one way ticket

Dragi Bože, za sada mi je dobro.

Još nisam tračala, nisam se ljutila,

nisam izgubila kontrolu,

nisam bila egoistična niti sam ikome zavidjela.

Nisam jamrala, tužila se, a niti psovala nisam.

Nisam pojela ni najmanji komadićak čokolade.

Nisam bila na bankomatu i nisam zadužila svoj račun.

Ali za nekoliko minuta ću izaći iz kreveta i onda će mi stvarno trebati
tvoja pomoć...

Sretan Božić svim putnicima namjernicima i lutalicama virtualnim bespućima.

Ok, imam problem.

Moje milo dijete se želi ove godine maskirati u hrvatskog navijača. Kako da mu objasnim da je to po život opasno?! Da može dobit bocom po majušnoj glavici pod kockastom kapom, ako obuče krivi dres u krivom gradu? Otkud će ovi tu znat da je bijeli dres hrvatski, a ne Ajdukov, ili oni dolje da je plavi dres zapravo dres Dade Prše, dres reprezentacije, a ne Kroacijin...Dinamov...votever...?

Osim toga on tako maskiran sad ide svuda, ne samo u maškare, ide na rođendane, u dućan, u školu..svuda. Svuda!

Naravno, bit će navijač, tko sam ja da mu moje paranoje uništavaju veselje, želim prestati biti opterećena tuđom glupošću, zato idem ranije doma šivat crveno bijele hlače.

Ale, aleee, ale, aleeee...

Predstava je gotova, zastor spušten. Za dlaku dobar komad. Za dlaku. Samo da nije sretnog završetka. Glavna glumica ostala je ležati na daskama koje život znače, umorna je, odigrala je maestralno, dala je sve od sebe...osluškuje. Pljesak zamire, publika je obukla svoje kapute od devine dlake, svoje fine kožne rukavice i ruku pod ruku zagazila u zvjezdanu noc.

Ona i dalje leži. Nezahvalnici jedni, a dala vam je sve, sve što je imala, vi niškorisna gamadi. Samo da vam je sisa i utegnutih guzica, a to što vam ona dušu i srce i krv i znoj i suze...to ništa? Nije joj bilo jasno zašto je ne vole. Zašto idu kućama? Zašto svijet ne stane? Samo je željela da za trenutak sve stane, dok ona umire pod svjetlošću reflektora uz zaglušujući aplauz.

Otrla je oči, šutnula buket. Kolege su već dolje za šankom, jedan gemišt, pa svatko u svoju žabokrečinu. Banda. I oni jedva čekaju da je se riješe, ide im na živce, a kad su se šlepali uz nju po novinama bila im je dobra. Slijedeći put će ići do kraja, odlučila je. Dokazat će im da je obožavaju. Izmamit će ona od njih više od mlakog aplauza, izmamit će suzu, o da! Sve prave su ljubavi tužne, lijepo joj je pokojna mater govorila.

Iduća je njezina, sigurno, procijedila je, digla glavu i nasmješila se rekviziteru koji je skupljao stolce sa scene.

Dragi moji,
neću vam otkriti toplu vodu, ako vam kažem da vas pokreću samo dvije stvari u životu: ljubav i strah. Vrlo često zamijene maske na daskama, a ako se tako maskirani dovoljno dugo vrte oko nas, ako predstava traje toliko dugo da pomislimo da izvan nje nema života, uhvatimo onoga koji nam je bliži u tom trenutku i igramo dalje, dalje, dalje...dok se svjetla pozornice ne ugase. Nema veze, glavno da se pleše. Kad se spusti zastor mi i dalje ne vidimo ništa, ostajemo žmiriti, svjesni da ako progledamo, moramo sami pred zrcalo, skinuti šminku i pogledati se.

Volite li svoje zrcalo? Volite li se?

Ja vam želim od sveg srca da se ove godine zaljubite u sebe! Da uvijek imate nekoga tko vas voli.

Voli vas putnica

Želiš li ljubav čovjeka kome je ljubav sugovornik, a ne gospodar?
Želiš li strast srca koje silno ljubi, ali se ne podaje, koje plamti, ali se ne topi?
Želiš li naklonost duše što treperi pred naletom oluje, ali se ne slama; što bjesni na buri, ali se sa mjesta ne pomiče?
Želiš li me za prijatelja koji se ne da porobiti, niti on koga porobljava?
Evo moje ruke - prodrmaj je svojom lijepom rukom!
Evo moga tijela - prigrli ga u meko naručje!
Evo mojih usana - cjelivaj ih dugim i bezglasnim cjelovima!

Halil Džubran, Mirisni plodovi duše

Dakle, dragi moji ćeteri...

...ne predsjednik, ne Tomić, ne Malnar (koji Malnar, on je bio passe još prije 15 godina kad sam odbila njegovu ženidbenu ponudu. Postavio čovjek uvjet da usvojim i njegovog psa, koji bi nam bio dijete..pf ), ne neki Tuhelj, Čatež, Čadež ili kakolisevećzove taj danas svjetski poznati kritičar radi kojeg se podižu tužbe, a za kojeg do jučer nitko nije čuo...na mom blogu komentar je ostavio Leb!

