Nabacane misli...
Sretan rođendan mom najdražem (a usto i jedinom, pa nemam ni izbora) čupavom bratu koji je sad negdje u gornjim sferama lijepe naše i svađa se s knjigom iz matematike...
Rođendan je lijepo okrugli sa dva desetljeća u sebi, dana je svećano zakoračio u prvu godinu trećega. Ah, brate, a kao da sam te jučer nagovarala da pustiš kosu...
Evo jedna za njega:
Dvadeset je prošlo ljeta,
treptaj tek, zagrljaj, jedan tren,
kao da nikad nije ni bilo
kao da nisi bio mlad i lijen.
Da, lijen kažem, ne samo zbog rime,
sjećaš li se tko te odvlačio vani?
Kad bio si tužan ili slomljen,
na rub kreveta bi tvoga sjela
i slušala riječi, pažljivo birane.
Ma, razumjeli smo se mi i bez njih.
Znam ja.
Ali bio si lijen.
Mislim da si još.
Na neki drugi način.
Nema veze, braco, sve oprošteno ;)
Koju sam ti glupu recimo pjesmu (nešto što nije ni trebala biti pjesma) napisala za rođendan... a trebao bi 20.-ti dobiti nešto bolje... hahaha
Blues jedne neprospavane noći
darujem sada bijelom ekranu
počinjem vidjeti lica po njemu.
Ne, uistinu, prekasno je za kavu...
Daj se sredi, ne pričaj sa sobom,
ima još ljudi ovuda, negdje blizu,
možda ih ne čuješ, al' osjeti...
Kao što zvjer osjeća plijen...
Mirišu linije tvoga tijela
negdje daleko iza-ispred mene...
Misli tvore novu pjesmu,
pišem je žarom živog mrtvaca,
ne žaleći ni riječi, dodirom stvaram,
sve ono što želim stvoriti tebi.
Ne žaleći ni pokreta, samo prostora
svemira između nas.
Riječi, proklete bile, samo njih imam,
blagoslovljeni sposobnosti govora,
lupamo glavom o zid.
Kako simpatičan način da završim stih.
ostavi trag… (22) | printaj. | x | ^
