ponedjeljak, 22.08.2011.

Jel još uvijek znam ući u blog editor?

paaaa, teoretski...
Bo'me, nije me bilo godinama...

Prije objave kategorija? Rukotvorine? Aj, nek bude...

| 11:23 | Komentari (0) | Isprintaj | #

utorak, 13.03.2007.

Tjerate li se?

Da mi je netko pričao kako je teško preživjeti «tjeranje» najdraže pesice, ne bih mu vjerovala...

Muke po tjeranju počele su prije tri tjedna, krvarenjem. Ok, digla sam sve s poda i mislila da je to najveće zlo...

No, kako je moja Lea veselo svorenjce naviklo na svu slobodu ovog svijeta, tako joj je teško palo zatvaranje u kuću/na balkon. Pretvorila se u pravu razmaženu princezu koja bira koju će hranu jesti, kada i gdje ću ju ćeškati, kada ću je voditi van... Ajde i to sam preživjela, ali psi?! Ljudi moji, oko kuće mi se naselio čopor pasa. Vođa bande je bio jedan mali smeđi hrt, njemu uz bok bijeli veći mješanac, zatim veliki smeđi lovački pas, još jedan bijeli, mali čupavi i za kraj jedan njemački ovčar. Društvance je isprva bilo bojažljivo. Trebalo im je puna dva dana da preuzmu teritorij. Onda su počeli lajati na mene... Šta da vam pričam, bilo me strah izići iz kuće... A tek povratak navečer doma?! Hodala sam po dvorištu s daskama, kišobranima, grabljama... u rukama! Nakon par dana su me odlučili ne protjerivati iz vlastitog dvorišta pa su me veselo ispraćali na posao i dočekivali kad bih se vraćala... Pravi pakao bi nastajao navečer kad bi krenule borbe pasa ispred vrata, uz konstantno lajanje, cviljenje, grebanje... Iznutra bi bilo isto: lajanje, cviljenje, grebanje od strane Lee, a i mjaukanje, od strane Mačka... Ne moram ni spominjati što je tek to siroće preživjelo dok smo se tjerale...

Bilo kako bilo, nakon tri tjedna muka, preživjeli smo tjeranje! I Lea i Mačak i ja! Naše prve, ali i zadnje muke po tjeranju!

Lea je jutros prvi put nakratko «puštena s lanca». Za sekundu se izgubila iz vidokruga, da bi se vratila par minuta poslije, vukući neku kost u zubima, uvaljana do vrata u blato. Po mirisu bih rekla iz nekog svinjca... Ah, i tak i tak sam je danas planirala okupati...

Inaće, na moje brdo je već odavno stiglo proljeće... Visibabe su već prošle, dvorište mi se žuti od jaglaca, potok žubori i život je, baš nekako, lijep u zadnje vrijeme.

Stojte mi dobro!

| 16:54 | Komentari (7) | Isprintaj | #

ponedjeljak, 05.03.2007.

H2O

Znam, znam... nije me bilo sto godina! Na svom blogu, jasno!

I mene uhvatila UN-manija! A zahvaljujući Karakter Klubu poprilično sam ustrajna!

Danas mi je na rasporedu vodeni dan... i šta da vam pričam, danas grizem!

Nisam u stanju napisati par suvislih rečenica, pa o novostima nastavljam neki drugi put...

| 12:41 | Komentari (3) | Isprintaj | #

utorak, 14.11.2006.

Opet o autu!

Moj auto se oteo kontroli! Naime, imao je svoju prvu nesreću... Ma nije on kriv...

U nedjelju sam imala prekrasno buđenje! Lea je lajala svom silinom, pa sam izišla vidjeti što je ljuti. Kad, neki klinac stoji kraj ograde i viče: "Siđi dole, slup'o sam ti auto!" Molim?! Nedjelja, pol 8, još uvijek ne znam kako se zovem...

Što se dogodilo? U subotu, u sitne sate, dok sam spavala snom pravednice, klinac je velikom brzinom uletio u okuku ispred moje kuće i udario u autić koji je bio parkiran na prilaznom putu... Zadnji lijevi žmigavac i branik u djelićima, zadnja vrata u komi, lijeva strana autića zgužvana...

