O ovom i onom

Od moje revolucionarno blesave ideje da se bacim na uzgoj povrca proslo je oko 2 mjeseca.
Sto se zbilo u ta dva mjeseca? Uspjela sam prekopati jedan dio vrta. Trebalo mi je otprilke 2 tjedna da opet pocnem osjecati ruke...
Otisla sam do konzuma i kupila sjemenke paradajza (ili rajcica, kako vam drago) i zemlju za cvijece. Posijala sam otprilike polovicu sjemena u teglice za cvijece, plastice case i sve sto mi se naslo pod rukom.
Prekrila sam ih aluminijskom folijom (svi ti tips&tricks su s interneta) i ostavila na terasi uz obecanje da cu ih zaljevati svaki dan. Tog sam se obecanja drzala ravno dva dana i u najboljem slucaju zaljevala bih ih svaka 3-4 dana. Kad sam otisla na kongres nisu dobili vode ravno 2 tjedna iako je bilo poprilicno vruce.
Osim nedostatka vode, prvih nekoliko tjedana nakon sjetve bilo je toliko hladno da je jutarnji mraz bio sasvim uobicajena pojava.
Te jadne biljke nisu imale nikakve sanse od samog pocetka...

No...

Postoje ljudi i postoje paradajzi koji se sasvim uspjesno nose sa 'crvenokosim zlom' (kako me ponekad clanovi moje obitelji zovu).
Jucer sam doteglila doma 20 litara zemlje i prije nekih 15 minuta presadila sam svoje 74 sadnice u vece posude i posijala ostatak sjemena.

Kad malo bolje razmislim, sigurno nesto nije u redu s njima. Ako prezivljavaju moje zanemarivanje, mora da su otporne i na nuklearnu katastrofu. Kao i jabuka koju sam svojevremeno posijala.
Da, imala sam tu fazu sijanja kostica kojeg god voca da sam pojela i jednom prilikom sam jela onako lijepu GMO jabuku velicine omanje dinje. Posijala sam sve kostice i jednako ih uspjesno zanemarivala kao i svo ostalo voce/povrce/cvijece koje sam do sada uzgajala. Jedna biljcica je ipak opstala i izrasla u pravo drvo. Ali to ipak nije sretan svrsetak. Naime, nitko nije imao pojma sto sam ja to posijala, jer ta biljka nije imala bas nikakve slicnosti s jabukom niti s bilo kojim drugim vocem. Cak sam dosla na ideju da odnesem jednu granu na agronmski fakultet da oni razrjese misteriju sto to raste iz sjemena GMO jabuke. No eto nisam imala prilike jer je moj tata od ostatka familije naslijedio onu sasvim destruktivnu crtu i 'presadio' moju 'jabuku' u straznji dio vrta gdje je uvenula :(
Citava ta familija ima nesretnu potrebu posjeci svako stablo kojeg vide jer smatraju da se vrtovi trebaju sastojati od cistog travnjaka. Moj stric je posjekao drvo koje je moj djed posadio kad sam se ja rodila. To je godinama bila moja sljiva i rasla je skupa samnom i onda je on shvatio da mu zaklanja pogled na betonsku zgradu. Ili nesto slicno... Srecom da nisam naslijedila njihovu tankocutnost... Nenamjerna destrukcija je ipak karakteristika mamine strane familije...