13.01.2007., subota

...Take me home...

Stojim nepomična u gomili na starom peronu
Prljava,raščupana,poderana
Stojim i gledam...gledam...
Ljudi dolaze i odlaze...žurno mašuči rukama na sve strane

„pardon“
Začuje se tihi glas koji je protutnjao pored mojeg uha
Da....netko me zatepo..gurnuo...udario...
Nisam duh zaboga!
Imate uši da čujete,imate oči da gledate
poslužite se time

I dalje jure nepoznati prolaznici
A moje tijelo i dalje miruje
Vjetar mi mrsi kosu...smeđu,zapetljanu,prljavu...
Od njegove jačine u oku se stvara suza
„Zaustavi se vjetre“-prošaptah tiho
Suhe,ispucane usnice jedva su se odljepile jedna od druge
Ponestalo je sline u ustima...otežano gutam...
Zaželih se one suze...da se spusti do mojih usana i navlaži ih...

Image Hosted by ImageShack.us

Odjeća na meni je iznošena,prljava i odveć poderana
Na hlačama su se mogle vidjeti žute mrlje
Stari crni kaput doseže mi gotovo do gležnja...
Ispod kaputa nosila sam Crno bijelu majcu koja je imala sitne rupice od moljaca...nađena je u starom ormaru na tavanu jedne kuće
Sive hlače sa žutim mrljama...hlače sa crnim tregerima...moje omiljene
Tenisice gotovo nisam ni imala...đon je otpao...rupe sa svake strane...
Iznošene,smrdljive,stare tenisice...

Desnom rukom posegnuh u džep kaputa...unutra se nalazila kora starog kruha i jedna mandarina
Zagrizla sam kruh koji je bio suviše tvrd za moje mogučnosti žvakanja
Zalogaj sam pojela,a ostatak bacila golubovima koji su ispred mene širili krila
Potom sam iz istog đepa izvadila mandarinu
Bila je mala,gotovo osušena ali dovoljna da me okrijep.i
Koru bacih u kantu što je stajala pola metra dalje od mene
Pomalo gorka mandarina dala mi je okus ustima...


Vjetar je i dalje snažno puhao i nosio lišće uokolo
Jesen...hladna i vjetrovita...moćna jesen...
Grane drveća savijale su se i lomile
Meni je svake sekunde bilo sve hladnije
A ona bol u želudcu postajala je sve jača i neizdržljiva
Osjećala sam kako trnci prolaze mojim tijelom...čarobno...


No i dalje stojim,gledam,čekam...
Sat će otkucati podne...a Tebe nema...
A vrijeme prolazi jednako brzo kao i ljudi
(gdje si?)


Nadam se da ćeš doći...trebala bi...
Suza se pojavila u oku...(uzrokovana vjetrom)
Do kad ću se zavaravati govoreći isto?!
Nećeš doći znam to...

Posljednji vlak je otišao...nismo ga stigle...
Jer Ti se nisi ni potrudila doći...
Oh...kako samo bila naivna...po koji put?
Po koji put...pitam sebe...
Ne želim reći odgovor...držim ga za sebe
Previše me sram...previše mi je žao same sebe

Image Hosted by ImageShack.us

Pokušavam prikriti suze...ali bezuspješno...
Ionako nije važno...ja nisam važna...
Ova bol koju osjećam para mi srce...
Ono želi iskočiti van...previše je trpilo vlasnika
Koji je bezuvjetno davao svoju ljubav drugima
I bivao povrijeđen svaki put iznova

Nisi došla,nije Ti stalo
Nisam imala priliku pokazat Ti koliko mi značiš
Kako sam spremna učiniti sve za Tebe...koliko Te samo volim...
Preostaje mi stajati na istom onom peronu nadajući se da ćeš nekad doći
Promatrajući svaki njihov pokret sa suzom u oku
(jer Možda se skrivaš)

Image Hosted by ImageShack.us






<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

design made by v4MP1r3