Bosanci nisu lijeni, nego glupi

ponedjeljak, 24.12.2007.

Gitara

Jedan prijatelj manje

Beč, prije rata. U vrijeme kada je gazda Dancing Bear-a prodavao kasete na Cvijetnom Trgu, Zvone Boban napucavao murjake nogom u guzicu a crtači zemljovida pokušali podijeliti ondašnju državu na turneji "Titovim stazama revolucije". U trenutku kad sam otvorio vrata omanjeg dućana u bečkom starom gradu, za to sve me je generalno živo bolio kurac.

Dok su vrata iza mene izgurivala gradsku vrevu iz dućana, moje provincijske zjenice širile su se do granice bola. 50 kvadratnih metara zida bilo je popločano gitarama svih vrsta, između kojih sam pronalazio jedan po jedan dragulj koji je kao nešto najnormalnije na svijetu visio okačen na nekakav jebeni ekser...

Izašao sam iz radnje četiri sata kasnije u nevjerici, čvrsto stišćući uza se dragulj u najobičnijoj futroli, jer majčina godišnja ušteđevina u godini dok sam ja služio narodu nije bila dostatna još i za pošten kofer. Prve akorde sam odsvirao u busu punom švercera na graničnom prelazu, kako ne bih morao platiti carinu.

Prošla je ona otad sa mnom puno. Svjedočila nabacivanjima na tulumima na Savi, gušila nostalgiju u danima kad je dom bio granatama daleko. Zbog nje sam bio pozvan na dernek sa svojim kumom (sretan rođendan kume, jebiga ja opet zaboravio...) negdje oko Kvatrića, on je trebao biti baren, a na kraju bijah ja zbaren na narednih 15 godina.

Svirala je ona i "Ne klepeći nanulama", mojoj rahmetli majci nekoliko dana prije nego je zauvijek otišla. Bila je jedino sredstvo za umirivanje moje kćeri, koja bez "Jedine moje" i "Ne želiš kraj" ni pod razno nije htjela u carstvo snova. Bila mi je tihi, vjerni saputnik svih ovih godina, u kojima sam preživio rat, promijenio tri putovnice i tri domovine.

Prije nekoliko dana sam je u naletu bijesa razbio do u najsitnije komade.

Sad mi je i od nje ostala samo uspomena.

21:32 • Pišem, dakle postojim

petak, 13.07.2007.

Posljednji put

Uvijek kad putujem u domovinu obuzme me neka depresija. Stres pred put, veliki gastarbajterski ford galaxy prepun stvari, lista stvari za obaviti nalik na memory overfolow.

Ove godine posljednji put.

Odvešću sutra svoju (još uvijek) obitelj u Dalmaciju. 1800 kilometara u međuvremenu modernih cesta dovešće me mrtvog umornog nekad po noći u "Malo misto". Spustiću se sa magistrale na mjestu gdje ime Torcide piše većim slovima nego ime mjesta, otvoriti prozore i udahnuti vonj od mora. Slijedeći dan raspakiraću stvari, baciti dijete u more i leći u vreo pijesak. Uveče će me ženina rodbina dočekati ribom, kolačima i vinom. Ja ću hiniti zdrav obiteljski život, navući masku dvoličnosti i obunat što crnim vinom što umorom pasti u krevet.

A sutradan?

Uzeću svoju torbu na rame, poljubiti svoju kćer, koja će zasigurno kao i ja skrivati suze i krenuti put autobusnog kolodvora.

Kao i prvi put prije 9 godina. U neko bolje sutra.

11:11 • Pišem, dakle postojim

ponedjeljak, 09.07.2007.

00100101

Sjedim u vlaku, sa svog mobitela gledam red vožnje, mailove, pisem ovaj blog. Jutro je, ponedeljak, slabo naspavan ali nasmijanog brka vozim se cistim, modernim vlakom. Kahva je vruća, kifla sa sirom svježa.

Izlazim za 6 minuta, kaže veliki display u boji.

Za nekoliko minuta sješću za svoj radni sto i u vlastitom domu zarađivati za život. Moje mušterije će chatati sa mnom kad nešto trebaju, račune ću im slati mailom, a oni će mi plaćati na moj online bankovni račun. Ručak ću naručiti online, priznanicu o pristigloj robi potpisaću na display ručnog kompjutera poštaru. Predveče ću namigivati kokama kombinacijom točki, zareza i zagrada i gledati na zaslonu televizora tuđe, izmišljene sudbine nepostojećih ljudi.

