U potrazi za izgubljenim vremenom

Ono što je najčudnije od svega je činjenica da se sve ponavlja. Kao da mi se čitava 2008. ponovila. Taj sam osjećaj imala od samog početka godine.
2007. je bila vrlo vrlo ružna godina i bila sam toliko psihički i fizički iscrpljena da zaista nisam znala kako i kamo dalje. I onda sam počela intenzivno vježbati. Osjećala sam se bolje i izgledala bolje. I onda je krenula čitava priča sa svim onim Turcima. Zapravo, i samoj mi je bio potreban podsjetnik da se prisjetim što sam sve izvodila.
Sad se samo mogu prekriti škrnoclom preko glave od sramote.

No da ne trošim vrijeme na posipanje pepelom, prisjetiti ću se svojih najblistavijih trenutaka iz te godine (čitajući svoje duhovite zapise, naravno).

To je zapravo ono što sam tražila. Opisi putovanja, koji su mi sad dragocjeni i ne samo zato što umirem od smijeha dok ih čitam.

Istanbul

Makedonija

Makedonija2

Eskisehir

Zašto su sva ta putovanja trenutno bitna? Bila sam još na petnaestak nakon zadnjeg. Nakon svih tih cirkusa sa svim tim brojevima, potratila sam dvije godine u vrlo lošoj vezi.
Tek sam dugo nakon što je završila shvatila da je veza bila vrlo loša i da sam se jako promijenila kao osoba. Nikad nisam bila baš posebno zabavna osoba, ali tada sam zaista bila gora od nečije pobožne tetke usidjelice. Ono što sam tada smatrala dosadnim zanovijetanjem sam kasnije počela smatrati gubim vrijeđanjem. No nije bitno, bolje se ne prisjećati.

No zbog istovremenog prekida veze, smrti bake i problema na fakultetu sam zapala u prilično tešku depresiju koja je potrajala do samog početka ove godine. I onda sam napravila isto kao i te 2008. godine - počela intenzivno vježbati i počela sam raditi.
I te godine sam bila u vrlo napetim odnosima s osobom koja mi je tada bila najbolji prijatelj. Ove godine sam došla do zaključka da taj odnos više ne postoji. Ja sam ta koja je zeznula i ja sam ta koja treba naučiti živjeti s tim. Zeznula sam još prošle godine i trebala mi je gotovo godina dana da shvatim da su neke reakcije nepovratne. Između nas je nastao zid i tek sad imam dovoljno zrelosti pustiti ga da obraste bršljanom.

Osim intenzivnog vježbanja idem i na svojevrsne psihoterapije. Konačno sam shvatila da postoje neke stvari s kojima se ne znam sama nositi. Jednostavno mi je preteško. Najbolja prijateljica je rekla da ja sada i ja od prošle godine nemamo nikakvih poveznica i to me jako veseli. Možda polako dosežem granicu zrelosti...

I tako sam ja već mjesecima u toj svojoj zen fazi i odjednom dobivam poruku na facebooku. Od Gunesa. Stanovitog broja 1.
U tom sam trenutku imala osjećaj da se možda ta godina ponavlja, ali da ja imam priliku popraviti stvari.

Ne znam jesam li spomenula, no nakon izvjesnog vremena sam shvatila da se on možda ponio vrlo sebično, no za svoje ponašanje također nemam nikakve isprike. Ponijela sam se užasno djetinjasto i razmaženo. I moje i njegovo ponašanje je bilo za svaku osudu.
Čak sam neko vrijeme razmišljala kako bi bilo fer od mene da mu se ispričam za neke stvari, no nisam vidjela poantu u tome.
Krajem prošle godine sam opet bila u Makedoniji. Imala sam osjećaj da vidim duhove na svakom koraku. Bilo mi je vrlo teško prolaziti nekim mjestima jer su mi se pred očima vrtile slike stare gotovo 4 godine. Tada sam se sjećala samo lijepih stvari i, iako sam bila svjesna činjenice da je to osoba kojoj je bilo apsolutno svejedno za mene i koja je samo htjela privremenu zabavu, užasno mi je falio.

Kad sam vidjela poruku, bila sam, blago rečeno šokiranaj. Saznala sam da je godinu dana nakon što sam ja otišla prekinuo s curom jer je konačno shvatio da nije normalna. Nakon toga je otišao u Libiju, a nakon što je morao otići za vrijeme rata, otišao je raditi u Azerbaijan. I tamo trenutno živi i radi.
Rekao je da misli da bismo trebali zaboraviti sve ono ružno što se između nas dogodilo.

Činio mi se toliko drugačiji i zreliji nego prije. Razgovarali smo o njegovom poslu, životu u Azerbaijanu i o svakodnevnim sitnicama. I onda je rekao da bi bilo jako lijepo kada bih ga mogla posjetiti. Rekla sam da ću razmisliti, no već sam tada znala da ću ići. Zaista sam imala osjećaj da se sve ponavlja i da imam priliku za drugačiji kraj ove priče.
Željela sam da se rastanemo na lijep način i ostanemo jedno drugom u lijepom sjećanju. Htjela sam vidjeti i jesam li sposobna okončati odnos bez previše suza.

U vrijeme dok sam razmišljala trebam li otići ili ne, zvao me svaki dan i njegove poruke su mi uljepšavale dane na poslu. To je trajalo gotovo dva mjeseca i znala sam da će mi užasno faliti jednom kad odem tamo i vratim se kući.
Moj život se trenutno svodi na posao, odlaske na aerobic 3 puta tjedno i kavu s prijateljicom petkom. Ponekad faks. I to je to. Život mi je postao vrlo dosadna kolotečina i vrlo sam se brzo navikla na promjenu.

Čitavo to vrijeme sam provela s vrlo blesavim osmijehom na licu.

Prijateljica mi je govorila da ne bih trebala ići jer ima jako loš predosjećaj. Ja ga nisam imala, iako mi je let bio na petak 13. Povremeno su mi na pamet padale ideje da je on možda godinama spremao osvetu i sad me namamio da dođem i prodati će me u bijelo roblje. No zanemarila sam sve paranoične razloge da ne idem i 13.4. našla sma se u avionu za Moskvu.