pomalo...
Pomalo ljute kapi,
padaju po licu
i pročišćeni stihovi
od suvišnih riječi.
Nema više veznika,
nema više epiteta...
(ni jedan ne mogu dati)
pročišćeni dani života.
Pomalo ljuti pedantnost
želja savršenog ritma
kroz stihove, strofe,
pomalo ljute figure
i nedovršene misli
i nedostatak tijela
(ne moga - tvoga,
ne tebe - njega).
Pomalo ljuti izvjesnost
ili neizvijesnost
i laži izgovorene
pod zelenim lišćem
prošloga proljeća.
Pomalo ljuti nestanak
prolaznost, odlazak
i svi autobusi večeras
sutra spremni - polazak.
Glupavo nizanje
nebitnih stihova
samo ja razumijem
ritam moji misli.
Pomalo ljuti
ali život se zove
sav skup apsurda
...sve dolazi na svoje.
ostavi trag… (13) | printaj. | x | ^
melodrama
ja sam djevojčica lutkica
parodija kazališta
izlizana pozornica
nepoznatog redatelja
i konci u tvojim rukama
pleši sa mnom
duša porculanska
žedna tvojih dodira
padanja po daskama
nepoznatog scenografa
dva oka staklena
haljina čipkasta
kraj tebe sićušna...
jesi li ti tako slijep
ili ja tako malena?
ostavi trag… (20) | printaj. | x | ^
Napokon sam napisala pjesmu...
Pjesma nije kvalitetna, suhoparna je, ali eto.. istresla sam je na papir... barem neki stihovi...
Možda je bolje da tkao shvaćam život... život je bajka...
Teško mi je razmišljati o smrti,
kraj toliko života prije nje.
Tamo u daljini netko pada,
a meni je to romantična priča,
krv na nečijim rukama...
Tko je ono umro dolje?
Gdje je to tijelo prije bilo?
Tamo je u daljini netko pao,
a tko je nekad bio to
i čije su usne gledale
te sada mrtve oči?
Gdje je bio prije toga,
gdje je stupala ta noga
koja neće hodati više?
Pokopali su ga već.
Ispod zemlje mirno leži,
kao da se nije smijao nikad,
kao da nije bio nigdje.
Meni je teško misliti na smrt
kraj toliko života prije nje.
ostavi trag… (14) | printaj. | x | ^