...Prison gates won't open up for me, on this wounded knees I'm falling.... www
Možete li čuti o tome?
Možete li pojmiti?
U redu, pitali ste, pokušat ću, dati ću sve od sebe, ali mislm da nećete shvatiti. Vidite, sve je počelo od početka, kako stvari obično počinju. Znate, to je strah. Jako veliki strah, strah koji te tjera da postojiš jer si previše uplašen umrijeti - tko bi onda ostao da namiri pravdu? Strah koji izjeda svaku poru vašeg bića, polagano poput nekog crva koji se usadio u vas i sad vas ne pušta i nikad više ni neće, nikad neće stati gristi vas, ni kad se u noći probudite jer ste sigurni da ste opet čuli glasove, situacije ponovljene u vašoj glavi po tko zna koji put (tko broji? Bolje da se ne broji, brojke su porazne). Noćima kad se probudite sa noktima zarivenim u meso vaših dlanova, gušeći se u jecajima, beskrajnim jecajima, dubokim poput života samoga i jednako toliko dugo poznatima.
Svi vaši problemi su tako maleni. Pojma nemate, vi sretni ljudi, kako je živjeti sa glasovima u svojoj glavi, ponovljenim scenama pred svojim očima, nanovo osjećajući svaku bol trenutka i susprežući, gutajući suze, zbog tog ponosa, zbog tolikog ponosa. Blago vama koji to nikad nećete doznati.
Svi ste vi moje ljubavi, ja volim djecu koja su ostala u vama, koja se nisu izgubila u vriskovima, u jecajima, u riječima...
I opet se sve niže pred mojim očima, kao toliko puta prije, kao što će se toliko puta kasnije, kao što je sada. Ja trpim svoju bol, nosim svoj križ i sve ostale idiotarije koje su ljudi uspijeli izmisliti da bi opravdali svoje živote, dok je istina oko toga samo jedna, a to je:
Da možemo izbrisati sva sranja koja su se dogodila u svom životu, to bi napravili, jer nema toga što nas je napravilo toliko jačima bez tolike količine boli i samo onaj tko je svijestan toga je uistinu prošao svoju Kalvariju, iskupio se za sve za što se iskupit mogao. I Isus Krist je molio svog Oca da makne taj kalež od njega. Svi mi to molimo svoje bogove. Neki i očeve.
To je bol koju nosim, to je rana koja ne može zacijeliti, ja sam gubavac ovog svijeta, jer tako sam sama odabrala. Ne dam nikome da zaliječi tu ranu, jer onda će pogreška biti ponovljena, nanovo i nanovo, kao i slike u mojoj glavi što se nizaju - nanovo i nanovo. Kao noćne more, flashbackovi, sjećanja... Nije meni ništa, ništa mi nije dok god dišem i postojim, a to će biti još dugo.
Preživjet ću. Uvijek to napravim.
Izgubljena u svojim problemima, zaboravila sam reći ti dvije stvari.
Prva je ''Sretno'', a drugu ću ponoviti naglas, jer volim njen okus na mojim usnama.
ostavi trag… (9) | printaj. | x | ^
