|
Moj zadnji post iz Jurišićeve...
Dakle, došao je i taj dan... Velika selidba... Još uvijek nisam spakirala sve stvari, ali stignem... Ipak pakiram svu svoju pokretnu imovinu, cijeli jedan život.
Tek sad sam skužila zašto ne volim selidbe. Je, je... ima nešto i u pakiranju, moljakanju prijatelja za pomoć oko nošenja, prevažanja, pa tek onda raspakiravanje... Ali...
Pakirajući se naišla sam na par zalijepljenih, već spakiranih kutija, skrivenih na dnu ormara. Nije mi bilo jasno što rade tu? I šta ću, u žaru bacanja nepotrebnih stvari, otvorih ih, Pandorine kutije... Našlo se tu svega... Od pisama prvog dečka, preko fotografija iz vojske onog dugogodišnjeg, par pramenova kose, kamenja, prastarih kondoma (bez brige, nikad korištenih), rizli, sve do par brižnih poruka pokojnih, najdražih ljudi... Tih par kutija tereta vučem već godinama, iz mjesta do mjesta, iz jednu u drugu, treću, četvrtu... studentsku sobu, sve do ovog podstanarskog stana u kojem sam već godinama... I znam da u MOJOJ maloj kućici nema mjesta za nepotrebne stvari, ali, eto, tih par kutija teškog, smiješnog, sjetnog, veselog, tužnog, najdražeg i najtežeg tereta na svijetu ne mogu baciti!
Tješi me misao da se dugo, dugo više nigdje neću seliti i te kutije će ostati skrivene, u nekom zabačenom kutu. Na kraju krajeva imam tavan! Još uvijek nisam provirila na njega i vidjela koliki je, ali moje uspomene će stati, možda zajedno s uspomenama bivših vlasnika?
|
