08.07.2011.
Vozim se u još jedne “nove radne pobjede”, spiker na radiju najavljuje sparni ljetni dan, automobili polako klize, neki sa zatvorenim prozorima, drugi s otvorenim; iz njih trešte različite glazbene preferencije. Stavljam cd, zvuci Tragic Kingdoma ubacuju me u vremenski warp, tamo negdje u ljeto ’97. Sjedim na podu sobe na katu, jedne u nizu kuća koje ne nazivam domom, kroz zatvorene šalukatre sunčeve zrake bodu tamu sobe kao čudni svjetlosni ježevi ili podvodne mine, reflektiraju se o metalne predmete i izvode čudan ples po stropu.
Pjesma broj devet, poneka suza u oku, pa bijes u kutevima usana. Štreberica pala na ljepotana, ljepotan pao na mozak, na izgled sigurno nije, a bome ni na “laku reputaciju”, bolje rečeno “nikakvu reputaciju” jer kao da nisam ni postojala. Jedan od onih učenika koji nose nimalo upečatljivu odjeću boja koje se stapaju po potrebi sa zidovima ili nekom drugom okolinom, kose uvijek uredno počešljane; odmori se provode iznad knjige, ponavljajući gradivo prije sljedećeg sata. Tko zna, možda baš mene digne, moram ponoviti ovu savršeno naučenu lekciju o moderni u kniževnosti; stilske figure: anafora, epifora, aliteracija, simploka… Postoje očekivanja, postojim ja koja ih ispunjavam i to je smisao mog postojanja. Onda nastupa on, moj novi životni projekt, moj stasiti Apolon koji želi mene, ovakvu neuglednu, ali pametnu u svrhu beskonačnih intelektualnih razgova; posuđuje mi Trpimira Macana za maturalni, citira Balaševića. Padam na Balaševića i više se nikada ne dižem. Muškarac ne živi samo od duhovne hrane, on ima potrebe, on ima prirodom utkane porive; on čezne, i stremi, i žeđa, i drhti, i očekuje, i priželjkuje, a kada zadnje zrnce strpljenja prođe kroz usko grlo staklenog sata on gasi svoju žeđ na drugom, podatnijem izvoru, a moje “nevinije” ruke ostaju prazne. Doduše, vlastitom voljom, barem neka satisfakcija. Nogirala sam manekena. Moj trijumf prve ljubavi, nisam bila ostavljena - ostavila sam, ali je nekako pelinasto djelovao okus pobjede u ustima.
U biti razmišljala sam više o pojmu doma i o svojoj prilagodljivosti različitim stambenim prostorima i različitim lokacijama, nego o manekenu iz ’97. Bojim se da više nikada neću imati osjećaj doma. Dom je tamo gdje su mama i tata, ali dom je također ostao tamo negdje ’91 na zlatnim poljima, u mojoj glavi zamrznuti kadar, idilična slika ispod staklene kugle pritiskača za papir, nešto što je nepovratno izgubljeno.
06.07.2011.
Kako je bilo u isti tren lijepo i nesmotreno, pomalo bezobzirno, pomalo nemarno sjediti na toj drvenoj klupi u sred Cvjetnog trga s tobom i nadolazećom jeseni. Ispitni rokovi pri kraju, neka praznina u trbuhu, metež ljudi koji prolaze i osjećaj sjete, taj vječni pratilac. Ako se nikada ne udam, ne marim, ionako sam oženjena za njega.
Željele smo nešto, nekoga da ispuni tu prazninu, nataloženu pomalo djetinjim problemima, željele smo nečiji zagrljaj, nečiju toplu ruku u ruci, nečije tijelo kao štit od onoga što se javljalo na horizontu.
Jebem ti Remarka i Balaševića i svu tu pomno naškrabanu, prepisanu patetiku na listove već zgužvanih bilježnica, olovka možda blijedi, ali ladice u glavi zaključane kao najsigurniji sef ne popuštaju. Još smo tu, pomalo sramežljivo čeprkamo prašnjave šarene marame iz ladica neke druge priče, podastiremo ih i pokušavamo skupiti sebe, skupiti djeliće onoga što smo bile, shvatiti tko smo i kamo idemo, shvatiti da nismo mi te koje trebaju s brojem ispisanim bijelom kredom na crnoj ploči stajati en face pa profilno ispred foto aparata. Shvatiti da jesmo i da život ima svoju vrijednost, sreća je u finim detaljima Herendi porculana.