazan mail da me skinu sa svih lista. Uh, a baš smo počeli planirat američku turneju za proljeće 2008...

Uglavnom... ima li itko neka saznanja hoću li zbog ovog nesmotrenog izleta u nepoznato morati promijeniti identitet budem li se ikada nadala dobiti neku vizu za SAD, neka samo javi. Da se psihički pripremim.
A svima ostalima za upozorenje...

27.11.2006....21:06 [ Komentari (8) ] Isprintaj

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se