samo misli

U meni je, kako god okreneš, cijeli spremnik rečenica. Ne znam zatvaram li sama slavinu koja taj sadržaj ispušta van, ili se životne okolnosti katkad pobrinu da riječi ne iscure u vanjski svijet. Uglavnom, već neko vrijeme šutim.

Možda je to samo rečenični zimski san. Ako je tako, kad-tad ću se probuditi.

… daleko od stabla, kaže stara narodna poslovica. U ovom postu to je kratak i znakovit uvod u sljedeću rečenicu, koja glasi: Moj sin ima svoj blog!
Ovdje je sad potrebna jedna kratka stanka. Ne dramska, nego emocionalna. Jer danas pišem samo kao mama, bez ikakvih literarnih i inih konotacija.

Moje dijete ima 12 godina. Kad sam mu jednom predložila da otvori svoj blog jer se jako zanimao za moj, rekao je da ne želi. I da mu je glupo pisati blog koji bi čitala njegova mama. Zalud sam se klela da ne bih čitala njegov blog i da bih voljela da ga piše zbog sebe, zato što znam da ima što reći i zato što mislim da bi mu blog pomogao to izraziti. «Nećemo o tome», rekao je, a ja nisam htjela forsirati pa nisam to više spominjala.

Onda me prije nekoliko dana stao nagovarati da promijenim dizajn. Dok smo tako švrljali po Netu u potrazi za savršenim dizajnom za moj blog, postalo mi je jasno da o svemu tome zna previše za nekoga tko 'nema' svoj blog. Savjetovao me oko detalja koje je, nije mi dugo trebalo da shvatim, već usavršio na svome blogu. Shvatila sam to, ali nisam pitala ništa. Da je htio reći, rekao bi mi. A nije. Pa sam zaključila da to jednostavno nije moja stvar. I da roditeljska briga možda daje meni kao njegovoj majci pravo da 'istražujem', ali da je od tog mog prava daleko važnije njegovo pravo na privatnost i intimu, koje ja u svome djetinjstvu baš i nisam imala.

Imamo svatko svoje računalo pa ja njegovo ni ne diram, ne računam li povremeno brisanje prašine s njega. Znam da bi bilo dovoljno kliknuti na povijest posjećenih stranica da nađem njegov blog. Zapravo više nije potrebno čak ni to jer je, skidajući brojač za moj blog s bloga nekog dečka kojeg on posjećuje, otvorio tu stranicu na mome računalu. Trebala mi je jedna minuta da prepoznam njegov 'rukopis' u komentarima na blogu tog dečka - dakle trebala sam samo kliknuti na link tih komentara da uđem na njegov blog. Ali nisam. Na trenutak sam pomislila da će majčinska znatiželja prevladati, ali uspjela sam se obuzdati. Dovoljno je bilo da se sjetim kako je moj brat naglas čitao moj dnevnik pred cijelim razredom, ili one jezovite slutnje da je moja mama možda čitala taj isti dnevnik. Bilo je davno, ali dovoljno upečatljivo (da ne kažem traumatično) da odlučim ne činiti to isto svome sinu.

O da, kopka me – itekako. Ali ne želim biti mama koja njuška i čeprka po intimi svoga sina, onoga koji me jednom nazvao 'cool mamom'. Jer ja to želim i ostati.

Znate ono kad nasumce otvorite knjigu na nekoj stranici i u prvoj rečenici koju pročitate potražite skriveni smisao povezan s onim o čemu trenutno razmišljate? Često zaboravim koliko draži ima u tim malim 'slučajnim' porukama pa znaju proći i mjeseci dok se ne sjetim tako poigrati s tumačenjem nekog trenutka, dana, dvojbe, osjećaja ili pomisli. Onda me iznenada spopadne taj nagon pa uzmem knjigu koja mi je pri ruci, otvorim je, usmjerim pogled na neki redak i svaki put se iznenadim koliko su katkad odgovori na složena pitanja jednostavni.

