23
petak
siječanj
2015
Planovi su tu samo kako bi se izjalovili
Što je uopće dobro u planiranju? Mene planovi najčešće samo jako razočaraju. Jer se uglavnom svi izjalove.
Recimo, večeras sam planirala gledati Ubojstva u Midsomeru (da, znam da to obično gledaju britanske bakice) na TV-u i plan mi se skroz izjalovio. Ja to nisam samo planirala, ja sam čitavo vrijeme na poslu razmišljala o tome i sva sretna žurila doma da slučajno ne propustim. U svoju obranu mogu reći da mi je posao toliko dosadan i lagan da su svi moji intelektualni napori usmjereni na razmišljanja o gablecu. I sad se osjećam užasno jadno jer ne mogu do TV-a, iako tu istu seriju imam na laptopu i iako postoji još tisuću stvari koje bih mogla (i trebala raditi).
Serija je, recimo, zanemariva. Isto kao i ona čokoladica koja mi nije danas ispala iz automata, iako sam ubacila novce i iako sam prije toga razmišljala o tome kako silno želim pojesti čokoladicu s automata. Mene takvi izjalovljeni planovi mogu duboko uznemiriti.
Što je čudno, jer obično imam rezervnih planova koliko mi srce želi i ne obazirem se na sitne prepreke. Nikad nisam paničarila kad sam bila na putu pa sam pijana zaspala u vlaku i našla se u polju kukuruza umjesto na aerodromu. Nisam paničarila niti kad sam bila na lažnom putovanju u Zagorju (a zapravo sam bila u Turskoj) i obznanili su mi da mjesta u vlaku jednostavno nema i da se ne mogu vratiti kući. Jednostavno bih nešto smislila, a čak i kad sam bila u fazi smišljanja, vjerovala sam da će sve biti ok.
Ono što mene zapravo muči je činjenica da nemam baš nikakvu kontrolu nad svojim životom. Nekim ljudima kao da sve ide od ruke i idu nekim točno zacrtanim putem. Ja imam osjećaj kao da skakućem s kamena na kamen u nabujaloj rijeci. I tu i tamo malo odletim u vodu. Ja bih toliko toga, a ništa mi se na kraju ne da. Konstantno sam zatrpana obavezama i nemam uopće slobodnog vremena, a ne napravim ništa kako spada. Vjerojatno bih u ovoj dobi već trebala graditi karijeru, a ja uopće ne znam čime se želim baviti. Čak sam zaboravila što me nekad davno veselilo. I sve me skupa jako iscrpljuje.
Kad sam birala posao između dva ponuđena, odlučila sam se na ovaj koji sam odabrala zato da bih godinu dana imala vremena za sebe. Računala sam kako će posao na kojem praktički uopće ne moram razmišljati biti idealan da se bavim faksom i da konačno shvatim što želim raditi. I da se posvetim svom društvenom životu za promjenu.
Bojim se da će mi taj plan pasti u vodu. Već sam sad užasno iscrpljena od svega, a počela sam raditi prije dva tjedna. Upisala sam tečaj na courseri koji bi me trebao naučiti bolje raspolagati vremenom, pa nikako da nađem vremena da mu se posvetim. Faksom se ne bavim jer moram završiti jedan projekt koji završavam još od sredine prosinca, a sve ostalo sam stavila na čekanje dok to ne završim.
Čvrsto sam odlučila pisati blog svaki tjedan, čisto da vježbam pisanje, ali nije mi se dalo.Jest da je i ovo svojevrstan napredak, ali svejedno sam u teškoj kategoriji ljenčina. Mislim da bih morala stati u kut i razmišljati o tome koliko sam lijena.
Pitam se kako normalni ljudi funkcioniraju u ovom zlom svijetu
komentiraj (0) * ispiši * #
03
subota
siječanj
2015
Ustrajnost
Imam službeno dijagnosticiran poremećaj pažnje. Zapravo, nisam sigurna da li je službeno dijagnosticiran, ali ako ti neurolog kaže da ga imaš, onda ga valjda imaš. Nije da sam si ga sama dijagnosticirala.
Pokušavam istovremeno čitati knjigu, čitati forum, regrutirati ljude da se učlane u grupu obožavatelja Magazina na facebooku i pratitit tečaj na Courseri koji bi mi trebao objasniti kako s lakoćom učiti.
I onda mi je palo na pamet da bih još mogla napisati post na blogu. I prije toga nalakirati nokte. Sedamnaesti sloj laka s efektom disko kugle uvijek dobro dođe.
U dvojbi sam. Trebala bih do ponedjeljka odlučiti koji posao prihvatiti. Zanimljivo je da sam skoro 4 mjeseca bila nezaposlena, a sad sam u poziciji da biram. Isto je kao i s frajerima. Kad uopće moraš birati, onda ti je valjda jasno da ne valja niti jedan. Tako ni meni niti jedan od ta dva posla nije posao iz snova (ja uostalom ni ne znam koji mi je posao iz snova).
Jedan je u manjoj firmi i imala bih mogućnosti jako brzo napredovati i sve bi moje sposobnosti odmah došle do izražaja. Što nije nužno dobra stvar jer, između ostalog, imam sposobnost biti Atila bič božji na poslu. Moram priznati da volim šefovati i da u meni čuči korporacijska divlja zvijer, ali nisam sigurna koliko to želim. Možda je pametnije najgore osobine držati pod kontrolom.
Drugi posao je dosadan, bez nekog mjesta za napredak, ali... manje stresa i više mogućnosti da se bavim stvarima kojima želim. Imala bih čitavu godinu (jer na toliko potpisujem ugovor) da konačno otkrijem što želim. Zapravo, htjela bih godinu dana raditi ono što volim i možda bih tako otkrila čime se želim baviti.
Uostalom, radila bih, studirala i dalje, plaćala režije i porez i sve te dosadne stvari, ali bih sve ostalo raspoloživo vrijeme trošila na sebe, bez razbijanja glave kako da unaprijedim poslovanje. Kad kažem na sebe, želim reći na pisanje. Ono što znam je da želim pisati. Moram još samo saznati kako i gdje.
Otkad ne radim, uspjela sam više od dva mjeseca u kontinuitetu ići u teretanu i uspjela sam uzgojiti sasvim funkcionalne nokte. Vjerojatno prvi put nakon 20 godina. I sad se na njima iživljavam lakovima s motivima perja i disko kugle jer to nisam mogla raditi kada sam bila mala djevojčica opsjednuta Josipom Lisac.
I to je već nešto. Zapravo, prvu godinu na faksu sam uz posao uspjela položiti u roku s najvišim mogućim prosjekom. Samo trebam zadržati tu ustrajnost i kad je pisanje u pitanju.
Izazov može početi 
komentiraj (0) * ispiši * #
