Za poluditi je kada vidiš kako u gradu nema dovoljno dvorana za one kojima treba, ali zato ima za sve one kojima ne treba. Grad je prema "kvaliteti" podjelio dvorane u gradu. Pa se tako dogodi da muški odbojkaški klub uz 500 tisuća kuna godišnje dobije i 8 termina za trening, a nemaju ni toliko igrača, a kamoli ekipa za treniranje. Usput onako Retfala je dobila 4 termina za 6 ekipa. Ostalo se je morala zakupiti. Pa je onda tako dobila i termin od 22 sata utorkom i četvrtkom u Filipović zahvaljujući maksimalnom razumjevanju ravnatelja škole koji je također otac dvije bivše odbojkašice koje sam trenirao pa zna i kakvi su problemi. Kako imam još cura. Ustvari, curama treba još treninga dao mi je i ponedjeljak od 22 sata. No, kaže on "nazovi ženski rukometni klub pa pitaj ako završe ranije mož i ranije". I sada krene potraga. Zovnem Tinku koja do pola devet drži malim curama rukomet. Iza njih je ženski rukometni klub, odnosno njihova druga ekipa. Kaže ona kako se ne zna ni tko je trener, a ni kada treniraju. Šta sada. Mislim si da upadnem od 20.30 pa dokle ide. A što ako se netko pojavi s par igračica. No, mislim si vidjeti ću do ponedjeljka. Valjda ću saznati tko je trener 2. ekipe slavnog osječkog ženskog rukoemtnog prvoligaša.
Priča druga je ona iz početka o muškom prvoligaškom društvu. Trenirali su prije nas utorkom i završavali nešto prije 10. Uglavnom se događalo da mrežu nisam zatekao. Igrali su nogoš. Znalo ih je biti 5, nekad 6, i tako. Danas dođem u dvajst do deset a moje cure vani ko sante leda. U dvorani mrak. Druge ekipe velikog prvoligaša ni od korova. Nezna se ni tko je trener ni tko tamo trenira. Ali se zna uzeti na ime rada s podmlatkom pola milijuna kuna i dvarane sve u elitnim terminima.
|