E pa danas me opet spopao taj nagon, nakon dugog vremena. Razmišljala sam o tome koliko pišući na blogu otkrivamo sebe i koliko se predodžba koju drugi steknu o nama podudara s nama samima. Tražila sam odgovor kopajući po slojevima sebe i nisam smislila ništa opipljivo što bi se dalo uobličiti u neki konkretan zaključak. A onda sam 'slučajno' uzela Pessoinu 'Knjigu nemira' (koja mi je uvijek pri ruci), nasumce otvorila neku stranicu i dobila neočekivano dobar i precizan odgovor na pitanje koje mi je pola dana lebdjelo u mislima. Nevjerojatno dobar odgovor. Evo, pročitajte sami:

Volim prirodu. Ne može se baš reći da sam zagrižena izletnica koja se često ide diviti prirodnim ljepotama izbliza, ali kad mi se dogodi kakav izlet i kad se nađem negdje 'u srcu' prirode, znam uživati. Uključim tada sva osjetila, pa i ona pomalo obamrla od gradskih asfaltnih krajolika, i obično zaključim kako bi u prirodu trebalo ići češće. Naravno da je lijepo udahnuti svježi zrak, smucati se 'po šumama i gorama', osluškivati potočiće i ptice, osjetiti miris zemlje i vegetacije i smijati se kakvoj životinjici koju, zahvaljujući gradskoj percepciji svijeta, doživljavamo kao egzotičnu vrstu (iako se, recimo, radi o običnom kozliću, kravi ili zecu). Mislim da nas svaki dodir s prirodom oplemenjuje i da bismo je morali više poštovati i češće živjeti u skladu s njom, trudeći se oko te poljuljane ravnoteže.

Više od svega volim morske krajolike. Za mene je 'srce' prirode tamo gdje more zapljuskuje neku obalu, ili na nekoj pučini gdje se kopno jedva vidi, a pogotovo na nekom otoku kojega je more obgrlilo sa svih strana. Volim ja i druge krajolike s vodom. Lijepo mi je svugdje gdje nešto žubori ili gdje nešto vodeno miruje. Fasciniraju me vodopadi, rijeke, potoci i jezera. Volim klokotanje, protjecanje, žuborenje, mirovanje i padanje vode. Volim čak i kišu ponekad. I bujnu vegetaciju uz rijeke i golišav dalmatinski krš. I idilične seoske pejzaže volim. Ali jedan 'uradak' prirode zbilja ne volim. Ne volim snijeg. Kad kažem 'ne volim', onda zbilja to mislim. Ne podnosim ga, grozim ga se i užasavam.

Sjećam se svoje prve zagrebačke zime. Prije te zime u bliskom susretu sa snijegom bila sam samo nekoliko puta, i to u ranoj djetinjoj dobi kad smo za zimske praznike išli prijateljima u Međimurje. Nije mi se ni tada svidjelo, ali kad su već svi oko mene uživali u sanjkanju i grudanju, činilo mi se neumjesnim javno izraziti svoje neuživanje. A meni je i tada pojam 'zimskih radosti' bio prava nepoznanica. Boravak na snijegu doista mi je bio 'bljak' – mokro, hladno, sklisko i neugodno. Kako može biti užitak kad ti netko baci ledenu grudu snijega za vrat ili kad ti nešto mokro i hladno probije sve slojeve odjeće i donese ti hladnoću do kože i kostiju? Brrrr, bljak i fuj! «Nitko me ne može natjerati da zavolim snijeg», progovorio je već tada u meni dalmatinski dišpet koji je, evo, barem što se snijega tiče, opstao do današnjih dana.

