Tišina bez traga...
... :o) ...
Ja.
Oko mene prazna daljina
I kamenje obojano u prašinu.
Vjetar glasno te pažljivo svira note,
Kao pauk što plete niti svoje
Pod nebom kiše.
Pjesma nije jasna.
Vjetar kosu mi stavlja na lice.
Srami se.
Kaže da ne svira dobro.
Kosa mi se proždrljivo hvata za
Usne umaskirane crvenim ružem.
Haljina mi se uvija uz tijelo poput
Mačke koja hoda na mekim
Šapama tražeći lagane dodire.
Škaklja me.
Što li je, Vjetre? Zašto tako tiho sviraš?
Gledam dolje u prste svoje.
Jednaki su poput kamena.
Obukli su prašinu.
Ne vidim ih dobro.
Haljina vijori notama vjetrovim
I diže se.
Kosu odmaknem rukom.
Ona se vraća.
Sviđa joj se ruž i osmijeh uz ples
Haljine.
Haljina se smirila.
Ne čujem ništa.
Vjetre?
Samo pokoja las na crvenim usnama
Mojim, i
Tišina.
20.04.2007. | 23:26 | 8 K | P | # | ^
..Vrata..
Preda mnom su bila jedna...
Jedna nova vrata.
Pokucala sam, napregla uši
Ne bih li čula neki ton, šum...
Bar nešto.
Bilo što.
Nikakav zvuk nije dopirao iza
Tih vrata.
Nepristojno je tek tako ući
Na nepoznata vrata.
Iz pristojnosti sam čekala.
Palo je nešto, nešto između mene
I vrata.
Jedna poruka.
Pomalo uplašena, drhtajući,
Saginjala sam se prema njoj.
Koljena su mi klecala, imala
Sam osjećaj kao da ću najednom
Samo leći negdje duboko,
Gdje nema zraka niti svijetla.
U tamu.
Ruke su mi drhtale.
Osjećala sam srce kako snažno lupa.
Usta su mi bila potpuno suha.
Jedino su se suze obukle u opseg
Mojih očiju.
Pipala sam tu poruku, jednostavno
Ne mogu opisati taj dodir.
Uzela sam je, i pisalo je...
„Mala, zar misliš da će ti netko
Otvoriti? Ne budi naivna, i uđi sama!
Ali, razmisli...“
Naravno, nisam shvatila...
Shvatila sam sada, kada sam već
Unutra...
To što sam ja jedan korak dalje, ne
Znači, Budalice Moja, da si ti
Ostao u sjećanjima iza tih vrata.
Ne...
Ti si sa mnom jer sjećanja su sa mnom
A i u srcu.
I kad sam tamo gdje moram biti,
Ti si u meni, na onom mjestu gdje
Najviše boli kad voli.
Ne dopuštaš mi da razmišljam o
Drugima...
A mene si iskoristio, i ...
Zaboravio...
No sjetiš me se ponekada.
Usprkos tome, osjećam se kao
Zadnje smeće...
Ti ne znaš kako je...
16.04.2007. | 23:49 | 7 K | P | # | ^
Jedna kratka, brzinska... :o)
Pomisao na život
Pomisao na život kao gusto trnje,
Tjera je na njene duge noge.
Ona polako ustaje i kida pogled
Koji žalosno bulji u jastuk i
Topli otisak njene glave.
Dan preživljava na bezbroj načina
Kao i svako normalno biće...
Trenutak u kojem zna da ide leći
Donosi joj radost.
Ona umorni liježe...
Razmišlja...
Ispusti suzu – dvje,
Izdahne,
Zatvori smeđe oči teških kapaka
Te prepusti nerazumljivi razum
I bolima i radostima isprepletenu
Dušu
Dubokim čarima snova.
09.04.2007. | 23:47 | 8 K | P | # | ^
Jedna moja nova za prošlost...
Nostalgija
Prokletnica...
Riječ koja sklapa
Sva savršenstva svijeta.
Kada mi ispire oči,
A suze odnose
Njene dijelove...
Bol teška među rebrima...
Udara.
Udara...
Grebe... Guši me.
Kada oči zatvorim,
A suze poput valova
Zapljuskuju toplim
Sjećanjima prošlosti,
Vidim te.
Čujem te.
Ali ne osjetim te.
Nema te.
Zbog nje, nemam te.
Ljubomora.
Bolna.
Tupa jednako kao i
Okrutna. Proždrljiva.
Bahata.
Nadasve – nepotrebna.
Ali tu je.
Ona je tu.
Da me podsjeti na
Stvari, bića,
Koje ne mogu imati.
Jer nisam neko nadnaravno
Biće, nadprirodno, nadmoćno,
Koje ima sve što poželi.
Ja sam djevojka
Razmaženog srca
I uma.
Ljubomora me boli,
Ali koga briga?
Tu je da me spriječava
I budi iz sna.
Nostalgija je uvijek tu,
Jednako draga,
Jednako stvarna,
I vodi me kroz
Tanke korake prošlosti.
Otisci koraka tek
Su tanko utisnuti
Na trenutke prošlosti,
Koji su počeli sanjati.
Vjetar ih teško odmiče.
Nikad niti neće.
Ne dopuštam mu.
Takvi su otisci i na
Mome srcu.
Jesu!
Nostalgija je tu
Da me podsjeti
Na korake koje
Je odmela prašina
Kazaljki na satu,
Da oživi otiske
Sa srca moga,
Iako oni nikada neće
Dublji postati.
Jer nitko dublje nije
Koračio u njega.
I nikad neće.
03.04.2007. | 11:06 | 10 K | P | # | ^