If feels like the end of time, like something bad is coming, living in the worl of lies, you see through walls are falling, it's gettin hard to accept that I'm losing MYSELF....
Čovjek u životu uvijek ima izlaz. Da stvar bude zabavnija, najčešće ima dva izlaza. Postoje dvije opcije - otići ili ostati, dva izlaza. Otiđeš li, ispadaš kukavica, ostaneš li, ispadaš heroj, čak i ako samo ti u sebi vidiš heroja.
No što kada se dogodi kad biti heroj postane isto što i biti mrtav? Što kada se dogodi da ostanak znači smrt, koja je sama po sebi kukavičluk, i onda nestaje svo herojstvo i izlazi koje si možda imao i ostaje samo jedan - suočavanje sa nemilosrdnim kotačem karme, koji ti neće ostaviti nijedan izlaz.
Trebamo li napustiti dom da bi smo došli doma? Trebamo li uništiti sve ono što smo dobili bez puno truda da bi preuzeli svoju sudbinu na sebe i stvorili svoj svijet? Trebamo li slušati riječi koje nam se gade da bi mogli reći kako smo ostali odani obitelji? Trebamo li progovoriti ili šutjeti?
Trebamo li otići ili ostati? na kraju se sve svodi na to jedno pitanje, na tu jednu dilemu - trebamo li otići da bi ostali ili ostati da bi otišli?
Ostanak možda znači smrt. Ostanak je već ubio onaj dio u meni koji mi je najvažniji, moje pisanje, sve ono za što sam se borila cijeli svoj život isparilo je u nekoliko riječi osobe koja bi me trebala podržavati najviše od sviju. Moj dah su moje riječi, a one postaju sve jadnije i jadnije.
''Da su slike djeca, ovu bi poslao u sirotište', rekao si. Tako se ja osjećam oko svojih tekstova koje sam napisala nakon što sam skršena kao kula od karata. Možda si u pravu, možda uistinu moramo sagradit neku koja je bliže istini, ali ja sada nema snage za to.
Rođena sam da pišem, to sam rekla dok sam još bila malena djevojčica i dan danas se držim toga.. Sad, kad sam malo veća djevojčica, shvaćam da ću umrijeti onoga trena kad prestanem pisati, možda ne moje tijelo, ali hoće moj duh, ne vrijedi mi živjeti ako je san star 17 godina mrtav. možda to nikada nije ni bio onaj san koji sam trebala slijediti, ali sada ga se držim i ako neće živjeti on, neću živjeti ni ja, a on neće živjeti ovdje.
Imam mnogo toga za dati svijetu. Za početak, dat ću mu primjer da je ponekad bolje biti kukavica nego heroj. Poklonit ću mu činjenicu - ponekad trebamo napustiti dom da dođemo doma.
S vremena na vrijeme, moramo se boriti da nam priušte ono što je najbolje za nas, čak i ako to nije najbolje za druge, vrijedi ponekad biti narcisoidan, jer upravo to je ono što nas održava živima...
Sometimes, it's so easy, too easy to say goodbye....
ostavi trag… (5) | printaj. | x | ^