Dakle, moje prve zagrebačke zime snijeg je napadao do koljena. Zagreb je bio zatrpan snijegom. Probudila se ja ujutro, pristavila vodu za kavu i krenula pod tuš ni ne sluteći što se vani događa. Naime, nikad ne gledam kroz prozor kad se probudim. Ne odmah. Ako niste znali, svjetlo dana pobriše vam snove kao kad osvijetlite film iz fotoaparata. Zato ja nikad ne gledam kroz prozor dok se ne prisjetim što sam sanjala. A kad sam tog jutra napokon rekonstruirala snove i pogledala vani, užasnula sam se. Smjesta sam odlučila ostati doma. Ne znam postoji li u registru psiholoških poremećaja neka bolest pod nazivom 'snjegofobija', ali ako ne postoji, trebalo bi je uvesti zbog mene.

Danima nisam izlazila iz kuće. Kad su moje prijateljice s faksa zvale da provjere zašto me nema na predavanjima, lagala sam da sam bolesna. Kad su me došle posjetiti, priznala sam im od čega zapravo bolujem pa su se zajedničkim snagama potrudile izvući me vani na snijeg. Naravno, nisu me natjerale da ga zavolim, ali su me bar uvjerile da se i u takvim vremenskim uvjetima može hodati do tramvajske ili autobusne stanice i doći do faksa ili negdje drugdje bez nekih osobito velikih trauma. Morala sam shvatiti da si ne mogu priuštiti zimski san, ni te ni bilo koje druge zime, i da jednostavno moram naučiti funkcionirati u snježnim uvjetima.

To je zapravo ono što radim i dan danas kad padne snijeg – funkcioniram. Stisnem zube i uputim se od točke A do točke B nastojeći ga ignorirati. Pravim se da ga nema i pokušavam ga prešutjeti, ali ga ipak češće ogovaram i tužim se na njegovo postojanje. Kad je ove godine počeo padati prvi snijeg, moj sin je došao k meni u sobu i rekao: «Mama, imam jako lošu vijest.» Rekao je to s osmijehom, pa sam znala da nije u pitanju ništa ozbiljno. Odnosno, ON je mislio da nije ništa ozbiljno. A bilo je. Počeo je padati snijeg. Snijeg, koji on voli, ali zna koliko ga ja ne podnosim. Mislim da mu je već danas jasno da su naše 'zabave' na snijegu u vrijeme kad je još bio mali i kad nije izlazio sam – možda najveći majčinski ustupak koji sam dosad napravila.

Ukratko, čim padne prvi snijeg, ja se cijelim svojim bićem usredotočim na 'skori' dolazak proljeća. «Evo, samo što nije», ponavljam sebi dok gacam po prljavom gradskom snijegu vizualizirajući proljeće ili dok ujutro oslobađam auto od snijega i leda. Čak i snjegoviće gledam s antagonizmom.

Toliko o mojoj 'velikoj ljubavi' prema zimskim radostima. Ostaje mi još samo poželjeti ugodan provod i nezaboravne zimske radosti svim građanima Hrvatske koji su se danas uputili na skijanje. Ima ih, čujem, 250.000. Brrrrr, ne bih im rado bila u koži.

Maloprije sam na brzinu donijela jednu novogodišnju odluku – da će moj prvi post u ovoj godini biti veseo. Veseo i prpošan. A dobar povod za takav post dao mi je moj mlađi brat, kojemu ide na dušu ono vjenčanje iz naslova.

Dakle, moj braco se oženio. To što taj braco ima više od dva metra, nema nikakve veze s mojim deminutivnim tepanjima. Ipak je on moj mlađi brat, tj. djetešce kojemu sam prije ohoho godina za uspavljivanje čitala 'Pale sam na svijetu' i 'Ježevu kućicu' i kojemu sam mijenjala pelene kad bi napravio 'ono'.

Znam, postao je taj moj bracek u međuvremenu odrasla osoba, zrela čak i za bračnu odgovornost, a to što ja još uvijek imam nagon za recitiranjem 'Ježeve kućice' kad ga ugledam, to ću morati nekako riješiti sama sa sobom. Razmišljala sam o tome da zamolim njegovu Tam da mu čita 'Ježevu' prije spavanja, ali sam onda ipak zaključila da je pametnije pričekati njegove potomke da umirim taj nagon. Potomci su već na putu pa ću to nekako izgurati.