Još jednom se uvjerih kako je teško biti žena (koja živi sama) na selu... Nikakve komunikacijske vještine mi ne bi pomogle u pregovaranju s tim ljudima. Naime, mali je doveo starog (koji izgleda kao jeftina kopija ruskog mafijaša iz američkih filmova B produkcije) koji je meni onako krmeljavoj počeo pričati o tome kako je to "niš, to se sredi za 200 eura, on je tu domaći, iz sela, žena mu radi na školi, a tu, niže u selu ima jedan mali koji radi limariju doma, i on mi bu to sredil..." Za to vrijeme se klinac hvalio susjedu kako je "s barem 95 na sat uletio u zavoj i kak mu to nije prva nesreća..." E ako mu tad nisam lupila šamarčinu, neću nikad...

(Blesača, nisam zvala policiju, a kasnije saznah da je ovaj maloljetan i nema vozačku...)

Bilo kako bilo, uspjela sam se pribrati i reći da auto vozim svom majstoru koji će procijeniti štetu i popraviti auto... Stari baš nije bio najsretniji i mislim da sam duboko povrijedila njegove osjećaje i krhak mu ego - "Gospođo, bu'te sretni kaj smo vam došli... pa ja sam vam tu domaći..."

Popravak procijenjen na 2.500,00 kn, što je za jednog Unića popriličan trošak. Gospo'n Domaći mi dao 2.000,00 kn, "a ostatak bum dobila kad ispostavim račun!".

I tako... nakon tjedan dana putovanja busom na posao autić je sređen! Sad ga mogu početi prodavati... Ma, u principu, autić je ok, ali nekako se od samog početka ne volimo, on i ja... Dakle:

PRODAJEM AUTIĆ, SAD IZGLEDA K'O NOVI, IMA NAJSREBRENIJE FELGE U ČITAVOJ ŽUPANIJI (dečki se malo zaigrali dok su ga lakirali), MALO TROŠI, BRZO IDE... CIJENA? PRAVA SITNICA...

| 12:20 | Komentari (11) | Isprintaj | #

utorak, 12.09.2006.

Bolje biti pijan nego star?

Nađoh sijedu vlas kose... A još ni u najbolje godine nisam zašla. (Ne znam koje bi to trebale biti, ali znat ću kad stignu, sigurno!) O jebemu život! Naravno da iščupah nesretnicu!

A možda su to ipak mamini svijetli geni... ili mi je par vlasi posvijelilo od sunca... ili je to posljedica kemikalija iz farbe za kosu... ili... pa da! nisam uspjela skinuti farbu s kose još od farbanja po kući... ili... ma sjetiću se još par objašnjenja...

Bilo kako bilo, moram se ofarbati i zaboraviti na taj detaljčić!

| 15:07 | Komentari (10) | Isprintaj | #

petak, 08.09.2006.

Živa sam, a i živahna...

I opet me nije bilo predugo... Na svom blogu, jasno, na tuđima sam redovito...

A izdogađalo se mnoštvo toga. Ajmo redom, telegramski kratko i jasno:

1. Milano, Latinoamericando Festival, 5 ludih dana s najdražim mi čovjekom uz ritmove, boje, mirise i okuse Kube, Brazila, Argentine, Perua, Meksika... STOP

2. Usvojih cimericu i životnu suputnicu Leu. Malu bebicu, crnu labradoricu, živahno i razigrano stvorenjce najljepšeg pogleda na svijetu! STOP

3. Godišnji! (Opet bez izležavanja na plaži.) Provedoh ga s kistom i valjkom u ruci, povremeno sa sjekirom, kliještima, čekičem, čavlima, šarafima i šarafcigerima. (Dragi se pokazao kao vrstan teoretičar i najbolji kritičar. Ah, da, bio mi je i velika podrška: "Ma možeš ti to sama! Vidjećeš kako ćeš sretna biti kad završiš!" I jesam, mislim, bila sretna! Čovjek je bio u pravu! Dok sam farbala psovala sam si sunce feminističko i emincipirano i samostalno i slobodno... To je nama naša borba dala! Tak mi i treba! Nikad sponzoruše od mene...) STOP