Pored toliko virtuelnog, nakratko pomislih da se i protekla noć da opisati dovoljno dugačkim nizom jedinica i nula...

20:57 • Pišem, dakle postojim

subota, 07.07.2007.

Sunce

Probudio sam se oko 10, lagano mahmuran i vidno neispavan. Otvorih oči zadnjim atomima snage, i skontah najednom – nešto ne štima. Neki je klinac naopako, ali koji? Pretražujem sobu pogledom, sve na svom mjestu. Isto kao i juče, prekjuče, preprekjuče.

I onda se u ovoj ispraznoj, ktomu i pripitoj bosanskoj glavurdi konačno upali lampica:

Sunce.

Fakat, jebote. Sunce. Nakon što je već tristotinečetrdesetidva dana neprekidno padala kiša, a sivo nebo u raznim nijansama uništavalo ono malo serotonina što mi je preostalo, probijale su se kroz rupe na roletnama u sobu prave pravcate zrake sunca. Brže-bolje digoh roletne, otvorih vrata sobe i isteturah na terasu onako go (ok, ne baš sasvim) i bos.

Sjedoh na moju neekološku stolicu za od tropskog drveta u kojoj bi se i osuđenik na smrt osjećao kao da mu se jebe za sve živo. Osjećam kako me od toplog sunca podilaze žmarci, i kako najveći čulni organ mog tijela upija svaki džul njegove energije. Čujem cvrkut ptica i brujanje kosilica za travu u komšiluku. Jebena idila.

....

Ustadoh da sebi naspem kahvu.

Biti smiren, tako lijep i već odavno zaboravljen osjećaj.

22:51 • Pišem, dakle postojim

petak, 06.07.2007.

Pos'o, kuća, birtija...

Pozdrav puku blogerskom!

Rekoh da se javim, dugo me nije bilo. Da vam kažem gdje sam, kako sam, jesam li živ.

Živ sam, još sam u zemlji Pragermana. U principu sam u kurcu, ali nisam bolestan, osim onih standarnih umnih poteškoća koje su genetički uvjetovane u svakog Bosanca. Imam i malih srčanih poteškoća, ali koje nisu u nadležnosti kardiologa.

Otkada si s njim, otkada si otišla,
život mi je siv, pos'o, kuća, birtija...


Štima donekle. Nije ona otišla, ja sam. Fronta je podignuta na liniji radna soba/predsoblje/WC za goste. I čeka da od 1.9. izvršim časno povlačenje. Od tada sam i svečano "getrennt lebend", hoće reći živi odvojeno. Brez žene u mene. Single. Pos'o, kuća, birtija. Zato se ne javljah nekoliko mjeseci, uzelo me.

Nemojte me samo sažaljevati, matere vam. Kad vam kažem, bolje je ovako. Nisam se osjećao ovako živim već dugo vremena. I sad dosta o tome, sve komentare na tu temu ću brisati bez ustručavanja. Ipak je ovo moja birtija, i ja točim kome mi se ćefne.

Sad će me češće biti na blogu. Navratite na kahvu.

Toliko za ovaj put, vaš
Bosanac





12:59 • Pišem, dakle postojim

<< Arhiva >>

< prosinac, 2007  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Šta je ovo?

Gazda bloga je na pravom putu da ispravi 15 godina pogreške, i vrati se u život pun slobode i samopoštovanja, te time i službeno ponovo postane single. Osim katastrofalnih literarnih pokušaja, moći ćete ovdje čitati i njegovo vidjenje te pretvorbe.

UPOZORENJE SRČANIM BOLESNICIMA: Kao i svaki Bosanac, autor je sklon preuveličavanju i samoljublju, te izaziva povišeni krvni pritisak svim prijateljima objektivnog izvještavanja.

Čitam...

Ljudi:
thule, nepresušni izvor ideja.
mamin sin, ali sa stilom i humorom.
xiola, pismena moć opažanja.
dida, legenda primoštenskog vaterpola.

Pisci:
manistra, kraljica melanholije.
samsara, malo piše, puno govori.
sirotica, impresionista s duhom.

Originalni:
lutajući reporter, vodič kroz zg birtije.
dezerter, hrabar ili radikalan?

Kad procvatu behari


Kad procvatu behari, kad dunjaluk zamiri,
Duša čežnjom procvili: "Davno smo se rastali".


Cvijeće ranog proljeća kratku sreću obeća,
pa ne prođe još ni maj, a nestade sav taj raj.


Kad procvatu ružice, mene dirnu u srce,
boje lica dragane dert i suze izmame.

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Nekomercijalno - Bez prerada

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se