Trebalo je, dakle, poći na vjenčanje. U Dalmaciju. Ko za vraga, napadao silan snijeg, a napadala još i meteorološka obećanja da će na sam dan vjenčanja padati sve moguće oborine koje poznajemo, a možda još i neke neznane. Sve to izazvalo je brojne pozive svekolike obitelji s jednim jedinim ciljem – da me odgovore od vožnje autom. «Uspomeno, nisi valjda luda, ne možeš voziti po tom vremenu!» ponavljali su sinkronizirano članovi uže i šire obitelji sve dok nisam podlegla i obećala da ću ići autobusom. Tad su zadovoljno trljali ruke svi osim mog sina, koji je frktao od same pomisli na autobusne mučnine i mrzovoljom popratio moj telefonski razgovor s tetom na informacijama na autobusnom kolodvoru. «Ne primamo telefonske rezervacije», reče spomenuta teta, «ali nema nikakve potrebe za rezervacijom jer je taj autobus gotovo prazan.»

Uputismo se mi tako jutrom na zagrebački autobusni s prijateljem koji se ljubazno ponudio da nas poveze i isprati. «Dobar dan, molim vas dvije povratne karte za taj-i-taj autobus», rekoh teti na šalteru kad je naš prijatelj mog potomka odveo na sok da mu bar malo ublaži nesnošljivost prema autobusima. «Nema mjesta, autobus je pun», reče teta ravnodušno i ponudi mi karte za neke kasnije autobuse koji su vozili dva sata duže od onog popunjenog. Baš slatko. Sad još 'samo' moram saopćiti svom sinu da ćemo se voziti dva sata duže i jedva stići na Lujino vjenčanje. Hm.

Srećom, moj sin ima vrlo razvijenu vještinu diplomacije. Trebalo mu je oko tri minute da me nagovori na korjenitu promjenu plana putovanja. Pa smo zamolili prijatelja da nas, nakon kratkog izleta na zagrebački autobusni kolodvor, vrati odakle nas je i doveo. Nakon brzinskog iskapanja auta iz snijega, nas dvoje hrabro krenusmo autocestom s pozitivnim stavom i odlukom da nećemo misliti na ćelave gume, nedostatak zimske opreme, sumnjivu količinu antifriza i sklisku cestu. Na kraju krajeva, idemo na vjenčanje. I bilo je baš zabavno tako putovati. «Jesi li sigurna da vrijedi riskirati?» pitao me moj sin kad je shvatio da sam zbilja odlučila otvoriti haubu i istražiti gdje se ulijeva tekućina za pranje vjetrobranskog stakla. Kad je ta operacija uspješno obavljena, počeo me od milja zvati gospodaricom druma.

Kad grlim svog bracu, moram se malo propeti na prste, bez obzira što sam i sama povisoka. Kad grlim njegovu Tam, moram se malo sagnuti. Oboje ih rado grlim i puno volim. I baš je divno da su se vjenčali. Bili su te večeri lijepi i sretni i zaljubljeni, a mi ostali beskrajno razdragani. Ostalo znate – puno se jelo, pilo, plesalo i pjevalo i smijalo. Bljeskali su fotoaparati i zujale kamere. Svi smo htjeli zabilježiti trenutak kad su Lujo i Tam i službeno postali vlastita mala obitelj. I svi smo nizali zdravice poput onih koje je Lija nizala Ježu u 'Ježevoj kućici', želeći im bajkovit nastavak ljubavi i u braku.

Na istim onim ćelavim gumama uspješno smo se vratili i kući. Dijete je zaključilo kako je moj status gospodarice druma definitivno zapečaćen, a ja sam zaključila da je u sretnom završetku ove putešestvije sasvim sigurno sudjelovao i naš osobni anđeo čuvar.