I tako su me subotnjim ranim jutrom, još mamurnu i neispavanu, utrpali u stari Opel, tek nedavno vraćen s uspješno položenog tehničkog.
Upornim sam kvocanjem, dan prije, pridobila mamu na dvodnevni Tour de Osijek.
Odabrala sam za tu prigodu upravo nju jer je pristala podnijeti kompletni trošak puta i boravka. A ja sam, razumljivo, kao svaki pošteni student, vječno u besparici.
Ponijele smo i brata da ga upoznamo s ljupkošću njenog rodnog grada.

Koža sa unutrašnje strane krova auta se odlijepila te nam je dodirivala glave, retrovizor s moje strane otkinuo je neki vandalprošle noći, a kočnica je povremeno zakazivala, pa ju je bilo potrebno «napumpavati» svakih pola minute. Pojaseva čvrsto stegnutih, s nadom u bolju budućnost kad ćemo si moći priuštiti Jaguara (ili barem ljepilo za kožu sa krova), pičile smo ravnom autocestom, ništa više ravnom od bilokoje ceste na tom dijelu Hrvatske.

Kao mala, provodila sam u Osijeku veći dio vremena. Moji još neiživljeni roditelji, na vrhuncu svojih ambicija, promišljeno su iskorištavali bakino slobodno vrijeme, šaljući svoju divlju kćer najekspresnim vlakovima k njoj na poduži boravak. Kao posljedica terapije slavonskm kuhinjom, svježim zrakom i bakinim lekcijama iz pristojnog ponašanja, u Zagreb bih se vraćala kompletno renovirana – duplo deblja, crvenih obraza i manira kakve se priliče jednoj priličnoj djevojčici.
Nakon njenog preseljenja u Vječna Lovišta, raskinula sam veze s istokom i orjentirala se na južnije dijelove Lijepe Naše (gdje se manje radi, a više pjeva).

Ali, došlo je vrijeme za refreširanje uspomena...

Dopriješe u zadnje vrijeme do moga uha vijesti da se Grad prepravio i modernizirao. Starosjedioci žrtvovaše dio svojih primanja za njegovo unaprijeđenje
I zbilja. Izrasli na svakom uglu McDonald'sovi, T Com-ovi, Bille i slična Telad, „indikatori suvremenosti i razvitka nekog grada“.
Na glavnom trgu postaviše klupice od afričke trešnje, po cijeni od 6000 eura komad, povodeći se očigledno za principom «jebeš gradski buđet, bitna je estetika“, zatim fontanu u razini tla i podno grijanje (nakon što je prošlih zima 40% prolaznika izlomilo noge za vrijeme poledica).
U zraku se, osim sibirske temperature, osjećao ponos građana kojima je napokon pružena prilika da se kurče pred «napuhanim snobovima iz metropole».

A, mama...Mama se raspametila. Euforično se razmahivala rukama pokazivajući nam istovremeno prozor iza kojeg je nekoć živjela njena simpatija, garaže na koje se penjala, muzičku školu, mjesto gdje je slupala bicikl,...
Sa svoja ukupno 4 komada ušiju nismo uspjeli pohvatati sve dijelove bujice koje su izletavale iz njenog jednog komada usta.

Pred kraj Toura, doklizali smo se na svojim zaleđenim stopalima do Drave i uvalili u jedan od triju splavi u funkciji restorana i kafića.. Ukoliko Osijek posjećujete u ovo doba godine, pripremite se na cjelodnevni dvoboj s otporom vjetra i cvokotanje.
I još nešto: za razliku od Brazila, Sidra i Papillona, ove splavi su ekšli – na vodi.

Naručila sam večeru i progutala je još na putanji od konobarovog dlana do stola.
Pa, kvragu, imam li slavonske krvi ili ne? Još da mi je njihova marljivost, gdje bi mi bio kraj...