4. Nađoh stolara koji je bio spreman uhvatiti se u koštac s mojom novom, tj. starom, ali skoro pa novom kuhinjom koju dobih od kolege s posla. Čovjek napravio posao u dva dana! Uredno, precizno, očistio iza sebe... Svaka mu dala (sto kuna barem)! Novi pozdrav mi je: "S novom kuhinjom naprijed!" STOP

5. Na autu zadnjih 56 i pol dana nisam imala kvarova! (da kucnem u drvo...) STOP

6. Svečano obećavam samoj sebi da ću na blogu svaki dan napisati barem nešto! Ma makar tri točkice... STOP

Stojte mi dobro!

Red Sonja

| 10:59 | Komentari (2) | Isprintaj | #

utorak, 20.06.2006.

Muke po Fiatu

O jebem ti, da ti jebem auto! Pa nikako na zelenu granu...

Sva sreća da se Davor (automehaničar) još uvijek javlja na telefon kad ga zovem... A zovem ga često... I za najmanju glupost...

Danas sam se opet jedva dovukla do Zagreba. A jutros sam bila kod njega. Jučer mi žmigavci misteriozno nisu radili. Jutros su isto tako misteriozno proradili. I ništa, svratila sam pozdraviti čovjeka i produžila na auto-put. I onda je krenulo... Malo povuče, pa malo zašteka, pa opet vozi, pa se opet guši... Bar se ne gasi... I nadam se da će upaliti... I da ću se dovući do Davora... Moram ga nazvati...

| 09:10 | Komentari (5) | Isprintaj | #

ponedjeljak, 22.05.2006.

Jazzarela

Dragi moji,

Kako na selu još uvijek namam telefonsku liniju, tako je i moje bloganje ograničeno na radni dan... a vremena za bilo što drugo osim posla je malo... No, evo me, tu sam! I ne znam od čega početi...

Ajmo od sinoć: Diane Shuur, ZKM, All Women Jazz Festival.
Iako je kašljucala i zbog bolesti nije mogla dati sve od sebe, Diane me oduševila svojim glasom, svojom spontanošću, komunikacijom s publikom, duhovitošću... Iako je trajao puna dva sata, koncert je bio prekratak! Malo jazz standarda, pa red improvizacije, pa autorskih pjesama, i vrijeme je proletilo!

To je ujedno bio moj prvi izlet u centar grada autom (a i prvi posjet centru otkako odselih). A kako i dalje imam problema s parkiranjem, tako mi nije bilo svejedno! No, sve sam ja to već nekako izvela (a da pritom nisam napravila niti jednu glupost - Dragi - ujedno Guru vožnje - bi bio zadovoljan! :) Moram priznati da je krasno posjetiti grad turistički. Prvo me zapljusnula sparina, (kod mene, na bregu, je osjetno hladnije), pa sivilo betona, šarenilo mase i žamor... Da li mi fali prošli život? Ma i da mi fali ne bih to mogla priznati samoj sebi... Fali mi par dragih ljudi s kojima sam se češće sretala i fale mi lijene kave/piva u PIF-u! I ništa drugo! Pogotovo sad kad je sve zazelenilo i zamirisalo, a od zvukova čujem jedino potok i ptice. Biserku (vjevericu) još nisam čula kako se glasa...

Eto, već se moram vratiti poslu, a s vama bi mogla podijeliti još mnoštvo toga, od dojmova iz Venezie, pa s Vinistre, pa bih vam mogla pričati o terasi s najljepšim pogledom u Zagrebu i široj okolici, ili o tome kako sam se zapalila za skakanje s padobranom (a panično se bojim visine), no to opet ostavljam za neki drugi put... Vidim da ću se morati javljati češće, i kraće...

| 13:26 | Komentari (0) | Isprintaj | #

utorak, 18.04.2006.

Proljetni umor ili lijenost?

Evo me! Živa i zdrava! Nisam se nigdje slupala sa svojom plavom jurilicom, niti sam koga pokupila usput, a bo'me ni ogrebala... Do danas sam postala, skoro pa, prava vozačica!

