Uphere In My Tree

Ovdje sam. U večeri kada se zbrajaju brojevi, kada se izlazi i kada su svi spremni nekuda otići i kasno se vratiti, nekoga upoznati ili nekoga pokušati zaboraviti. Ovdje sam, sjedim na svojoj plavoj stolici. Moje misli traže riječi i rečenice, a prsti tipke i zareze na tipkovnici,a moji snovi su pusti, pusti su kao napuštene hale u zaboravljenoj tvornici. Ovdje sam i razmišljam kako bi tekli naši razgovori. Kako bi mogao objasniti? Možda radim suprotno od onoga u što se trudim vjerovati? Ali tako mi dobro ide i nemogu prestati, a opet sve je moglo i drugačije završiti i danas je moglo drugačije završiti i jučer i prekjučer...ali svejedno bi sjedio ovdje ove večeri, na svojoj plavoj stolici. Ovdje sam, nikuda ne idem, zvali su me, ali ne idem, razlog nikome neću otkriti, možda netko može primjeiti, ali Ja to znam dobro sakriti. Ovdje sam i nikuda neću otići.
Ako želiš možemo otići, ili da ostanemo? Kiša pada. Hoćemo li ostati? Nemam kišobran, ali možemo brzo hodati ili potrčati, možemo hodati uz rubove zgrada i ispod terasa, možemo hodati ispod grana drveća u parkovima? Da ostanemo? Ali trebao bi otići, moram još neke stvari završiti, kasno je, spava mi se. Da ipak ostanemo? U redi pričekati ćemo da prestane, naručiti ću još dvije mineralne, ili kolu? Hoćeš kolu? Ja ću mineralnu sa ledom i limunom. Kavu? Ipak kavu, ali već je kasno i kako ćeš zaspati? U redu. Oprostite može jednu mineralnu sa ledom i limunom i bijelu kavu i čašu vode? Ne kuhate više kave? Onda kolu! Hvala! Čujem je, slušam je, ne prestaje. Kiša ne prestaje. Slušam je, slušam kako padaju kapljice, slušam kako dodiruju kolnik i kako se rasprše, male sitne kapljice.
Dogovorili smo se da ćemo otići. Dogovorili smo se da ćemo jednoga dana otići. Jedva čekam da odemo. Jedva čekam da odemo. Možda sam nešto slično i sanjao. Odemo u petak i vratimo se u Nedjelju. Mislim da se to ipak nažalost neće dogoditi tako ubrzo. Ali jednoga dana mi ćemo ipak otići. Možda nas bude i više? Da nas barem bude mnogo i da budemo tihi i odlučni. Jer jednoga dana mi ćemo stvarno otići.

Uvijek sam usamljen i kada ispijamo kave ili čajeve i kada se penjemo u planine, naručujemo grah i kobasice, promatramo predivno nebo i oblake, zeleno lišće i drveće, udišemo svježi zrak i čudimo se kako je tiho, već smo zaboravili da je to moguće, ne ćuti ništa osim tišine. Uvijek sam usamljen i kada podižem dobivene uloge iz kladionice, veselim se i u glavi nastaju razne kalkulacije, napravim nekoliko koraka i sve je kao i prije, imam nešto više papira u đepu ali uvijek sam usamljen- I kada legnem u krevet i razmišljam zašto sam ovdje uopće i kada putujem u vlaku i gledam kako noć prolazi i razmišljam kako je ponekad teško zaspati i kada naručujem pecivo u pekari, gladan sam, a na kraju nemogu ništa pojesti i kada se nađemo nakon dugo vremena i poželim se napiti i izaći, a onda mi je dosta svega toga i odem doma spavati. I kada kiša pada i sunce se nigdje ne vidi i kada me zovu i kada se nitko ne misli javiti i kada prolazim pored slastičarne u kojoj su tako dobri sladoledi, ali više mi nisu zanimljivi. I i kada pričamo i prisjećamo se, pričamo i prisjećamo se do ponoći, a onda idemo spavati, uvijek sam usamljen. I kada pripremamo meso za roštilj za kasnije kada sunce utihne i govorimo kako ćemo se fino najesti, a sada je vani tako vruće i mogli bi se otići u moru malo osvježiti, uvijek sam usamljen. I kada sam na Misi Nedjeljom i kao da kroz mene neki trnci prolaze, stojim i trudim se pozorno slušati, trnci prolaze gotovo da ih mogu jasno osjetiti, kao da mi netko želi pomoći, uvijek sam usamljen. I kada kupujem medenjake i donosim ih kući predvečer, uvijek sam usamljen.......