Planovi su tu samo kako bi se izjalovili

Što je uopće dobro u planiranju? Mene planovi najčešće samo jako razočaraju. Jer se uglavnom svi izjalove.

Recimo, večeras sam planirala gledati Ubojstva u Midsomeru (da, znam da to obično gledaju britanske bakice) na TV-u i plan mi se skroz izjalovio. Ja to nisam samo planirala, ja sam čitavo vrijeme na poslu razmišljala o tome i sva sretna žurila doma da slučajno ne propustim. U svoju obranu mogu reći da mi je posao toliko dosadan i lagan da su svi moji intelektualni napori usmjereni na razmišljanja o gablecu. I sad se osjećam užasno jadno jer ne mogu do TV-a, iako tu istu seriju imam na laptopu i iako postoji još tisuću stvari koje bih mogla (i trebala raditi).

Serija je, recimo, zanemariva. Isto kao i ona čokoladica koja mi nije danas ispala iz automata, iako sam ubacila novce i iako sam prije toga razmišljala o tome kako silno želim pojesti čokoladicu s automata. Mene takvi izjalovljeni planovi mogu duboko uznemiriti.

Što je čudno, jer obično imam rezervnih planova koliko mi srce želi i ne obazirem se na sitne prepreke. Nikad nisam paničarila kad sam bila na putu pa sam pijana zaspala u vlaku i našla se u polju kukuruza umjesto na aerodromu. Nisam paničarila niti kad sam bila na lažnom putovanju u Zagorju (a zapravo sam bila u Turskoj) i obznanili su mi da mjesta u vlaku jednostavno nema i da se ne mogu vratiti kući. Jednostavno bih nešto smislila, a čak i kad sam bila u fazi smišljanja, vjerovala sam da će sve biti ok.

Ono što mene zapravo muči je činjenica da nemam baš nikakvu kontrolu nad svojim životom. Nekim ljudima kao da sve ide od ruke i idu nekim točno zacrtanim putem. Ja imam osjećaj kao da skakućem s kamena na kamen u nabujaloj rijeci. I tu i tamo malo odletim u vodu. Ja bih toliko toga, a ništa mi se na kraju ne da. Konstantno sam zatrpana obavezama i nemam uopće slobodnog vremena, a ne napravim ništa kako spada. Vjerojatno bih u ovoj dobi već trebala graditi karijeru, a ja uopće ne znam čime se želim baviti. Čak sam zaboravila što me nekad davno veselilo. I sve me skupa jako iscrpljuje.

Kad sam birala posao između dva ponuđena, odlučila sam se na ovaj koji sam odabrala zato da bih godinu dana imala vremena za sebe. Računala sam kako će posao na kojem praktički uopće ne moram razmišljati biti idealan da se bavim faksom i da konačno shvatim što želim raditi. I da se posvetim svom društvenom životu za promjenu.

Bojim se da će mi taj plan pasti u vodu. Već sam sad užasno iscrpljena od svega, a počela sam raditi prije dva tjedna. Upisala sam tečaj na courseri koji bi me trebao naučiti bolje raspolagati vremenom, pa nikako da nađem vremena da mu se posvetim. Faksom se ne bavim jer moram završiti jedan projekt koji završavam još od sredine prosinca, a sve ostalo sam stavila na čekanje dok to ne završim.

Čvrsto sam odlučila pisati blog svaki tjedan, čisto da vježbam pisanje, ali nije mi se dalo.Jest da je i ovo svojevrstan napredak, ali svejedno sam u teškoj kategoriji ljenčina. Mislim da bih morala stati u kut i razmišljati o tome koliko sam lijena.

Pitam se kako normalni ljudi funkcioniraju u ovom zlom svijetu