Je, ulijenila sam se i ni riječi od mene već više od mjesec dana, ali i dalje čitam vaše vrijedne crtice, dragi moji blogeri.

A novosti kod mene? I nema nekih senzacionalnih... Rekla bih: Pos'o, kuća, birtija!
Kad smo kod posla, njega je sve više i povremeno mi fali još par pari ruku da sve stignem na vrijeme, no ne bih o tome na ovom mjestu...

Kuća? Paaa... sve više se osjećam doma u svojoj! Trešnja je procvjetala, ostale voćke su zazelenjele, još uvijek se sve žuti od jaglaca, potok i dalje žubori... Idila! Ovih dana se bacam u vrtlarske vode! Pripreme su obavljene i ne preostaje mi drugo nego požuriti sa sjetvom/sadnjom. Kako će mi to biti prvi put u životu, tako neću pretjerivati i u mom vrtu naći će se malo luka, češnjaka, mrkve, peršina, paradajza, paprike i tikvica! Još nešto začina i to je to, dosta za početak!

Birtija? Hmmm... Je, našla sam par zgodnih mjesta (da našla? već se i na njima osjećam kao doma!) u svom novom kraju. Na prvom mjestu tu je jedan i jedini, neponovljivi i nezaobilazni kineski restoran "Crveni koralj". Ispred se povremeno nađe mjesto za parking, izvana izgleda kao javna kuća, interijer je... hmmm... ostat ću samo na riječi kičast, ali zato je sve ostalo za svaku pohvalu! Od vlasnika Ivana i njegove simpatične žene Sally (koja još uvijek savladava hrvatski jezik pa se nemojte čuditi ako vas na ulazu dočeka sa širokim osmjehom i: "Laku noć, izvolite" i posebno pripazite ako neka jela želite manje ljuta jer se može dogoditi suprotno!), zatim su tu kuhari Li (koji uopće ne govori hrvatski -niti neki drugi razumljivi jezik- i koji mi je posebno drag. s tim čovjekom sam se baš napričala... uz čašu piva mi je ispričao sve svoje jade o gastarbajterskom životu i ženi i djeci koja su ostala u Kini, a i ja sam s njim podijelila neke svoje jade i brige kojima ne zamaram druge ljude... a razmijenili smo i par recepata...) i Chu-Chu (kažu: Otrov za mlađe pripadnice ljepšeg spola!). Tu je i Miljac! Fenomenalan konobar, uvijek ljubazan i nasmiješen, a i dobrica! Znate onaj dobri, neiskvareni i pomalo naivni primjerak ljudske vrste koji je u izumiranju? E, takav je Miljenko! A hrana? A joj, od čega početi? Od punjenih njoka kuhanih na pari, pa naglo preprženih ili od proljetnih roladica? Ili od prženih sojinih klica? Dinstanog zelja s gljivama? Tempure s plodovima mora? Domaćih rezanaca s plodovima mora? Ražnjićima na kineski ili japanski način? Mesa na mongolski način s porilukom? Riže s mrkvom, graškom, šunkom i pečenim jajima? Previše je toga... zaboravila sam nabrojati i juhe i fine salate i hrskavu patku i meku junetinu... Treba otići i probati! I završiti s pohanim sladoledom! Od vanilije, molim! Izbor vina i nije neki, ali su cijene butelja pristojne!

Osim "Koralja" bi se našlo još par mjesta koja redovito obilazim, kao npr. "Mirna" i Dario koji nude mirisne istarske specijalitete i probrana vina, zatim "Vila Tonšetić" u kojoj će vas dočekati Mirek i njegovi specijaliteti s roštilja, poput teletine punjene paprikom i mrkvom; pečene, a zatim pohane paprike punjene sirom i šunkom... A za dobru atmosferu brinu se Romi, njih 7, 8, ujedinjenih pod imenom: "Bi'će skoro propat svijeta!". Fešta do jutra!

Zanijela sam se s hranom i ogladnila tako da ću o drugim svojim birtijama nadugo pisati nekom drugom prigodom. Odoh jesti, a i raditi...

| 12:14 | Komentari (0) | Isprintaj | #

srijeda, 15.03.2006.