Da, da, dobro ste pročitali, doktor glavom, pivskim trbuščićem i trodnevnom bradom! Skrolajte malo i uvjerit ćete se. Nisam ni ja vjerovala kad sam pročitala, dr. Lebowski na mom blogu?! wtf? Što ja sad moram raditi? Prevelika su očekivanja, prevelika je to odgovornost za moja nejaka pleća!

Jedan treptaj krila leptira u Bijelovaru prouzročio je tajfun u mirnom ćeterskom kutiću. Vidiš, Inkvi, znala sam ja da ćeš me ti kad-tad doći glave. A nisi mi vjerovao...

Situacija je postala zabrinjavajuća. Ozbiljno razmišljam o tome da izbrišem blog. Muči me jedino što ću ga onda morati tužiti.

I Inkvija.

I Tanju.

Opet. Klikcemo bjesomucno, kao zagrizeni djanki koji je prekjucer zadnji put vidio sut, znoje se dlanovi, vrtimo se, psujemo vlasnicima, adminima, serverima, pa se malo vrtimo po kuci u nadi da ce brzo proraditi, ali od toga nista. Forum kakvog znamo i volimo polako umire. Na izdisaju je.

Ovisnost je tu, ma koliko mi sutjeli o tome. Zato se osjecamo jos gluplje, jer suoceni s nemogucnoscu da udovoljimo vlastitoj potrebi, okrecemo ostricu prema sebi i samokaznjavamo se griznjom savjesti sto smo uopce ovisni. Smijesan ringispil se vrti, vrti, vrti...weeeeeeeeeeeee!!!!!

Pametni ljudi kazu da se protiv vlastitih slabosti mozemo boriti samo tako da ih prepoznamo, prihvatimo i zavolimo. Tada ih okrecemo u svoju korist! Zavolimo, dakle, nasu ovisnost i otkrijmo neke nove snage u sebi.

Upravo ovo pisanje je pozitivna strana ovisnosti. Stavis na papir vlastitu misao - dilemu, frustraciju, misljenje, upalis centrifugu, izvrtis je pet, sest puta, i...voila! Otvaraju se neki novi pogledi, pojavljuje se big picture, problem dobije ime, prezime, broj i vise nije samo misao, dobiva i smisao. Nesto vrlo konkretno s cime se da i boriti.

Forum je mrtav, zivio forum!

komentar s Herostratovog bloga (ili kako pokrasti sam sebe) ;)

ne znam zasto imam takav otpor prema konzumovoj kartici! svaki put se psihicki pripremim cekajuci u redu s kosaricom, tako da kad dodjem na red cujem sebe kako izgovaram: "dobar dan, ne hvala, ne treba" i prije nego bezvoljna prodavacica uspije izgovoriti pitanje. misterij nelagode i crvenila koje me oblije nakon toga nisam uspjela razrijesiti...osjecam se kao da sam, u najmanju ruku, duzna prihvatiti njihovu karticu, kao da mi poklanjaju nesto sto samo budala moze odbiti. prezir blagajnice je nemjerljiv, rezignirani trzaj usnicom, kolutanje ocima..."zasto nam radis probleme ti...ti neuka, needucirana, nekulturna kozo!" to cujem. makar, kad hladne glave razmislim, sigurna sam da je taj trzaj bio tamo i prije mene i ostao nakon mene, da je tamo otkada je prvi puta dobila platnu listu. od pamtivijeka. trpam stvari u vrecicu. "malu, molim vas" izgovaram, opet uz nelagodu primjereniju nekome tko skuplja ostatke povrca po trznici nakon zatvaranja. imam pola kune za vrecicu! psmtr, pa racun mi je 47,5 kn samo za gablec i zvake, ali ne zelim platiti veliku vrecicu koju ne trebam! no, male vrecice nisu na pultu, dostupne kupcima, vec negdje iza sedam mora i sedam gora, odakle ju nadljudskim naporom treba dohvatiti rezignirana blagajnica. a sve zato sto ja ne zelim veliku vrecicu. ne zelim izdvojiti pisljivih pola kune da je postedim tog dodatnog napora. dodje mi da kad izlazim iz konzuma gablec zajedno s preskupom besplatnom vrecicom zafitiljim u prvu kantu za smece i vratim se ponovno u red kako bih konacno izgovorila sudbonosno "DA! da, zelim konzum karticu!" da mogu slijedeci puta dostojanstveno, uzdignute glave platiti preskupi gablec + veliku vrecicu (nekako sam sigurna da oni s konzum karticom kupuju samo velike vrecice)...ali za to sam uvijek previse gladna.

dragi namjernici koji zalutate na ovaj blog, budite blagonakloni i dobronamjerni, komentirajte, ali znajte da cu sve negativno shvatiti kao kritiziranje i osobnu uvredu, da ce moj sicusni ego biti povrijedjen i da cu plakati nocima u samoci trazeci opravdanje i utjehu.

dakle, molim samo pozitivne kritike i komentare, puno pohvala, podrske, kocku secera...whatever :D

no, nije sve tako crno i zahtjevno, ovdje se mozete raskomotiti i chatati do mile volje, piti kavu, dogovarati se za izlaske, uz rizik da vam se pridruzim :D

sretan vam put i ugodnu voznju, be carefull, don't follow me, I'm lost!:pusa:

;)))))