< studeni, 2013 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Sve stvari koje trebate, želite, mislite. Sve što biste mi rado rekli, a komentari su vam glupasti. Sve što vam padne na pamet. Bolja sam s mailovima nego s komentarima. Mnogo, mnogo bolja.

vjetarpratisunce@gmail.com

Ovo su genijalci, ako mene pitate. Svi redom.
windfuckerica
žena s neptuna
XAVI
virtuela
svijet u boci
ZEN u teoriji i praksi
Tajpvrajter
milou
2TREF:)
hybridk
manistra
brother
Zrinka
DMJ
psihosomat
cakumpakum
ipanema
TRENK
zarazna
Athena premudra
Đuro
JEZDI
Trill
RUTVICA
Anspik
gurmanka
pustinjska
staričica baka
ovajonaj i sva njegova lica

ajfekt

Sluša se:
Andrew Bird
POP Depresija
Arcade Fire
!!!
Ella Fitzgerald
Angus & Julia Stone
Rebel Star

Čita se:
Alice Munro
Dario Džamonja
Tom Waits

Google Scholar

Blog mi više nije ružan zaslugom Zrine koja je preuzela stvar u svoje ruke i odignorirala moju posvemašnju tulavost za pitanja HTML-a.

14.11.2013., četvrtak

"Dobro je".

Kao pisac - i prije nego sam bila objavljena - najviše mrzim tu rečenicu "dobro je". Ma generalno je, u životu, ne podnosim. Ne razumijem što znači to - dobro je. Meni znači da netko nije pročitao - što je legitimno. Ili da mu se nije svidjelo - što je legitimnije. Ali ne razumijem onda zašto i čemu to - "dobro je".

Dok sam pisala "Duhove", imala sam nekoliko čitača. Ljudi koji su čitali dok se stvaralo i vraćali nazad svoje mišljenje, dojmove, sud. Potrebno mi je to jer je pisanje prilično usamljen posao. Sjediš za računalom i sklapaš te rečenice, a nisi siguran jesu li dobre, drži li se struktura, jesi li banalan, raspada li se stilski... I svima sam davala s napomenom: molim, okrutno. Jer samo tako može biti izvrsno, samo tako to čitanje - i sustvaranje neke vrste - ima zapravo smisla.

Većinu posla ionako obavljam sama. Moram. Moram sama sjesti, osmisliti priču, likove. Povezati ih. Dati im imena, osobine, prepoznatljiv lični opis. Moji čitači ne služe tome. Oni služe tome da, kad završim, pogledaju što je nastalo. I sasijeku me - ako treba.

Na "Omari" koju trenutno pišem imam iste čitače. I dobili su isti naputak: okrutno. Nemojte razmišljati hoćete li me povrijediti ili ne, nemojte razmišljati o tome hoće li mi stradati ego, niti o tome što želim čuti. Jedino što želim čuti jest istina, i samo istina.
I usput da - jedna od najbližih osoba koje imam u životu na Duhove mi je rekla: možeš ti i bolje. I znam da budeš.
Nisam se slagala s njom, mislila sam da je to najbolje što u tom trenutku od sebe mogu dati, ali cijenim iskrenost. I zato će ona ponovno čitati knjigu prije nego ode u tisak. Da mi ponovno kaže istinu. Svoju istinu, svoj dojam, ali iskreno i bez uljepšavanja.

Ja vjerujem, iskreno i potpuno vjerujem u priče. Vjerujem u jake priče. Vjerujem u riječi, više nego išta, vjerujem u riječi. I zato vjerujem da moji Duhovi imaju svoj život, baš kao što će ga Omara imati, jednom kada izađe, a trenutno izlazi iz mene u vrtlogu, u luđačkoj oluji i bujici koja mi ne da disati, spavati ni jesti. I zato vjerujem da će biti dobra, jer je iskrena i neuljepšana.


Pitali su me hoće li Omara biti nježnija od Duhova. Neće. Bit će, ako je to uopće moguće, grublja. Emocionalno pogubnija. Iskrenija. Otvorenija. Čak i osobnija.
Pitaju me onda kako mogu pisati takve stvari i što od mene ostane nakon što iz sebe izbacim takve priče.

Odgovor je jednostavan: ne ostane ništa. Nakon Duhova sam imala nekoliko mjeseci potpune praznine. I da, mislim da od mene ne ostane ništa. Isprazne me, emocionalno me poharaju, dovedu na sam rub fizičke izdržljivosti jer tih mjesec-dva pisanja ne jedem, ne spavam, ne razmišljam, ne ništa...
Ali točno tako i želim da bude.
Točno tako i mora biti.
Tako da ne ostane ništa jer onda znam da sam dala sve. A samo u sve vjerujem.

Oznake: pisanje


- 18:59 - Komentiraj (9) - Printaj - #

11.11.2013., ponedjeljak

Dobar dan:)

Dugo sam bio daleko, da l' me poželeo neko?

Godinu je dana ovaj blog bio izbrisan. Nisam sigurna znam li više razlog. U nekom trenu svega je bilo previše. I stradao je blog, stradala su neka prijateljstva, stradao je život. Nisam sigurna više koji su bili razlozi niti zašto sam to učinila.
Drago mi je što je vraćen. Drago mi je jer sam ovdje prvi put krenula u svijet. Drago mi je jer je ovaj blog porodio mnogo divnih stvari: neka divna prijateljstva, neke divne ljude. Davno je prestao biti anoniman, kako sam si dugo utvarala da jest.

Što se dogodilo u međuvremenu? Napisala sam roman. Zove se Duhovi.

Kažu da je dobar. Kao i obično kad je riječ o stvarima koje su vezane uz mene - pojma nemam. Ne mogu ga čitati, samo ga promatram na polici i mislim, ajde, neka si ti vani.

Pišem novi. Taj se pak zove Omara.
Ne znam ni s njim gdje sam i gdje stojim. Ne da mi spavati - doslovno. Ne da mi jesti, živjeti, disati. Urla iz mene da se želi napisati, a ja se trenutno pravim da je sve pod kontrolom i dobro. Ne znam je li. Ne znam hoće li biti dobar ili najgori.

Ovdje ću pisati o tome kako pišem. I što se događa trenutno, o čem razmišljam, što mi je teško. Pisat ću dnevnik svojeg pisanja. A vjerojatno i još ponešto, što mi padne na pamet.

Voljela sam ovo mjesto i ono je voljelo mene.
A s nekim se ljubavima teško pozdravljam.

Oznake: rebirth


- 12:31 - Komentiraj (4) - Printaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se