Život na sjeveru

Da, da... Dragi moji, javljam vam se kao friška seljanka i ponosna vlasnica novog/starog autića (ne crvenog, nažalost...)

A koliko i kako mi se život promijenio? Paaa... Ajmo redom. Moje malo selo je na bregu. Popriličnom bregu, kad malo bolje razmislim... Uglavnom, dok je Zagrebom lepršalo par pahuljica ja sam imala snijega do koljena. Nekih pol metra. Isto tako sam imala i tri terase za očistiti. I stepenice. I nekih 50 metara od kuće do ceste. Sva sreća da sam uzela godišnji radi preseljenja, raspakiravanja stvari, nabavljanja drva... Imala sam vremena za čišćenje snijega. Jel trebam spomenuti da se nisam uspjela sasvim raspakirati. I da drva nisam kupila. Trošim neke ostatke ostataka, ali barem nisam morala cijepati nove cjepanice - čišćenje snijega mi je dalo dovoljnu količinu boli uzrokovane upalom svih mišića. Nema tog aerobica i skakutanja koje bi me tako preznojilo... Sva sreća da je snijeg prestao padati i čak se malo otopio. Sad imam blato. Blato do koljena. Do ceste se i dalje probijam preko snijega, neočišćenog, kroz voćnjak... Barem na posao ne dođem blatnjava.

A put do posla, tj. Novog Zagreba? Moje malo selo i nema tako dobre autobusne veze sa Samoborom, tako da sam, prije novog/starog autića, do posla putovala 2 (dva) sata, uz 3 (tri) presjedanja, čekanje autobusa, popijenu kavu i pročitane novine... Budila sam se oko 5.30 da bih na poslu bila prije 9.00. I putovanje natrag bilo je avantura. Uglavnom nisam uspjela stizati na bus do mog malog sela u 19.15, a slijedeći je vozio tek u 20.50. Ta činjenica je uvelike poboljšala moj drušveni život. Išla sam stopom i upoznavala susjede. I saznala mnoštvo korisnih stvari. Između ostalog i koji susjed prodaje auto, kod koje bake mogu kupiti domaći sir i vrhnje, tko je u selu najbolji automehaničar... Najkorisniji u davanju informacija pokazao se susjed grobar, koji ima i vulkanizersku radionu u dvorištu i jeftino prodaje gume. To se pokazalo naročito korisno početkom tjedna, kad sam se konačno usudila sjesti u autić i odvesti do posla i kad mi je na sred ceste do Samobora, (usred ničega, nigdje nikoga) pukla guma. Šta da kažem, moj princ na bijelom konju bio je susjed grobar, u slobodno vrijeme vulkanizer, koji me povezao do Samobora, a navečer promijenio gume, pogledao motor, promijenio ulje (nekad je bio i automehaničar), počastio kupinovim vinom i sve to naplatio jeftino.

Od tad (čitava dva dana) se vozim. Do sad sam uspjela iskriviti desni retrovizor, razbiti desni prednji žmigavac i zguliti malo boje. Na auto-cesti me prestižu kamioni, uključenje na istu mi predstavlja naročit stres koji za posljedicu ima treskanje lijeve noge i prebrzo puštanje kuplunga, a tako i gašenje auta... Najdraža su mi "gospoda" u raznim Mercedesima, Bemvejima i inim velikim, uglavnom crnim i tamno sivim autima, koja mi trube u takvim situacijama... Ovom priliko im poručem, a i svima ostalim: VAŠE TRUBLJENJE MI NE POMAŽE I NEĆE UBRZATI MOJU REAKCIJU! DAPAČE, JOŠ SE VIŠE UNERVOZIM I JOŠ SAM SPORIJA! A usput gospodu Trubače šaljem u krasni kurac! Ostale molim za malo razumijevanja za vozačicu koju je položila davno i od tad nije vozila... Dakle, ako na cesti sretnete spooori plavi Uno i vozačicu s cigaretom među zubima, imajte malo strpljenja... i držite dobar razmak...

Budite mi dobro!

E, da... nova kučica se pokazala toplom, otkako sam naučila ložiti vatru...

| 09:27 | Komentari (9) | Isprintaj | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se